Evropa još nije naučila cijeniti evropski islam kao iskrenog partnera za dijalog
Tvoji učenici Ti neće zaboraviti što im približavaš barem jedan mali dio međunarodnog kulturnog života, jer im je u ovakvim aktuelnim političkim uvjetima skoro nemoguće dobiti vizu za Rim, Pariz, London ili Berlin, navedeno je u Šrenovom pismu
- Ja sada moram ići iz Sarajeva. Nakon šest godina, premješten sam u Osaku. Ovo otvoreno pismo pišem Tebi. Pisem Ti, jer želim zahvaliti na našoj lijepoj saradnji punoj povjerenja - stoji na početku otvorenog pisma donedavnog direktora Goethe-Instituta u
BiH Mihaela Šrena (Michael Schroen) direktoru Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu Zijadu Ljevakoviću.
- Mnogi su nas razgovori zbližili, Bosanca Zijada i Nijemca Mihaela. Iako nam je najčešće bio potreban prevodilac, govorili smo istim jezikom. To je jezik onih koji su strpljivi, ali ne onih koji uvijek trpe.
Ključ odgajanja
Te naše pozicije stekli smo u toku dugog niza godina i u različitim okolnostima, ponekada ipak sumnjajući da smo previše trpjeli. Sada, nakon što smo prošli polovinu naših života, želimo neke stvari vidjeti na novi način i druge ohrabriti da gledaju na novi način, prije svega mlade ljude.
Ti svojim učenicima otvaraš nove horizonte i pripremaš ih na život odraslih, a i ja se našim manifestacijama želim približiti mladoj generaciji. Obojica znamo da su umjetnosti ključ odgajanja lijepom, ali i dobrom.
Etičko obrazovanje čovjeka može se dovršiti njegovim estetskim odgojem. Obojica u ovo čvrsto vjerujemo. I ta naša zajednička vjera povezala je domene naših institucija, u Tvom slučaju to su odgoj i obrazovanje, u mom slučaju umjetnost i kultura. Gazi Husrev-begova medresa i Goethe-Institut: nastupali smo tri puta jedni uz druge.
Prvo je to bila izložba grafičkog opusa Maksa Ernsta (Max). Kakav si samo sagradio most od svjetskog kulturnog značaja time što si otvorio lijepa vrata sarajevske Medrese, izgrađene 1563. godine, jednom od najvećih predstavnika moderne umjetnosti 20. vijeka! Napravio si hrabar luk kroz vrijeme i među kulturama! Širokogrudnošću i samouvjerenošću, otvorenošću prema svijetu i savremenošću isijavala je jedna od najvažnijih islamskih obrazovnih ustanova u Evropi, a sjeti se, stigla je do mnogih medija pa ta¬ko i do feljtona ,,Frankfurter Allgemeine Zeitunga". Originali Maksa Ernsta u sarajevskoj Medresi, to će ostati veliko dostignuće jedne kulturne Evrope, koja još nije naučila cijeniti evropski islam kao iskrenog partnera za dijalog. Zbog toga su Evropi potrebni ljudi poput Tebe, ljudi koji sami od sebe žele produbiti taj dijalog.
Srodni svjetovi
Tvoji učenici Ti neće zaboraviti sto im približavaš barem jedan mali dio međunarodnog kulturnog života, jer im je u ova¬kvim aktuelnim političkim uvjetima skoro nemoguće dobiti vizu za Rim, Pariz, London ili Berlin. Obojica znamo da se svi sadržaji ne mogu prenijeti putem knjiga ili interneta. Virtuelni svijet raspolaže mnogim informacijama i slikama, ali nije u stanju da izazove one dubine doživljaja koje kod posmatrača može izazvati stvarni svijet. Vidjeti jedno umjetničko djelo vlastitim očima vrijedi više nego njih stotinu pozvati s weba. Ti, kao i ja, vjeruješ da učenje ne mora predstavljati muku nego da može pričinjavati radost pa čak postati i duhovna avantura. I da dobar učitelj za to mora stvoriti uvjete. Svjesni smo blage moći obrazovanja, koja djeluje onda kada znanje o vlastitoj kulturi i drugim kulturama štiti od demagogije, predrasuda i nesreće.
I nije slučajnost da se naš zadnji zajednički projekt u ljeto 2008. godine zvao ,,Alternative evropskom ili-ili u razmišljanju, osjećanju i djelovanju". Na Fakultetu islamskih nauka, u Nacionalnoj galeriji savremene umjetnosti i Medresi okupili smo međunarodni krug filozofa, teologa i kulturnih posrednika kako bi branili kontranacrte u smislu ,,i jedno i drugo". Mile Babić, Sulejman Bosto i Gajo Sekulić iz BiH, Evelin Gudman-Tau (Evelyn Goodman-Tau) iz Izraela, Hajnc Kimerle (Heinz Kimmerle) iz Holandije, princ Rudolf
cur Lipe (Prinz Rudolf zur Lippe) iz Njemačke i mnogi drugi, pokazali su izlaze iz fatalnog binarnog razmišljanja, koje onima koji vide želi sugerirati da su jedine prave boje crna i bijela.
Dragi Zijade, moj brate po duhu, Ti si musliman, ja evangelistički kršćanin. Naše religije nikada nisu predstavljale prepreku među nama, one su nas vezivale. U našem vjerskom razmišljanju povezuje nas egzistencijalno uvjerenje da smo Božija djeca, i naš bratski odnos prema našim bližnjima, i to sasvim nevažno kojoj religiji ili kojem ,,weltanschauungu" pripadaju.
Ljudi koji vjeruju u mir Božiji, među sobom imaju više zajedničkog nego sa materijalistima koji zagovaraju autistični neoliberalizam. U odnosu na njih, svjesni smo da čovjeku pripada samo ono što može ponijeti u svojim rukama u slučaju brodoloma, drugačije rečeno, da je sve samo posuđeno od Boga. Mi, koji smo spremni da se molimo zajedno iako se molimo na različite načine, ne stojimo pod pritiskom - ko¬ji je, svakako, bezizgledan - da nađemo sreću na ovom svijetu. Umjetnost i religija su i zbog toga za nas srodni iskustveni svjetovi, jer su svaki na svoj način - transcendentni.
Tri puta Ti si sinestezijama koje traže slične sebi pružio prostor - ne samo u Sarajevu. Za te momente zastajanja u okrilju Medrese usred stalnog centrifugalnog političkog stanja u zemlji na rijeci Bosni ja sam Ti zahvalan. Sjećanja na to su ono čemu ću se vraćati u neka teža vremena. A da vrijeme hodi trostrukim korakom, govori jedna od Konfučijevih izreka, koje je prepjevao Fridrih Šiler (Friedrich Schiller), a prenio Drago Tešević, bosansko-srpski poznavalac i prevodilac njemačke književnosti, kao da je prije mnogo godina slutio da će nam biti potrebna ta pjesma kao lajt-motiv kružno postavljen oko Fukoovog (Foucalt) klatna na Željezničkoj stanici u Sarajevu.
Izgled grada
U Željezničkoj stanici, koju je zaboravila historija, odvijala se posljednja, ali za mene i najsimbolističnija manifestacija Goethe-Instituta u Sarajevu, koji sam ja predvodio, a koja je završavala našu diskusiju na temu „ili-ili".
Trojaka je i fasada Vijećnice, čije nas je bijedno stanje uvijek deprimiralo. Kako je moguće, pitali smo se dok smo miješali našu bosansku kafu, nekad na tvom divanu, nekad na sofi iz Konjica u mom uredu, odakle vodi pogled nolens volens direktno do umornog simbola jednog polisa koji je nestao... Kako je mo¬guće, razmišljali smo, da se od kraja rata 1995. godine promijenio izgled pola gra¬da, ali njen žaštitni znak i nakon 16 godina još izgleda kao rana koja ne zacjeljuje. No, nije naše da optužujemo. Bilo bi previše onih ko¬ji to zaslužuju.
Vijećnica je odraz političkih elita
- Političke elite morat će dopustiti da stara Vi¬jećnica predstavlja njihov odraz u ogledalu sve dok se ona ne osposobi. I sve dok Sarajlije budu spuštale pogled prolazeći pored Vijećnice, jer im je dosta da se zadovolje jednom ruinom kao zaštitnim znakom, toliko će dugo i gledati s visine na one koji odugovlače, zbog kojih god razloga, da vrate Sarajevu njegovo lice.
Izlozba Lore Bert- Kada je Lora Ben, umjetnica iz Majnca, izložila univerzalne pojmove vrijednosti na arapskom i latiničnom pi¬smu, a na japanskom svilenom papiru u Medresi, arhitektura i umjetnost, prostor i slika dopunjavali su se u rijetku harmoniju.
Lora Ben je i sama sretna priznala da nigdje drugo nije naišla na tako uspješnu sintezu njenih slika i prostora koji ih je okruživao. Svi koji su vidjeli tu izložbu, doživjeli su jedan zlatni trenutak, u kojem su se međusobno podržavale etika i estetika.
Mihael Šren (Michael Schroen) je u periodu od decembra 2002. do avgusta 2008. godine bio direktor Goethe-Instituta u Bosni i Hercegovini. U tom je vremenu na mnoge načine povezao kulturni zivot Njemačke i Bosne i Hercegovine. Pri tome je Šren smatrao Goethe-Institut podijem za partnersku razmjenu u umjetnosti i znanosti. Projektima kao što su CD ,,Bendbaša - bosanske ljubavne pjesme", uvođenje novng predmeta Kultura religija u škole i multimedijalna građanska kampanja ,,Think BiG - Misli BiH!", Šren se u bliskoj saradnji sa bh. institucijama i ličnostima iz oblasti kulture i društva približio velikom dijelu stanovništva i otvorio važne kulturno-političke teme.