U ovoj sredini svaki dan treba ubjeđivati sebe da ima razloga boriti se i istrajavati

U ovoj sredini svaki dan treba ubjeđivati sebe da ima razloga boriti se i istrajavati

kaže Aida Begić navodeći da nije baš sredina ta koja podupire vaše napore nego vi morate podupirati sredinu
Razgovor sa Aidom Begić, bosanskohercegovačkom režiserkom koja je svojim prvim dugometražnim filmom "Snijeg" skrenula pozornost kako filmske kritike tako i samih gledatelja, dobivši niz nagrada upriličili smo sa početkom distribucije ovog izuzetnog filma diljem BiH. Započeli smo razgovor pitanjem - koliko je film "Snijeg" kojeg je režirala promijenio sam njen život?
- Upravo sinoć dobila sam vijest da je "Snijeg" na festivalu u Njujorku dobio nagradu Hemptsom. To me je jako obradovalo (prvi ste vi čuli tu vijest), jer drago mi je da su ljudi sa drugog kontinenta, u Americi, prepoznali vrijednosti filma. A, što se tiče pitanja, mogu reći da se u mome životu dosta toga promijenilo i to iz jednog prostog razloga što mi uz film funkcioniramo kao jedna čerga, kao jedno putujuće društvo. Jednostavno, prinuđena sam bila od samog snimanja filma koje je bilo na terenu, sa svojom porodicom odseliti iz Sarajeva u Goražde, i tamo pet sedmica boraviti. Po tome smo putovali u Berlin i Pariz, gdje smo radili postprodukciju, da bi nakon predstvaljanja filma u Kanu uslijedilo niz putovanja i festivala. Naravno, na sve festivale ne mogu stići kako bih prezentirala film, ali na neke festivale je potrebno ići. Sada je trenutno aktuelna BH distribucija tako da je dio ekipe stalno u pokretu. To jesu kraća putovanja ali je prisutna dinamika i jedan napor. Kada pomislite da je sa snimanjem filma završeno vidite ustvari da morate oko njega još titrati kao oko malog djeteta, te da ima period promocija i distribucija, pa ću tek onda nadam se moći okrenuti novim obavezama.

Trijumf ljudskosti

Vaš film progovara o teškom životu povratnika i njihovoj istrajnosti da ostanu na svome. Zašto ste se baš odlučili za tu temu?
- Kada sam već došla do toga da snimam svoj prvi igrani film znala sam da ću morati odvojiti nekoliko godina rada. Razmišljala sam šta je to za mene najfascinantnije u okruženju u kome sam živjela, šta je to toliko snažno i važno što će me držati u pogonu svo to vrijeme. Kako sam rat provela u Sarajevu pod opsadom i potom nakon rata putovala širom BiH, susretala se i družila sa povratnicima, ono što me najviše dojmilo bile su osobe koje su preživjele najveće strahote i izgubile svoje najdraže. Za mene je to bio strašan spomenik i dokaz o tome da iza rata ostaju užasne posljedice, traume i nepravde, ali me isto tako dojmilo to što su ostali ljudi kod kojih nisam primjećivala ni mržnju ni potrebu za osvetom. To je za mene bio trijumf ljudskosti o kojem sam smatrala da je vrijedno napraviti film. Ono što još treba dodati jeste da se nakon desetak i više godina, a radnja filma se dešava 1997.godine, nije ništa značajnije promijenilo u njihovim životima. Oni još uvijek nemaju dovoljno dobar tretman i status niti od strane vlasti niti od strane sugrađana. U neku ruku mi se reflektiramo na njima. Čini mi se da ono kako se oni osjećaju jeste ustvari slika našeg stanja i slika onoga koliko smo se mi osvijestili, i kakav je naš odnos prema sopstvenoj žrtvi i sopstvenim lijepim stranama koje posjedujemo.

Odista kolika je ta naša uživljenost u ulogu žrtve i nema li tu opasnosti da se one isuviše poistovijete?
- To je baš ono što je mene fasciniralo kod njih. Oni nisu žrtve koje se prepuštaju toku i nekoj malodušnosti. Sada je drugo pitanje koliko mi uspjevamo da se iz toga istrgnemo. Likovi a i film posjeduju jednu veliku snagu, jednu veliku želju kao i potrebu za nastavkom života. Žene u filmu, koje su nosioci priče, razapete su između smrti svojih najbližih i sopstvene budućnosti. U cjelini, kod nas se mora riješiti pitanje nestalih, jer još uvijek imamo hiljade ljudi kojima kosti nisu nađene. Tek kada se to riješi moći će se ići dalje. Mislim da se i kao društvo moramo suočiti sa problemima iz prošlosti, od kojih su mnoga krivo srasla, pa tek onda možemo se okrenuti budućnosti.

U tom smislu suočavanja sa prošlošću treba očekivati i veći angažman naših umjetnika. Recimo, imamo roman o Srebrenici kao paradigmi našeg stradanja, a nemamo film o Srebrenici. Razmišlja li se o filmu o Srebrenici?
- Doći će vrijeme kada će se i o Srebrenici snimiti film. Za tu temu treba proći određeno vrijeme, mora sazrijeti vrijeme. Meni se u ratu sve činilo vrlo jednostavno i jasno. Sve je bilo crno- bijelo, znalo se ko su dobri, a ko su loši momci. Međutim, nakon rata je boja ušla u naš život, ušao je i kapitalizam i materijalizam, ušla je potreba da svako nađe svoje mjesto pod suncem. Čini mi se da su se tada neke vrijednosti poremetile odnosno da smo zaboravili stvari koje smo naučili tokom rata. Svako je krenuo da grabi svoju poziciju. Jednostavno, trebaće vremena kako bi se stvari slegle i kako bismo zdravo propitali svoju prošlost, a pogotovo Srebrenicu čije su rane još otvorene.

Žene su podnijele najveću žrtvu

U nedavnoj prošlosti žene su ponajviše podnijele strahote rata. One te posljedice trpe i danas. Koliko je usud Bosne ujedno i usud Bošnjakinja?
- U velikoj mjeri. Ja nisam radila film o ženama zato što sam htjela apriori to raditi. To je film o ženama zato što su muškarci pobijeni. Da su kojim slučajem žene pobijene to bi bio film o muškarcima. To nije film, dakle, o Bošnjakinjama zato što sam apriori htjela o tome raditi film, nego zato što su one podnijele najveću žrtvu u samome ratu. To je jedna okolnost koja čini žene s ovih prostora jačim i čini ih posebnom kategorijom kojoj, možda nije posvećena pažnja. Uz to, u filmu na Balkanu, muškarci su najčešće radili filmove tako da nemamo ni dovoljno dostojnih ženskih likova, nemamo dovoljno karaktera koje oslikavaju sve moguće profile i ono što možemo naći kod žena u našoj sredini. Čini mi se da se dolaskom žena koje su filmske autorice ta i takva situacija polahko mijenja. Žene ovdje predstavljaju potencijal. Žene su, nakon što su im muškarci pobijeni, morale nastaviti brinuti se o prodici. Ono što je zanimljivo jeste da su te žene bile iz patrijarhalnih sredina koje su ih na jedan način štitile, a na drugi način pritiskale. U filmu sam pokušala prikazati kako je taj patrijarhalni duh ostao živjeti iako muškaraca defakto nema. Sada se tu, opet, desilo neko krivo srastanje, desilo se nešto što je poprilično neobično. Naime, i dalje se živi kao da su muškarci prisutni. Normalno, ima sada tu i dobrih strana. Obično se pod patrijarhalnim podrazumijeva nešto loše. Hoću reći, ima dobrih, ali i loših strana. Neki to vežu za vjeru, ali to je prije tradicija. Znači, neke stvari koje su uz vjeru dozvoljene ovdje se kulturološki i tradicionalno zabranjuju pod tim da je to ustvari dio vjere. To je jedno kompleksno pitanje koje se ovdje decenijama razvija i mijenja.

S obzirom da ste odrasli u gradskom miljeu kako ste proniknuli u život na selu?
- Ja nemam ama baš nikakve veze sa selom. Čak ni moje nane ni dede nisu sa sela. Uz to, ja sam se bojala sela, životinja, insekata. Morala sam napraviti duge pripreme, pogotovo sa glavnom glumicom Zanom Marjanović koja je pola života provela u Sarajevu, a pola u Njujorku. Još kad se uzme da ona nije imala veze sa religijom, a tumači jednu religioznu osobu koja je islamski obučena. Obje smo u tom smislu morale proći ozbiljna istraživanja. Puno vremena smo provele sa ženama na selu. Zana je naučila da kuha, ponaša se i čak da hoda kao žene sa sela koje rade teške poslove. Ovdje smo znači crpile život iz sela. To je jedini način, jer sve treba biti vjerodostojno. Ne smijemo iznevjeriti istinitost. Uvijek smo govorile- hajde dobro, otići ćemo na neke festivale gdje će to možda proći da se, recimo, bestilj tako miješa, ali će nas gledati ljudi koji to prave svaki dan. Umjetnost što je bliža istini to je bolja.

Rijetke su žene režiserke. Upisali ste svojevremeno Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Je li to vaš izbor?
- Uvijek sam znala da se želim baviti umjetnošću.Pored Prve gimnazije paralalno sam išla u Srednju muzički školu, voljela sam još crtati i pisati. Svi ti moji afiniteti najbolje su mogli doći do izražaja u režiji. Kada sam završila gimnaziju, za samo tri godine, sa 17 godina sam 1993.godine upisala Akademiju. A, ono što mi je posebno pokazalo i dokazalo da umjetnost ima smisla jeste, upravo, rat i život u opkoljenom Sarajevu. Jer, u momentu kad nismo imali hrane, vode, struje imali smo potrebu da idemo u pozorište, da idemo na koncerte, da radimo filmove. To mi je bio dokaz da je duhovni aspekt života mnogo važniji od onog materijalnog, i da je umjetnost ustvari primarno ljudska potreba. I danas mislim da je to jedna važna djelatnost koja može utjecati na ljude. To je jedan odgovoran i zanimljiv poziv.

Da li su roditelji utjecali na vaš izbor?
- U tom smislu profesionalizma nisu. Moja majka je ljekar, a otac mašinac tako da nisam imala tu vrstu naslijeđa. Nisu utjecala u tom smislu. Oni su me podržali da se bavim čim god ja hoću. I dan- danas me podržavaju.

Vaš prvi film imao je ozbiljnu temu "Prvo smrtno iskustvo"?
-Jeste ozbiljna tema. To je bio moj diplomski film. U njemu se radi o momku koji nakon rata dolazi u općinu kako bi izvadio ličnu kartu, ali tamo saznaje da je evidentiran kao poginuli. Priča se dalje odvija tako što on treba dokazati da je živ. To je priča o generaciji kojoj pripadam i ja. To je jedna izgubljena generacija koja nakon rata dolazi u apsurdnu situaciju gdje mora dokazivati da postoji. U tom filmu su i generacijski bili mladi ljudi koji su zajedno sa mnom debitirali u jednoj kratkoj formi. To je potom nastavljeno i u filmu Snijeg. Većina te ekipe je po prvi put radila i na igranom filmu. To je jedan prazan prostor u kojemu smo se našli. Generacija starije od nas nam nisu Bog zna šta ostavile iza sebe osim tegobe i teškoće. S druge strane, mislim da se svi moramo truditi da odgajamo saradnike, da ubjeđujemo ljude da se bave ovim poslom, da im pomognemo da se razviju u tom pravcu kako bismo imali na kraju tim sa kojim bismo radili.

Govorite sa aspekta režiserke. Da li takav stav primjenjujete i svojim studentima?
- Kao režiser sam birala saradnike. Svojim studentima isto sugeriram. Trebaju naći svoju ekipu, ljude koji odgovaraju njihovom senzibilitetu. Zatim, trebaju da nađu priču koju će smatrati svojom, koju će intenzivno osjećati.

U svom dokumentarnom filmu "Trijumf volje" tretirate izraze volje dok je u Snijegu primijetna osobenost istrajnosti. Nisu li to i Vaše vrline?
- Vjerojatno i jesu. Vi kada živite u ovoj sredini onda trebate svaki dan ubjediti sebe da ima razloga da se i dalje borite, jer nema puno stvari koje podržavaju vaše napore. Znači, nije baš sredina ta koja vas u velikoj mjeri podupire nego vi morate podupirati sredinu. Mi smo pioniri mnogih stvari nakon rata iako smo bili veoma mladi za takvo nešto. Jednostavno, svaki dan moramo se ubijediti da ima smisla da se trudimo, da ima smisla da idemo dalje, da ne trebamo odustati. Ono jeste da je u našem društvu sada došlo do neke apatije, ali se trebamo podsjećati da ima nade i da možemo ovu zemlju napraviti prostorom boljeg življenja.

Vjera daje čovjeku smisao

Koliko nam vjera može u tome pomoći?
- Vjera je smisao. Ja, recimo, nisam odgojena u religioznoj porodici- Nisam u tom smislu imala nikakvo znanje i predznanje tako da sam sama prolazila to svoje duhovno putovanje. Pitajući se u ratu i tragajući za odgovorima- zašto postojimo, kakva je svrha? prošla sam jedno duhovno putovanje i upoznala različite religije, a odgovore na sva svoja pitanja našla sam u islamu. Naravno, da je vjera nešto što nam daje smisao i utemeljenje, nudi vertikalu. V jera u svakom slučaju pokreće čovjeka i daje mu smisao.

Putujući Evropom da li ste, zbog vašeg islamskog oblačenja, nailazili na nerazumijevanje i neprijatnosti?
- Nisam. Više takvo šta nailazim ovdje. Ljudima vani, u Evropi i svijetu, to je sasvim normalno. Njima to nije strano. Veliki je broj pokrivenih žena u Francuskoj, Njemačkoj, Holandiji...Doduše, nisu imali prilike susretati žene koje se bave aktivnostima vezanim za film, pa time ni komunicirati sa ženama koje nose mahrame. Možda, u tom smilu imaju nekih predrasuda i stereotipija kao ovdje u BiH.No, nakom komunikacije koje uspostavim sa tim ljudima onda se te stvari, ako ih i bude, rasprše.

U odnosu na muškarce, žene se na filmu, pogotovo u reklamama, prikazuju više kao predmet muške pažnje gdje se uglavnom iznosi njena ljepota. Šta mislite o tim stereotipima?
- Za ženu je vrlo teško da ona bude u vrhu neke piramide, da bude šef većem broju ljudi. Ona mora uložiti duplo više napora da bi došla u istu ravan a da bi se isto tretirala i ozbiljno shvatala kao neki muški kolega. No, znanjem i potvrdom da znate raditi svoj posao sve te prepreke se uklone.

Da li su žene dovoljno zastupljene u našem političkom životu?
- Nisu. Ja sam čak radila dokumentarni film koji se zvao "Žene u politici" kada je ustvari i počela ta priča o genderu, priča da se mora imati određeni predmet žena. Naravno, i žene trebaju pokazati više inicijative. Što se tiče toga kod nas, možda i nije toliko loša situacija. Na kraju krajeva i komunizam je njegovao tu ideju ravnopravnosti tako da žene ovdje nisu na taj način potlačene. Nije neobično da žene kod nas studiraju, da rade i sl.

U radu na filmu učestvovao je i vaš suprug. Jedno je život u kući, a drugo obaveze na poslu. Kako usklađujete vaše aktivnosti?
- Mi se stvarno trudimo da na poslu budemo maksimalno profesionalni. U tom smislu ne prenosimo naš privatni život na posao. To je i jedini način da radimo zajedno. Sad je druga stvar vezana za to kako žena ne može biti šef i tome slično. No, ja sam se školovala za određenu profesiju i pokazala da mogu raditi taj posao. Ne vidim ni jednu prepreku zbog koje bi prestala raditi taj posao bez obzira što mi je muž saradnik ili njegov otac montažer s kojim radim.. U nekom smislu u filmu ja sam njima šef, ali to je dio našeg posla.

Da li karijera može štetiti porodičnom životu?
-Ne šteti. Kao što postoje žene koje ne rade i koje provode svoje vrijeme u kući tako isto se i njihova djeca navikavaju na to. Isto tako imate žena koje rade i njihovu djecu koja su navikla na to. Mislim, da to nije nikakva šteta. Sve to ima svoje mahane i prednosti, ali to je jednostavno neka datost na koje se naviknete i vi i vaše dijete. I to je nešto po mome mišljenju sasvim normalno. Jer, različiti smo, imamo različite živote i nije nijedno od tih recept ni za sreću ni za uspjeh. Sve je to onako kako se vi postavite.

Ipak, da li se bez majčine brige dijete može pravilno razvijati?
- Pa, briga majke je apsolutno prisutna. Znači, bez obzira da li majka išla na posao ili ne. Moja majka je radila cijeli život i jako je uspješna u svom poslu. Ona je primarijus oftamolog. Ja nikada nisam osjetila da mi je bilo šta nedostajalo u životu. Ona je završila specijalizaciju i voli svoj posao, ali to nije značilo da je meni majka nedostajala i da sam dane provodila sa nekim drugim. Recimo, ja svoju kćerku kada pođem na duža putovanja povedem sa sobom. Mislim da ona u tom smislu ne osjeća neki nedostatak.
Politički angažman izražavam svojim filmom

Svojevremeno ste s grupom bh režisera potpisali inicijativu "Evropa sada". Koliko ste time politički angažirani i da li je inicijativa ispunila očekivanja?
-Svoj politički angažman izražavam svojim filmovima. Potpisala sam tu inicijativu. Kod nas se tek počinje razvijati ta kultura građanske incijative. I logično je da te inicijative zasada nemaju neki preveliki odjek. Mislim, da će vremenom, ako ih bude više i ako one budu konstantno prisutne, imati više smisla.

S obzirom da smo multikonfesionalno društvo, kako očuvati to zajedništvo u današnjim vremenima?
- Ono što sam uvijek smatrala prednošću ove sredine jeste, upravo, to što što smo mi multinacionalna, multikulturalna i multireligijska sredina. To je jedno veliko bogatstvo koje nas čini ovim što jesmo u nekom dobrom smislu te riječi. Nažalost, to je dosta poljuljano tokom rata. I, nakon rata situacija u tom domenu nije idealna niti u jednom dijelu BiH. Ono što ja mislim da je mogući put ka nekom eventualnom poboljšanju jeste komunikacija i dijalog. Ako budemo više komunicirali jedni s drugima, ako budemo više putovali po Bosni i Hercegovini i time pokušavali uspostavljati kontakte s ljudima tada će se moći korak po korak mijenjati stvari. Recimo, mi sada svoj film treba da pokazujemo širom BiH. Ja se radujem eventualnom odlasku u Banja Luku, odlasku u Beograd ili Zagreb. Nadam se da će film biti prikazan u cijeloj BiH. To je neki put, bar u mom domenu, očuvanja multikulturalnosti.

Kako koristite slobodno vrijeme?
-Ne znam šta znači slobodno vrijeme sada u smislu nekog lijenčarenja. Takav luksuz u godinama koje imam mi i ne treba. Svako vrijeme koje ne provodim radeći trudim se da provedem korisno. Znači, to su trenuci kada sam sa svojom porodicom, sa svojim prijateljima. Mislim da čovjek dok je mlad i zdrav treba iskoristiti život tako da on bude dinamičan i uzbudljiv. Jer, sve faze prođu, pa ako ih ne iskoristite u pravo vrijeme onda poslije bude kasno.

Dakako, i nagrade budu i prođu. Šta smatrate najvećom nagradom u životu?
- Mislim da se najvećoj nagradi nadamo tek nakon ovog života. To je ona prava nagrada. A, u toku ovog života nagrada je ako čovjek ostane čovjekom što moramo priznati nije baš jednostavno. U vremenu u kakvom smo, uspjeh je očuvati etičke i moralne vrijednosti.

(www.preporod.com/interview)