Politička pozadina napada na Islamsku zajednicu u Srbiji

Vlada je pokušala da razbije Islamsku zajednicu preko raznih službi i određenih partija u Sandžaku. Ideja je bila da se Islamska zajednica razbije i da se oslabi njen uticaj u Novom Pazaru, kao i da se izmjesti u Beograd. Iza toga je ideja da se radikalizuje Islamska zajednica i Bošnjaci, kako bi se potvrdila teza o "islamskom fundamentalizmu Bošnjaka u Srbiji".

Tokom cijelog perioda 20-tog stoljeća vjerski identitet muslimana u Sandžaku i Srbiji često je bio meta najbrutalnijeg negiranja od strane pojedinih srpskih nacionalističkih krugova, vrlo često i onih koji bi bili na vlasti. U tu svrhu koristile su se razne metode, od najstrašnijih do onih nešto blažih.

Vjerska prava muslimana posebno su bila ugrožena za vrijeme komunističkog bezvlašća, kada se država otvoreno miješala u rad Islamske zajednice, nastojeći da na njeno čelo dovede odane ljude, kako bi na taj način uspostavila kontrolu nad muslimanskom populacijom. O tome svjedoči sljedeći dokument:
„Svim sreskim opunomoćstvima UDB-e dostavili smo dopis sljedeće sadržine:
Prema Ustavu Islamske vjerske zajednice, Vakufski sabor će uskoro prići imenovanju - postavljanju novih sreskih vakufskih povjerenstava, koja će brojati do deset članova. Treba voditi strogo računa o tome da u povjerenstva uđu pretežno pozitivnija lica, a svakako i potreban broj naših saradnika, kako bi u povjerenstvu obezbjedili potpun naš utjecaj."1

Veći problemi za muslimane u Sandžaku i Srbiji nastaju tokom ratnih 90-tih godina, dolaskom na vlast režima Slobodana Miloševića, koji je 1993. godine ukinuo Zakon o položaju vjerskih zajednica, te samim tim ostavio prostora da pojedinci na vlasti u Beogradu, ali i na lokalnom nivou, samovoljno odlučuju o stepenu prava vjernika i vjerskih institucija.

Nakon osnivanja Mešihata Islamske zajednice Sandžaka, Ministarstvo vjera R. Crne Gore, kao odgovor na akt koji im je upućen od strane ove institucije, šalje dopis br. 01-4, od 31. 12. 1993. god., u kojem se, između ostalog, kaže:
„Ministarstvo vjera ocjenjuje da je obrazloženje za formiranje novog islamskog centra podudarno sa memorandumom SDA Crne Gore, upućenom Vladi Crne Gore, u kome se zahtijeva „specijalni status" za administrativnu jedinicu Sandžak iz vremena turske imperije. Vlada Crne Gore na svojoj sjednici od 28. juna 1993. godine odbacila je ovaj Memorandum kao „istorijski, pravno i politički neutemeljen akt". Imajući u vidu odluku Vlade Crne Gore od 28. juna 1993. godine, u vezi s Memorandumom, a procjenjujući da razlozi za formiranje Mešihata involviraju sličan politički potez, Ministarstvo vjera smatra cjelishodnijim da Islamska zajednica Sandžaka odustane od svoje odluke o formiranju Mešihata IZ-e Sandžaka, obzirom da će ova odluka prouzrokovati neželjene političke posljedice..."

Vlast u Srbiji, također, nastojala je onemogućiti normalno funkcionisanje organa Islamske zajednice Sandžaka.

Nakon što su se čelnici Mešihata IZ-e Sandžaka obratili Ministarstvu vjera Republike Srbije, radi regulisanja pravnog položaja institucije, znajući da za to nema zakonskih niti ustavnih smetnji, njihovo duhovno i vjersko pitanje rješavao je lokalni MUP u Novom Pazaru, koji je u svom aktu br. 212-14/94 od 18. 07. 1994. godine, kazao:
„Ovaj organ našao je da je zahtev za osnivanje još jednog „Mešihata" Islamske zajednice na teritoriji SR Jugoslavije neosnovan i da ovo nije interes većine vernika islamske veroispovesti..."2

Islamska zajednica se obratila i Republičkom MUP-u u Beogradu. Dok je po ovom pitanju trajao upravni spor kod Vrhovnog suda Srbije, ministar vjera Dragojlović uputio je dopis br. 08-259 od 19. 10. 1994. god. odborima Islamske zajednice u Sandžaku, u kojem ističe:
"Postojeći odbori Islamske zajednice u Raškom i Zlatiborskom okrugu (Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Nova Varoš, Prijepolje i Priboj) su legitimni organi za Ministarstvo vera i druge državne organe... Republika Srbija nikada neće priznati tzv. Mešihat za Sandžak i sa tom organizacijom neće sarađivati ni lokalni ni republički organi..."3

U ovom dokumentu do izražaja dolazi, kao i u slučaju dopisa Ministarstva vjera R. Crne Gore, politička pozadina odluke, koja nije utemeljena niti na jednom pozitivnom pravnom propisu. Ministar kaže da „neće nikada priznati jedinstvenu Islamsku zajednicu Sandžaka", već je želi „razjedinjenu i iscjepkanu" na odbore, s kojima će pojedinačno "uspješnije sarađivati". Ministar priznaje legitimitet pomenutih odbora, ali ne i njihovih odluka, jer su zapravo ti odbori i formirali Sabor i Mešihat na nivou Sandžaka.

Vrhovni sud, iako priznajući da „nijedan zakonski propis ne uslovljava traženje dozvole za rad novonastalih organa Islamske zajednice", poručuje muslimanima da mogu „ostvariti svoja prava" u okviru nepostojeće „Islamske zajednice u SR Jugoslaviji".4

Ugljanin - batina za Bošnjake muslimane u Sandžaku
Veći problemi nastaju kada na stranu vlasti u Beogradu, u pokušaju preuzimanja kontrole nad Islamskom zajednicom i njenim resursima, staju pojedini lokalni političari na čelu sa Sulejmanom Ugljaninom.

Godine 1997. Ugljanin je, nakon neuspjelog pokušaja da preuzme kontrolu nad Islamskom zajednicom, poručio:
„Islamska zajednica Sandžaka mora postati sastavni dio ostalih 19 institucija bošnjačko-muslimanskog naroda na ovim prostorima, jer sve što je mimo institucija MNVS ne predstavlja faktor i ne znači ništa..."5

Pritisak od strane ove političke grupacije slabi u drugoj polovini 1997. godine, kada režim Slobodana Miloševića uvodi, na nezakonit način, prinudnu upravu u Novom Pazaru i sklanja sa vlasti lokalnu političku opciju. Toga dana se desio posljednji u nizu napada ove političke grupacije na Islamsku zajednicu - pokušaj rušenja zgrade Medrese „Gazi Isa-beg".6

Kršenje vjerskih prava muslimana u Sandžaku i Srbiji dobija na intenzitetu dolaskom na vlast u Beogradu režima Vojislava Koštunice.

Dana 17. marta 2004. godine zapaljene su džamije u Nišu i Beogradu, koje su bile ne samo vjerske građevine, nego i kulturno-istorijski spomenici od neprocjenjivog značaja.

Milan Obradović, bivši načelnik beogradske policije, izjavio je da mu je tadašnji ministar policije Dragan Jočić naredio da policija ne interveniše protiv napadača.7

Početkom juna 2006. godine donijet je Zakon o vraćanju imovine crkvama i vjerskim zajednicama. Međutim, Agencija za privatizaciju, Vladina institucija sa sjedištem u Beogradu, je 22. juna 2006. godine prodala zgradu „Islamskih ustanova" lokalnim tajkunima iza kojih je stajao Ugljanin. Islamska zajednica, njeni službenici i vjernici uspjeli su spriječiti prodaju ovog najznačajnijeg vakufa koji se nalazi u samom centru Novog Pazara, gdje je sada smješten Fakultet za islamske studije.

Dana 6. septembra 2006. godine, u toku predizbornog mitinga koalicije „Lista za Sandžaka dr Sulejman Ugljanin", grupa aktivista ove koalicije je kroz prozore upala u zgradu Fakulteta za islamske studije, pomenutu zgradu „Islamskih ustanova", i tom prilikom demolirala učioničke i druge prostorije, nanijevši materijalnu štetu u iznosu od najmanje 240.000 dinara. Tom prilikom pomenuta grupa oskrnavila je ovaj vakuf vršeći fiziološke potrebe u njenim prostorijama.

Poslije reagovanja čelnika Islamske zajednice Sandžaka i obavještenja vjernicima, koje je čitano na džumi namazu nakon što dopis koji je upućen Ugljaninu dan ranije, od kojeg je traženo da se izvini i sarađuje u pronalaženju počinilaca, nije dao rezultata, bivši predsjednik Opštine Novi Pazar u svom obraćanju javnosti kaže:
„...Mešihat više ne postoji. Pitanje vjerske zajednice Bošnjaka je u nadležnosti Bošnjačkog nacionalnog vijeća..."8

Vrhanac stogodišnjih političkih pritisaka na Islamsku zajednicu desio se nedugo poslije ove izjave, kada Ugljanin, u sprezi sa porodicom Jusufspahić iz Beograda, pošto nije uspio u namjeri da spriječi održavanje Objediniteljskog Sabora Islamske zajednice u Srbiji, na kojem su bili prisutni čelnici islamskih zajednica iz regiona, na čelu sa reisu-l ulemom Islamske zajednice u BiH, dr. Mustafom-ef. Cerićem, pristupa otvorenom pokušaju formiranja paravjerske tvorevine.

U noći između 2. i 3. oktobra 2007. god., nekolicina imama na čelu sa Ademom Zilkićem sastala se u kafani privatnog hotela „Tadž" u Novom Pazaru, donijevši nelegalne odluke o osnivanju paravjerske organizacije, sa ciljem da odatle krenu nasilno okupirati prostorije Islamske zajednice.

U tim nelegalnim radnjama značajno učešće imaju: Ministarstvo vjera, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Državna bezbjednost, članovi porodice Jusufspahić iz Beograda, lokalne samouprave u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici na čelu sa Sulejmanom Ugljaninom, sandžački kriminalci i tajkuni, te pojedini državni i lokalni mediji.9

Sulejman Ugljanin, sa pozicije predsjednika Nacionalnog savjeta bošnjačke manjine u Srbiji i Opštine Novi Pazar, pozvao je narod da, uoči Ramazanskog bajrama, kazavši da je po tom pitanju „postignuto apsolutno političko jedinstvo", dočekaju „vođu paravjerske tvorevine" Adema Zilkića:

„Moram da izrazim svoju radost zbog činjenice da smo, mi muslimani u ovoj državi, nakon sto godina dobili prvi put svog vrhovnog vjerskog poglavara. Mi, sutra, nadam se da ćemo imati priliku da i u Novom Pazaru, da će imati priliku vjernici, muslimani, da prvi put u svojoj istoriji klanjaju taj veliki muslimanski praznik za reisom. I to reisom iz Sandžaka."10

No, u toj računici se prevario. Oni koji su mu 1990. godine dali legitimitet da ih predvodi na putu ostvarivanja nacionalnih prava, onog momenta kada je postalo očigledno da je sve prodao, uskratili su mu podršku.

Kao potvrda da Ugljanin rukovodi napadom na Islamsku zajednicu, stiže odluka Skupštine opštine da iz budžeta za 2008. godinu izdvoji 7 miliona dinara (blizu 100.000 eura) za finansiranje paravjerske organizacije.

Ali i ne samo to. Nedvosmisleno je dokazano da su skoro svi aktivisti paravjerske tvorevine bili na platnom spisku Opštine, ili javnih preduzeća koja djeluju u sastavu iste.11

Jedno od objašnjenja kojim se nastoji rasvijetliti pozadina političkog nasrtaja na Islamsku zajednicu, daje se i u ovogodišnjem Izvještaju Helsinškog odbora za zaštitu ljudskih prava, o kršenju ljudskih prava u Srbiji, gdje se, između ostalog, kaže:

„Ponašanje države u ovom slučaju može se povezati sa problemom konstituisanja bošnjačke zajednice u Srbiji. Naime, politička elita u Sandžaku je izuzetno podijeljena i opterećena unutrašnjim sukobima, te Islamska zajednica u Srbiji, na čelu sa glavnim muftijom Muamer-ef. Zukorlićem, predstavlja jedinu instituciju koja okuplja sve muslimane u ovoj državi, od kojih su većina Bošnjaci. Politički kapital muftije Zukorlića neuporedivo je veći od političkih kapitala najznačajnijih političkih figura u Sandžaku, Rasim Ljajića i Sulejmana Ugljanina, te je urušavanje njegovog ugleda najbolji način da se dodatno oslabe, ionako slabi, kapaciteti konstituisanja bošnjačkog identiteta u Srbiji.12
Vlada Republike Srbije je u nekoliko navrata prekršila sopstvena ovlaštenja i direktno se umiješala u „rješavanje" unutrašnjih problema Islamske zajednice. Politizacijom religijskih struktura i konstantnim narušavanjem jedinog (vjerskog) autoriteta muslimansko-bošnjačke zajednice u Srbiji, država uporno urušava kako osnovne principe demokratskog, pa i sekularnog sistema, tako i osnovne slobode i prava svojih građana. Svojim postupcima država je dovela u pitanje kako vjerska, tako i etnička kolektivna prava muslimansko-bošnjačke zajednice u Srbiji."13

Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Sonja Biserko, u vezi dešavanja u i oko Islamske zajednice, izjavila je da „zvanični Beograd pokušava da marginalizuje i diskvalifikuje Islamsku zajednicu u Srbiji."

„Vlada je pokušala da razbije Islamsku zajednicu preko raznih službi i određenih partija u Sandžaku. Ideja je bila da se Islamska zajednica razbije i da se oslabi njen uticaj u Novom Pazaru, kao i da se izmesti u Beograd. Iza toga je ideja da se radikalizuje Islamska zajednica i Bošnjaci, kako bi se potvrdila teza o "islamskom fundamentalizmu Bošnjaka u Srbiji", rekla je ona.14

1 Arhiv MUP-a BiH, dokument pov. broj 1445. od 27.09.1950., Načelnik potpukovnik Vojo Čolović
2 Arhiva Mešihata IZ-e Sandžaka
3 Ibid
4 Ibid
5 Sandžačke novine, 5. mart 1997., Novi Pazar, godina II, broj 41., str. 3
6 Sandžačke Novine, 30. april 1997.
7 www.b92.net/poligraf
8 Interviu Sulejmana Ugljanina Regionalnoj televiziji , 20.09.2006.
9 Arhiva Mešihata Islamske zajednice u Srbiji
10 Intervju Ugljanina za RTV Novi Pazar, 10.10.2007. http://www.youtube.com/watch?v=LEaZyPsFHJY&feature=relate
11 www.islamskazajednica.org
12 Helsinški odbor za zaštitu ljudskih prava u Srbiji, Godišnji izvještaj: Srbija 2007., str. 207-213
13 http://www.helsinki.org.yu/serbian/doc/izvestaj2007.pdf,
14http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2008&mm=06&dd=24&nav_category=11&nav_id/

(www.islamskazajednica.org)