Uz 16. godišnjicu zločina u Vlasenici: Prisjetimo se Melihe Durić
Obilježavanje 16. godišnjice zločina nad Bošnjacima Vlasenice (utorak, 7. X), posjeta bivšem logoru Sušića kroz čije je torture prošlo 8.000 civila, a 1.000 ubijeno, povod su i da se prisjetimo ubistva djevojčice Melihe Durić, čija pogibija simbolizira sve žrtve aneksa sedam i torture kroz koje su prolazili i prolaze povratnici.
Udruženje Vlaseničana iz Čikaga, koje umrežava sve prognane Vlaseničane diljem svijeta, svojevremeno je prihvatilo moju ideju, koju sam plasirao putem Radija Naša riječ u Čikagu, da se u Vlasenici podigne spomen-ploča u znak sjećanja na šesnaestogodišnju Melihu Durić, najmlađu žrtvu Aneksa sedam. Vlasenica bi tako postala centrište sjećanja na sve žrtve Aneksa sedam, na desetine ako ne i stotine ubijenih Bošnjaka, koji su od 1995. na ovamo stradavali i od dejtonskih četnika i od dejtonskih ustaša.
Mislim da je bitnost ove spomen-ploče, i općenito ovog vida pamćenja dejtonskog nastavka genocida nad Bošnjacima, upravo u tome što se ne smijemo, i ne trebamo, zadržavati samo na žrtvama koje smo podnijeli u vrijeme genocidne agresije, već i da pamćenje trebamo proširiti na sve oblike ugnjetavanja bošnjačke ravnopravnosti. Dakle, ne mislimo, samo, ni na ubijene u dejtonskom miru, već mislimo na sve one koji su u vrijeme dejtonskog mira, a ako hoćemo i prije agresije, bilo izloženi diskriminaciji zato što su Bošnjaci i muslimani. Primjerice, holokaust se u svojoj istraživačkoj metodi ne ograničava samo na Jevreje koji su pobijeni po konc-logorima, već sa podjednakom pažnjom istražuje obespravljivanje Jevreja, i tlačenje Jevreja, pod Hitlerovim režimom. Isto vrijedi i za Pretoriju. Ne pamte se samo ubijeni crnci, već, čak i mnogo više, crnci koji su bili žrtve apartheidskog režima. Nas bi stoga trebalo zanimati da istražujemo obespravljenost Bošnjaka u genocidnom entitetu, a dno te obespravljenosti, njen temelj, njen najgrozomorniji dio jeste ubistvo djevojčice Melihe Durić.
Ime rahmetli Melihe Durić je postalo opće mjesto podsjećanja na obespravljenost Bošnjaka u Karadžićevom entitetu, jer se u njenoj životnoj tragediji sažima sva bestijalnost zločinačkog naslijeđa u biću onoga što zovemo Republika Srpska. Dakle, Meliha Durić je 11. jula 2001. godine (na dan kada je polagan kamen temeljac za Memorijalni centar u Potočarima!) došla po prvi put da obiđe svoju kuću u Vlasenici, da u svojoj kući prenoći, došla je sa babom, a materi je ostavila kratku poruku, u teki zapisanu, kreonom, da ode sa babom u Vlasenicu. Uvečer, dok je sjedila pored prozora, pogođena je snajperskim hicem, u vrat.
Zamislimo kakva vrsta smeća je morala obitavati u glavi tog zločinca koji je zadovoljenje svojih srboljubivih osjećanja pronašao u tome da se prišunja, nanišani i ubije djevojčicu. Bilo bi strašno da ovaj zločin ostane samo u novinskim arhivima, i da ne dobije trajni komemorativni karakter: da se kroz podsjećanje na Melihu Durić podsjećamo na sve žrtve Aneksa sedam, i da se kroz monstruozni karakter ovog zločina podsjećamo na karakter genocidnog entiteta i zločinačkog, dejtonskog naslijeđa Radovana Karadžića.
Predložio sam i to da se pozove premijer Republike Srpske Milorad Dodik da otkrije tu spomen-ploču i da administraciju manjeg entiteta, koji će ako Bog da pripadati svim bh. narodima, ogradi od ovog zločina. Pa da vidimo.
(www.bosnjaci.net)