Bajramski inervju Mehmedalije Hadžića za Oslobođenje

Uvaženi ef. Hadžiću, za Ramazanski-bajram kažu da je praznik čovjekove intime, odnosno najveći blagdan radosti u islamu. Šta je to što ga čini tako bliskim čovjeku?

- Dobro ste definirali smisao Ramazanskog-bajrama, jer se, zaista, radi prvo o blagdanu naše intime, intime svakog muslimana ponaosob, a drugo o intimi čitave jedne skupine koja je uspješno okončala period islamskog posta. Mada je uobičajeno da se ovaj blagdan u narodu smatra „najvećim blagdanom" u muslimana, činjenica je, međutim, da se u islamskoj tradiciji Kurban-bajram (Bajram prinošenja žrtve) naziva „najvećim blagdanom" jer se njime ustvari obilježava završetak hodočašća u Mekki, kada svi muslimani u svijetu izražavaju svoju radost za uspješan završetak najvećeg godišnjeg muslimanskog skupa. Dakle, prvi bajram je uistinu najveći i najznačajniji kad je riječ o pojedincu; to je vrijeme njegove goleme radosti budući da je uspješno okončao djelo koje je Bogu višnjem najdraže od svih njegovih djela, za šta mu nesumnjivo pripada nagrada za koju niko ne zna kakva će biti osim dragi Bog. Otuda se ovaj blagdan naziva još i „Blagdan (podjele) nagrada".

Na kakve nagrade mislite?

- Ovdje je najvjerovatnije riječ o Božijoj nagradi postačima. U jednom hadisu-kudsiji (Božanska poruka izražena riječima Božijeg poslanika) se kaže da čovjekov post pripada Bogu i da će za nj postača nagraditi posebnom nagradom. U objašnjenju tog iskaza stoji: "Ja sam njegova (postačeva) nagrada, a ne Moje dženetske hurije ni dvorci". Međutim, u nazivu "Blagdan nagrade" mogu biti sadržane i sve druge ljudske nagrade, jer sasvim je logično da nagrađeni (postač) sada nagrađuje druge dijeleći bajramske poklone, kako materijalne tako i duhovne naravi.

A u čemu je simbolika njegove radosti?

- Ova radost izražava se prvo podjelom sadakatu-l-fitra (propisan iznos imovine) siromašnima, ako se to nije učinilo ranije, potom muslimani zajednički klanjaju bajram, što je ustvari praktičan vid iskazivanja pokornosti, samopredanosti i zahvalnosti Bogu, a nakon toga slijede posjete bližnjima, prijateljima, te čestitanja, podjela poklona, nagrađivanje najmlađih i dr. Na samom kraju dolazi naročito pripremljena sofra, a potom prigodna veselja. Također treba podsjetiti da je na Bajram običaj da se obuče novo odijelo, ili makar jedan odjevni predmet, i za mlade i za starije, jer je to vid iskazivanje zahvalnosti Bogu i izraz opće radosti.

Sve navedeno dolazi kao kulminacija velikog vjerskog i moralnog uspjeha zbog izvršenog svakodnevnog posta u mjesecu ramazanu čime je postač dokazao svoju spremnost i sposobnost da se suprotstavi svojim nagonima, silama zla i prohtjevima za tjelesnim užicima. Na taj način kod njega su do izražaja došli viši moralni i vjerski zahtjevi. On je izašao iz mjeseca ramazana s jakim osjećanjem da je u svom ukupnom biću postigao viši stupanj moralnog uzdignuća i spremnosti da primi na sebe bilo koju obavezu i iskušenje.

S kakvom radošću Vi dočekujete ovaj bajram?

- Prije svega, iskazujem svu hvalu i zahvalu dragom Bogu što me darovao i počastio da dočekam i provedem ovaj blagoslovljeni mjesec u vršenju propisanih i dobrovoljnih pokornosti (ibadeta) koji će mi, nadam se, pribaviti zadovoljstvo Njegovo. Činim tu zahvalu i zato što je ta čast pripala i mojoj porodici, zatim mojoj rodbini i prijateljima. Svi smo mi, Allahovom milošću i dobrotom, ovogodišnji mubarek ramazan dočekali i provodili kao praktični muslimani. I svima su nama se u njemu dogodile mnoge lijepe stvari i radosti. I kao što je Resulullah, neka je mir na nj, učio dovu da ga Allah milostivi daruje dočekom narednog mjeseca ramazan, i mi to također činimo jer za čovjeka nema veće blagodati. Eto, to je prva i najveća moja radost na Bajram. Naravno bilo je još radosti.

Čemu bi se, inače, Bošnjaci trebalo da raduju ovog Ramazanskog bajrama?

- Dakako, ima mjesta za njihovu radost. Ono što sam maloprije rekao o razlogu moje radosti, siguran sam da se sve to odnosi i na velik broj Bošnjaka. Jer proces vraćanja Bošnjaka vjeri koji je započeo raspadom ranijeg sistema još, hvala Bogu, traje iako je nažalost njegov intenzitet sada nešto slabiji. Stoga, potrebno je učiniti sve da ova reislamizacija Bošnjaka, kako je neki nazivaju, ne malaksa i ne utihne, jer njoj se snažno suprotstavlja jedan drugi proces, „najopasniji antiislamski faktor" - proces pozapadnjačenja. Glavne njegove crte su: pretjerana briga o tijelu, pohlepa za tjelesnim užicima, krajnji individualizam, pohlepa za materijalnim dobrima, uzdanje u iznenadnu „sreću" u kojoj će se novac brzo i lahko steći ili dobiti, sve veći zaborav Allaha i drugog svijeta (Ahireta), nebriga za sevap i grijeh, nehaj prema vječnom životu i polaganju računa na Sudnjem danu. Borba protiv ovih poroka je najveća zadaća i obaveza svakog vjernika i njegove zajednice. Post mjeseca ramazana ojačao je našu svijest o toj odgovornosti tako da s pravom možemo očekivati će ta borba biti uspješna. To je još jedan razlog za našu zajedničku radost.

Zašto je došlo do slabljenja tog intenziteta i kako se to manifestuje?

- Za to ima više objektivnih ali i subjektivnih razloga. Ja bih nešto rekao o ovim drugim jer su oni važniji. U nas ponovo dolazi do krize religijske svijesti i znanja. Religijski svjestan čovjek ima jasno znanje o pravom cilju svoga života, o tome zašto živi i kako treba da živi. I spreman je izvršiti sve obaveze koje proistječu iz tog znanja i svijesti o Bogu. A takav odnos prema Bogu znači vazda kvalitetno drukčiji odnos prema sebi, drugima i svijetu u cjelini. Iz takvog odnosa nastaje i novi kvalitet moralne uznesenosti i oduševljenja, snažno osjećanje nadmoći duha nad stvarima. Čovjek postaje sposoban i spreman na izvršenje izvanrednih djela hrabrosti i požrtvovnosti zarad ostvarenja ideala koje nosi. U najkraćem, imam utisak da sve veći broj našeg svijeta radije prihvataju religijski folklor zanemarujući samu bit vjere koja izvorno znači svijest o dugu prema Bogu, odnosno svijest o odgovornosti za smisao života na ovom svijetu. Tako i naša današnja vjerska praksa sve više postaje produkt tzv. sekularne religijske svijesti, a to praktično znači da je istinske vjere sve manje, a i ono što je ima - to ponekad više liči na sujevjerje nego na vjeru (din) u izvornom smislu.

Ima li razloga i da se brinu za svoju sudbinu u Bosni, odnosno za sudbinu Bosne?

- Naravno, ima i ozbiljnih razloga za golemu zabrinutost nas Bošnjaka, kako za našu sudbinu u Bosni i Hercegovini tako i za sudbinu same države Bosne i Hercegovine. Neosporna je činjenica da se mi, Bošnjaci, kroz više stoljeća borimo za golo preživljenje na našim stoljetnim prostorima. Iako su preživljenje i sreća neosporiva prava svakog pojedinca i svakog kolektiva moguće je, u slučaju Bošnjaka, jasno pokazati da na brojnim prostorima nestajemo i mi i naši tragovi. Moguće je pokazati stotine sela i gradova u kojima je prisutnost Bošnjaka posve uništena. I naše psihosocijalno stanje je izuzetno teško, možda jedno od najtežih u Evropi. Takvo stanje je pokazanje historijskog procesa stradanja, patnje i sistemskog uništenja. A ono što naročito zabrinjava je činjenica da u vidiku historijskog trajanja taj proces nije prekinut. Tragično je da Bošnjaci nemaju jasan odgovor na pitanje svoga preživljenja a kamoli da imaju odgovor i viziju o tome kako to preživljavanje može biti preinačeno u radost života, zadovoljstvo i sigurnost. Na primjer, danas među nama, Bošnjacima, niko ne nudi razložan odgovor o odnosu cjeline i dijelova, većine i manjine, pluralnosti i jedinstvenosti i td. Međusobno sukobljavanje pojedinaca i grupa na svim razinama samo su vanjske manifestacije naše unutarnje agonije.

Neko će, možda, primijetiti da je ova jadikovka dobro poznata svima koji razmišljaju, pa ima li, onda, koristi od njezina ponavljanja. Osobno smatram da ovo naše stanje treba da stalno bude pred našim očima. Nema koristi skrivati okrutnu istinu od sebe samih, bježati i uzmicati prema iluzijama.

Kaže se da su u istoriji islama muslimani uz ramazan započinjali najvažnije i najveće poslove.  Koji su to „najvažniji i najveći poslovi" koje je Islmaska zajenica u BiH radila ovog ramazana za dobrobit muslimana u našoj zemlji i dijaspori?

- To je povijesna istina, tako da se s pravom može reći da je sudbina muslimana uveliko povezana s mjesecom ramazanom. Svi najznačajniji događaji i velike stvari u muslimana zgodili su se u tom mjesecu, od velikih vojnih pobjeda pa do započinjanja ili dovršavanja impozantnih graditeljskih, kulturnih i civilizacijskih zdanja.

Sličnu sudbinu dijele muslimani i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini. I naša sudbina je tijesno vezana za ovaj mubarek mjesec. Brojne su povijesne i materijalne činjenice koje to nepobitno svjedoče, jer su Bošnjaci vazda nastojali da svoja hajr-djela, hajrate, otpočinju ili završavaju u toku mjeseca posta. Na primjer, to je vidljivo iz mnogih značajnih rukopisa u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Pokretanje akcije ubiranja zekata za potrebe Islamske zajednice kao i projekat za zgradu Fakulteta islamskih nauka u nas otpočeli su u mjesecu ramazanu. U mjesecu ramazanu 1429. h. g., odnosno 2008. godine također je bilo nekoliko značajnih akcija, kako u domovini tako i u dijaspori. O tim aktivnostima vodi brigu Vjersko-prosvjetna služba Rijaseta Islamske zajednice. No, ovom prilikom želio bih istaći samo nekoliko najznačajnijih. Tokom čitavog ovog mjeseca, uz najviše zvaničnike IZ-e, i brojni naši alimi i profesori posjetili su mnoge džemate širom Bosne i Hercegovine kao i u dijaspori. Ti susreti i razgovori ulaze u samu biti islamskog učenja. Muslimani u Sloveniji su u akciji za vrijeme iftara u Ljubljani prikupili više od pola milijuna eura za izgradnju džamije u slovenačkoj prijestolnici. Privrednici u Sarajevu pokrenuli su inicijativu, odnosno vode akciju za izgradnju moderne i funkcionalne zgrade Rijaseta IZ-e za koju je već položen kamen-temeljac 17. dana ramazana, na dan Bedra, kada su muslimana izvojevali najveću vojnu pobjedu u svojoj povijesti. Bez te inicijative i spremnosti naših privrednika da finansiraju njezinu izgradnju, Rijast bi zasigurno i dalje nastavio raditi u sadašnjoj zgradi koja objektivno ne može udovoljiti svim potrebama u radu ove institucije. A kad bi Rijaset i bio kadar da sam podiže novu zgradu, to ne bi bio moralan čin budući da najveći dio našeg naroda živi na samom rubu egzistencije. Također, priređeni su zajednički iftari u Foči, Banjaluci, Prači i nekim drugim mjestima na kojima su bili i najviši predstavnici IZ-e koji su se tako upoznali sa prilikama i teškim problemima s kojima se suočavaju naša braća u tim mjestima. Održano je i nekoliko zajedničkih iftara sa našim privrednicima. Ono što je posebno značajno pri svim tim susretima jest razgovor o našim najznačajnijim pitanjima i našoj zajedničkoj sudbini na ovim prostorima. Možda se u te aktivnosti mogu ubrojati i moji osobni susreti s našim intelektualcima na područjima muftijstava u Bihaću, Zenici i Mostaru, na kojima je razgovarano o stanju duha našeg naroda u svjetlu Ramazanske poruke Savjeta Reisu-l-uleme za 2008. godinu.

Zanimljivo da Rijaset Islamske zajednice u posljednje vrijeme, pa i u ovom ramazanu, značajnu pažnju posvećuje stanju duha u Bosni i Hercegovini, posebno među Bošnjacima. Zašto je Islamska zajednica toliko zabrinuta za stanje našeg duha?

- Ta zabrinutost proistječe iz same naravi poslanja Islamske zajednice kao i iz njezinog ustavnog načela da je institucija reisu-l-uleme „simbol jedinstva dina i ummeta". Upravo, imajući u vidu opće stanje duha u nas, potom postojanje „pojava koje kod muslimana izazivaju nemir" i „zbog nepostojanja jedinstva oko bitnih pitanja za opstanak i razvoj naroda i države", Savjet reisu-l-uleme, kojeg čine reisu-l-ulema, njegov zamjenik, dekan Fakulteta islamskih nauka i sve muftije, objavio je Ramazansku poruku za 1429.h.g.-2008. godinu.Vjerujući da su mjesec ramazan sa svojim blagoslovom i ibadeti u njemu sa svojim djelotvornim duhom najprikladnije vrijeme za sveukupni, naročito moralni i vjerski, preobražaj čovjeka, naša meritorna ulema je još jednom željela podsjetiti muslimane i naš narod na bitne pretpostavke očuvanja našeg muslimanskog i bošnjačkog bića, našeg identiteta i države. Apostrofirane su temeljne islamske vrijednosti kao što su: bratstvo muslimana u različitostima, jedinstvo sudbine „koja se očituje u zajedničkom dogovaranju na putu do zajedničkog cilja", pravda i međusobno povjerenje te jasna vizija budućnosti „oko koje nema neslaganja, jer narod koji nema viziju za svoj opstanak i razvoj osuđen je na propadanje".

Ovako koncipirana, poruka jasno ukazuje na ono na čemu bi trebalo ustrajavati kao zajedničkom sadržaju u sadašnjoj psihološkoj, obrazovnoj političkoj, ekonomskoj i drugim razuđenostima našeg naroda. Te saglasnosti, tog zajedničkog imenitelja danas među Bosanskim Muslimanima/Bošnjacima nema. A ta saglasnost je neophodna. Međutim, njezino postizanje je dugotrajan proces, koji je, manje-više, obaveza svakog našeg čovjeka. U razgovoru koji sam imao sa intelektualcima u gorespomenutim mjestima došlo se do zajedničkog zaključka da je potrebno izgraditi saglasnost naše intelektualne elite, saglasnost koja bi mogla postati graditeljska kolektivna svijest Bošnjaka. Umjesto te svijesti, naš narod danas ima samo „kolektivni traumatski emocionalizam" koji je produkt njegovih višestoljetnih tegoba, stradanja i uništavanja. Jedini pravi način i put izgradnje te graditeljske kolektivne svijesti Bošnjaka jest otvoreni i bespoštedni demokratski dijalog, dijalog u kojem su svi njegovi sudionici, načelno govoreći, s jednakim dostojanstvom. Zato potrebno je početi razgovarati o svemu u nas, otvoreno i iskreno. A da bi smo to mogli učiniti moramo ispuniti prvi uvjet: imati sposobnost jedni druge (po)slušati, jer bez toga nema (raz)govora među ljudima. I učiniti sve da ne ugrozimo ljudsko dostojanstvo. Pri tome treba imati stalno na umu da je pravda govorenje i pokazivanje istine.

Postoji li bošnjačka politika danas i ako je ima kako biste je okarakterisali?

- Ako prihvatimo da Bošnjaci danas imaju bošnjačku (nacionalnu) politiku, a istovremeno objektivno sagledamo realno stanje u kome se nalaze koje je vrlo teško u svakom pogledu, onda slijedi sasvim logičan zaključak da sadašnja njihova politička elita vodi tu politiku na pogrešan način. Ako je to vođenje samo rezultat njihova neznanja tog posla i zanata, možda bi im se i moglo „progledati kroz prste". Ali, ako vode takvu politiku svjesni svoga neznanja, koje onda pomoću sile i moći, pokušavaju nametnuti kao znanje, u tom slučaju oni, po tradicijskom tumačenju, čine nasilje. A za nasilje Bog uzvišeni prijeti žestokom kaznom. Ovdje bih još samo dodao da i nacionalna politika koja se znalački vodi vazda ima i nadnacionalni sadržaj, što u konkretnom slučaju znači da ispravna bošnjačka politika istovremeno uključuje i bosansku politiku. A ova druga je Bošnjacima jednako važna kao i prva, pa čak i preča.

Mnogi zamjeraju Islamskoj zajednici, pa i reisu-l-ulemi i muftijama, da se miješaju u politiku, pa i u bajramskim hutbama. Kako Vi kao poznati tumač islama gledate na to?

- Prvo, zajednica muslimana ili Islamska zajednica počiva na suodnosu moralnih ličnosti. Ono što njezino tkivo tako snažno veže jest moral. Drugo, vjera je aktivan princip; ona je vazda povezana sa socijalizacijom i vezu čovjeka sa njegovom zajednicom čini čvršćom. U normativnim islamskim izvorima, Kur'anu Časnom i Poslanikovoj uzoritoj praksi, izričito se naređuje da se vjernicima stalno ponavlja da ostanu jedno nedjeljivo biće, bez podjele i nesloge, i naglašava moralna obaveza zapovijedanja dobra, a sprječavanja zla.Tako je uspostava pravednog i neporočnog društva neodvojiva od islamskog učenja. Sada, ako jedan alim koji obnaša neku od funkcija u Islamskoj zajednici u svojoj propovijedi npr. spomene izbore ili glasanje i iznese islamski stav o ovom pitanju koji glasi: U vidiku islamskog učenja izbori se mogu usporediti s islamskim načelom šehadeta (iskreno svjedočenje). Stoga, onaj koji za nekoga svjedoči (čitaj: glasa) da je čestit a on to ustvari nije, čini jedan od „velikih grijeha" - grijeh lažnog svjedočenja (kavlu-z-zur), koji je u Kur'anu spojen s najvećim grijehom - širkom (pridruživanje Bogu ortaka); onaj koji svjedoči (glasa) da je neki kandidat čestit samo zato što mu je on rođak, ili što su iz istog mjesta, ili zarad lične koristi koju očekuje, on krši Božiju zapovijed „da se istinski svjedoči pred Allahom"; dok onaj koji izbjegava svjedočenje (tj. glasanje), postupa suprotno Božijem upozorenju da se svjedočenje (tj. glasanje) ne smije uskratiti.

Ovdje se sada nameće logično pitanje: da li se ovakvo tumačenje nekog pitanja u svjetlu tradicijskog učenje može smatrati „miješanjem u politiku"? Hoće li slična tumačenja pojava u našem društvu koje ga razaraju kao nikada ranije kao što su: nasilje, kriminal, korupcija, naglašeni egoizam, nepotizam, despotizam, brzo, sumnjivo i pretjerano bogaćenje, prostitucija, alkoholizam, narkomanija i dr. također biti okarakterizirana kao „miješanje u politiku"? Sa tradicijskog stajališta neprihvatljiva je (zlo)upotreba vjere u dnevnopolitičke svrhe jer to vjeri donosi samo štetu.

U jednom Vašem intervju govorili ste o bosanskoj ornamentici koja je nekad krasila zidove naših džamija, a danas je nema. Zašto je nema i žalite li za njom?

- Da, o tome sam govorio u konteksu našeg odnosa prama tradiciji kojoj pripadamo. Zaista, mi, Bošnjaci imamo golemo i raskošno tradicijsko nasljeđe kao i golemu i raskošno kulturnu baštinu. Vrlo je razložno pitanje: da li se mi odnosimo na ispravan način prema ovome što imamao, da li takvim odnosom pomažemo da to naše ukupno nasljeđe i dalje traje, ili, pak, svojim (ne)činjenjem prekidamo njegovo trajanje i unštavamo ga? Ukazao sam na naša greblja, hareme, tekije, stare mektebe i naravno džamije, gdje naš nehaj i nebriga uistinu zabrinjavaju. Uzmimo za primjer džamije koje gradimo širom naše zemlje. Gradnja tih džamija može nas samo radovati. Međutim, kakve su nam mnoge od tih džamija po svom vanjskom izgledu, ali isto tako kakva je njihova unutrašnjost? Pogledajte, sve doskora vjernici su u naše džamije ulazili idući ravno, a samo u rijetkim slučajevima ulaz u džamiju bio je takav da se pri ulasku moralo silaziti. Međutim, danas se muslimani vrlo često moraju penjati da bi ušli u novosagrađene džamije. Nikada ranije u nas se nije penjalo ulazeći u džamije jer se građene u punom skladu s našom svetom tradicijom. Za naš tradicijski kontinuitet bitan je i ovaj detalj. Unutrašnji zidovi naših džamija ranije su bili okićeni raznoraznim levhama. Znalo se tačno gdje je mjesto svakoj od njih, u skladu s njezinim sadržajem - učenjem i porukom. Niko to nije mogao promijeniti po svom nahođenju niti dovesti u pitanje. Levhe s imenom Allahovim, džellešanuhu, zatim Poslanikovim, i imenima njegovih prvih halifa (pravednih vladara), a vrlo često i imenima Poslanikovih unuka, Hasana i Husejna, - neka je Božije zadovoljstvo s njima! - zračile su svojim sjajem, povećavale ljepotu i budile osjećanja svih u njihovoj blizini. Nažalost, brojnim našim današnjim džamijama je našom krivicom uskraćena ta ljepota i duhovnost. I zato one više ne mire suprotnosti svijeta kao one ranije.

Nakon posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu i novog genocida nad bošnjačkim narodom, radost Ramazanskog bajrama već drugog dana zamjenjuje tuga, jer je tad, prema odluci Rijaseta, Dan šehida. Kako biste doveli u simboličnu vezu radost i tugu Ramazanskog bajrama?

- Mi često gubimo iz vida pravi smisao pojma šehid. U vidiku islamske i ukupne muslimanske tradicije šehid zauzima posebno, zapravo najviše mjesto. Takvo odabrano mjesto on će imati i u Džennetu. Prema tome, kada mi svake godine na 2. dan Bajrama obnavljamo sjećanje na naše šehide i odajemo im dužno poštovanje, mi istovremeno imamo na umu da su oni, za razliku od nas, istinski dobitnici i sretnici jer su već osigurali svoju onosvjetsku budućnost. Mi, živi, još ne znamo kakva će naša budućnost biti tamo, ali smo uvjereni da će oni imati pravo, zajedno s Božijim poslanicima i drugim dobrim ljudima, da se zauzmu za nas da i mi uspijemo zadobiti vječnu sreću. Ali to njihovo zauzimanje ovisi o tome da li smo mi ispunili naše obaveze prema njima, uz napomenu da najveće pravo zapravo pripada mrtvima a ne živima. Osobno smatram da nismo svjesni ove naše obaveze, ni kao pojedinci ni kao kolektiv.

Mislite li da je drugi dan Ramazanskog bajrama „pravi dan" za bošnjačko sjećanje na šehide?

- Ovaj datum ustanovljen je Odlukom Rijaseta IZ-e kao dan sjećanja na na sve naše šehide i odavanja dužnog poštovanja tim istinskim herojima i velikanima našeg naroda jer su oni žrtvovali svoje živote za našu slobodu u najširem smislu. Prilikom njegovog ustanovljenja uzeta je u obzir činjenica da je posljednja agresija na našu domovinu započela upravo na Bajram 1992. godine. Vrijeme će pokazati da li je ovaj datum, gledajući na praktične razloge, "pravi dan" za to sjećanje.

Kakav je Vaš stav o gey festivalu u Sarajevu i o incidentu koji se dogodio odmah nakon njegovog otvaranja?

- Prvo, vjerniku, ako želi takav biti, nije dozvoljeno da za bilo koji grijeh kaže da nije grijeh i obrnuto. Međutim, vjernik ne smije mrziti počinitelja grijeha. Naravno neće se ni solidarisati s njegovim činjenjem. Drugo, svaki pojedinac ima neotuđivo pravo da na onom što se zove javni prostor iskaže svoju volju i opredijeljenost sve dok tim svojim činom ne ugrožava pravo drugog. Najispravnije i najbolje je za sve ova pitanja riješti zakonom. Nesporazumi i nedoumice oko njih rješavaju se i putem iskrenog razgovora. No treba se čuvati i njihove zloupotrebe za kojekakve ciljeve jer su ljudi skloni tome. Ono što je ovdje nedvojbeno je da svako nasilje zaslužuje osudu, a njegovi činitelji primjerenu kaznu.

Oslobođenje, 29. 09. 2008., razgovarao Šefko Hodžić