Bajramska poruka-hutba muftije Mustafe Klance

Bajramska poruka-hutba 1429-2008., muftije Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj Mustafe Klance

Draga braćo,

Nakon što smo, izvršavajući jednu od svojih pet temeljnih islamskih dužnosti, ispostili mjesec Ramazan, i nakon što smo u Ramazanu i ove godine kao i mnogih predhodnih osjetili ljubav porodičnog života, blagodati iftara, snagu i milost džemata, ljepotu Kur'ana u ramazanskim mukabelama, nakon što smo se okupljali svaku večer na teravijama, nakon što smo osvjetljavali naše duše, domove i živote svjetlošću Kur'ana, nakon što smo naš post krunisali darovanjem sadakatul-fitra i izvršavanjem još jedne od pet temeljnih dužnosti, dužnosti davanja zekata i nakon što smo se u ramazanu klonuli mnogih grijeha i slabosti - mi muslimani u danima ramaznaksog bajrama i danima koji su pred nama imamo razloga da se radujemo i da se nadamo. Da se radujemo, jer uspjeli smo! Postigli smo veliki uspjeh: postigli smo veliku ramazansku pobjedu, uzdigli smo se na viši nivo života, opskrbili smo se najvećom snagom, vjerom i vjerskom smirenošću i opuštenošću. Da se nadamo, jer Allah nam je obećao svoj oprost i svoju milost: a Allahov oprost i Allahova milost u našim životima do smrti i poslije smrti su nam najpotrebniji.

Draga braćo, u mjesecu Ramazanu mi smo zapravo svoj islamski identitet osnaživali kroz produbljivanje osjećanja odgovornosti i povjerenja koje nam je Bog ukazao i čiji smo nosioci. Želim to naglasiti: odgovornost i povjerenje. Jer, naša je odgovornost u povjerenju koje nam je ukazano. Svako ko je za nešto odgovoran, odgovoran je stoga što mu je nešto povjereno, što mu je nešto dano u amanet. Nema odgovornosti bez povjerenje i nema povjerenja bez odgovornosti. Naša islamska odgovornost koju smo posebno u Ramazanu kroz mnogobrojne sadržaje produbljivali dolazi do izraza u više vidova i područja našeg života. U ovoj prilici ukratko podsjećam na neke od tih vidova i neka od tih područja naše odgovornosti.
Prije svega, mi smo nosioci odgovornosti i povjerenja kao ljudska bića. To je naša temeljna odgovornost. Ona se u Kur'anu opisuje kao veličanstveni čin čovjekovog slobodnog postajanja i postojanja, čin koji nadmašuje nebesa i zemlju, čin grandioznog povjerenja. Evo kur'anskih riječi u kojima se govori o toj odgovornosti čiji smo nosioci i povjerenju koje nam je ukazano:

„Inna aredne-l-emanete alessemavati wel-erdi..."
„Mi smo doista polog (emanet) ponudili nebesima i Zemlji i planinama, pa su odbili da ga ponesu i od njega se sustegli bijahu, a čovjek Polog ponese, dosita je čovjek nepravedan naspram sebe i neznanlica velika." ( el-Ahzab 72)

U najkraćem, naša temeljna odgovornost povezana je s našom ljudskom naravi, s time što nas je Bog stvorio kao ljude, s ljudskim licem, što nam je podario razum i slobodu. Naša se temeljna i prva odgovornost, odgovornost koja je temelj za sve druge odgovornosti sastoji u tome da opravdamo ljudsko lice koje nam je darovano. O tom je riječ u kur'anskim ajetima iz sure Tin koju mnogi od nas znaju:
„Wet-tini wez-zejtuni......"

„Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i ovoga grada sigurnoga - Mi čovjeka stvaramo u najljepšem skladu, a zatim ćemo ga vratiti na najnižu razinu, ne i one koji vjeruju i dobra djela čine, njima pripada nagrada neprekidna. Pa, šta te navodi da poričeš Svijet onaj, zar nije Allah najpravedniji sudija." (Et-Tin: 1-8.)

Druga naša odgovornost sastoji se u tome da nas je Bog učinio pripadnicima Ummeta Muhammedovog, alejhisselam, sljedbenicima posljednje Allahove objave Kur'ana. Riječ je o odgovornosti koju nosimo kao muslimani. To je velika, komleksna i zahtjevna odgovornost. Ona se sastoji u tome da nam je ukazano povjerenje da pred čovječanstvom, pred cijelim svjetom svjedočimo istinu, živimo islam i pokazujemo njegove vrijednosti i ljepote.

O toj odgovornosti riječ je u sljedećem kur'anskom ajetu:
„We kezalike džealnakum ummeten wesetan..."
„I mi smo tako vas učinili zajednicom središnjom, da biste svjedoci protiv svjeta bili, i da poslanik bude protiv vas svjedok"... ( El-Beqare, 143.)

Posebo danas kada neprijatelji islama i muslimana medijski šire lošu sliku o islamu i muslimanima, naša odgovornost, odgovornost nas koji živimo u zapadnim zemljama i gradovima dobiva na enormonom značaju. Mu smo dužni da u svjetskoj sudbini islama i muslimana učestvujemo tako što ćemo svjedočiti parvo lice islama, što ćemo obesnaživati onu sliku islama u kojoj se on prikazuje kao opasnost. Naša je dakle odgovornost u tome da u svojim životnim sredinama, na poslu, u prodavnici, u školi, na ulici, parku, svugdje tamo gdje se susrećemo s drudim ljudima svojim osmjehom, ljubaznošću, milošću, dobrotom, radom, čistoćom, znanjem pokažemo, posvjedočimo ono pravo lice islama.

Treća naša odgovornost sastoji se našem društvenoj, džematskoj i generacijskoj pripadnosti. U toj odgovornosti dolazi do izraza ono geslo da treba misliti globalno a djelovati lokalno. Drugim riječima, mi pripadamo čovječanstvu, islamskom ummetu, bošnjačkom, albanskom ili nekom drugom narodu i treba da njegujemo sva ta univerzalna osjećanja pripadanja, ali mi živimo ovdje i sada, u ovoj zemlji i u ovom gradu, u ovom džematu, a to dalje znači da kao muslimani snosimo dogovornost prije svega za našu generaciju i našu djecu, za naš džemat i njegovu budućnost u ovom gradu i u ovom društvu. To je odgovornst u kojoj do izraza treba da dolazi duboki osjećaj za mjesto i vrijeme. O tome se govori u sljedećem kur'anskom ajetu:
„Tilke ummetun kad halet. Leha ma kesebet ve lekum ma kesebtum..."
„Taj je narod (zajednica/generacija) bio i nestao! Njemu njegova stečevina, a vama vaša stečevina. Vi nećete biti pitani za ono što su oni radili." (El-Beqare 134. kao i 141.)

Taj osjećaj za mjesto i vrijeme od presudne je važnosti za rad i djelovanje naših džemata i naše zajednice ovdje u Njemačkoj. U tom pogledu, uvijek moramo uzimati u obzir i poštivati sljedeće činjenice: kao muslimani dužni smo biti lojalni ovom društvenom, pravnom i političkom poretku sve dokle u tom poretku uživamo naša ljudska, građanska, vjerska i sva druga prava i slobode. Kao muslimani dužni smo aktivno, kreativno i pozitivno sudjelovati u društvenim tokovima zajednice u kojoj živimo i radimo. Naša prioritetna briga u ovoj zemlji, u našim džematima i u našim porodicama treba da budu naša djeca, koja su ovdje rođena, koja ovdje idu u škole i na fakultete, koja ovdje rade i grade, koja će ovdje rađati svoju djecu. U tom pogledu još uvijek nam ne dostaje dovoljno onog osjećaja za mjesto i vrijeme koji se naglašava u već navedenom kur'anskom ajetu. Kao muslimani, u svojim porodicama, u svojim džeamtima i u našoj Islamsko zajednici u Njemačkoj morat ćemo učiniti mnogo više da koncept i strategiju našeg djelovanja i rada s djecom i mladima pilagodimo izazovima i zahtjevima pred kojima se oni nalaze.

I naša četvrta odgovornost koju u ovoj prilici želim naglasiti tiče se našeg porodičnog života. Brak i porodica su najveće islamske vrijednosti. To je bogatstvo koje je u modernom svijetu i suludoj trci za imetkom ugroženo. Brak i porodica predstavljau gnijezda ljubavi, milosti, topline.
Ima nešto zajedničko, nešto istovrsno u roditeljskom odnosu prema djetetu i Stvoriteljevom odnosu prema svojim stvorenjima: u prvom redu to je ljubav koja nema temelja, jer ona je svemu temelj.

Pa ipak, čovjek za svoj život, stoga što je Božije stvorenje, ne duguje zahvalnost roditeljima. Njima duguje veliku zahvalnost za svoje podizanje i odgoj. Kur'ansko ukazivanje na čovjekovu zahvalnost koju duguje roditeljima je veličanstveno:
„Gospodar tvoj da samu Njemu robujete naređuje i da roditeljima dobročinstvo činite! Akoli i jedno od njih kod tebe starost doživi, ili pak oboje njih, ti im ni 'uh' ne reci i na njih ne podvikni, i plemenitom rječju im zbori! I krilo poniznosti i samilosti im rasprostri i reci: 'Gospodaru moj, Ti im se smiluj baš kao što su i oni mene njegovali kad sam bio mali." (Sura Isra: ajeti 23.-24.)

Brak i obitelj predstavljaju duševnu i tjelesnu, duhovnu i socijalnu epifaniju Boga u više njegovih lijepih božanskih imena. Stvoritelj (Haliq), Stvoritelj (Fatir), Uzdržavatelj (Rabb), Milostivi (Rahamn), Samilosni (Rahim), Onaj koji voli (Wedud) očituje se u bračnom odnosu i vezi muškarca i žene. Brak kao najuzvišeniji izraz kosmičkog principa božanskog stvaranja, prema kojem, kako se u Kur'anu kaže, Bog sve u parovima stvara, predsvalja ajet, znak koji ukazuje na Boga. Evo za to kur'anskih potvrda:
„I od Njegovih Znakova i to je da On za vas, od samih vas žene stvara, da se uz njih smirite i među vas ljubav i samilost dao je. U tome, zbilja, ima Znakova za ljude koji razmišljaju." (Sura Rum: 21. ajet)
„Mi čovjeka od suštine zemlje stvaramo, potom ga kao sjemena kaplju na mjesto sigurno stavljamo, sjemena kaplju zametkom potom učinimo, pa zametak grudom mesa učinimo, grudu mesa kostima potom učinimo, pa kosti mesom zaodjenemo, a potom ga kao stvorenje drugo oživimo, pa nek je slavljen Allah, stvoritelj najljepši." (Sura El-Mu'minun, ajeti: 12.-14.)

Islamski koncept bračnog i obiteljskog života u antroploškom i etičkom pogledu određen je, u prvom redu, stavom o dostojanstvu, svetosti, ljepoti i vrijednosti života. Bog na više mjesta u Kur'anu govori o tome kako u čovjeka udahnjuje svoj duh (wa idha sawwaytuhu wa nafahtu fihi min ruhi - sura Hidžr, 29. ajet); Bog u Kur'anu kaže da čovjeka stvara u najljepšem skladu (laqad halaqna-l-insana fi ahsani taqwim). Kur'an s drugim objavljenim knjigama dijeli princip vrijednosti i svetosti života u znamenitom izričaju koji glasi: „Ko ubije nekog ko ubio nije kao da je ljude poubijao sve. A ko bude uzrokom da se sačuva život nečiji, kao da je sačuvao živote svih ljudi." (Sura El-Maida, 32. ajet). Na drugom mjestu u Kur'anu Bog kaže: „I ne ubijajte svoju djecu bojeći se neimaštine. Pa mi opskrbljujemo i njih i vas. Doista je ubijanje djece grijeh golemi." (Sura Isra, 31. ajet). Iz tog osnovnog stava dalje proizlazi da je ljudski život neraspoloživ, svet i nepovrediv od početka do kraja, a to znači od embrionalnog stadija do smrti. Brak predstavlja jedinu moralno i socijalno legitimnu vezu i zajednicu u kojoj se začinje, nosi i rađa ljudski život.

Braćo i sestre, čestitam vam ramaznaski bajram: Bajram šerif mubarek olsun! Čuvajmo naše ljudsko lice, našu vjeru, naše džemate i porodice da bismo se mogli radovati u životu i nadati Božijoj milosti na ovom i onom svijetu.