Ideja našeg čitaoca: Omogućiti ulaz u džamiju za ljude u kolicima
Ovih dana javio nam se jedan naš posjetilac i izložio ideju o potrebi pravljenja adekvatnog prilaza džamijama za ljude u kolicima, kako bi oni mogli ulaziti u džamiju.
Ovaj naš posjetilac je podstaknut konkretnim slučajem i problemom konkretnog čovjeka koji se javlja prilikom odlaska u džamiju.
U poruci koju smo dobili, između ostalog, kaže nam da je on džematlija džamije Čobanija u Sarajevu, u koju je dolazio a i sada dolazi F. Š., koji je u ratu ranjen i sada je u kolicima.
- On živi u blizini džamije Čobanija. Zbog dvije stepenice problem mu je da sam uđe u džamiju. Pričali smo sa džematlijama i prokrenuta je ideja da se napravi prilaz za ljude u kolicima, ali nikada to nije realizirano. Molim vas da učinite sve što je u vašoj mogućnosti da omogućimo ovom finom insanu da samostalno posjećuje Allahovu kuću, piše naš čitalac.
Također nas podsjeća da su snimci ranjavanja ovog momka obišli svijet, a u miru ovaj vrijedni čovjek afirmirao je svoj talent u mnogim umjetničkim disciplinama, a sada radi dugometražni crtani film o govoru ptica po Atarovom predlošku.
- Sve ovo navodim da vam predstavim kako je značajan ovaj mladi čovjek i koliko je malo potrebno da bar sad napravimo taj prilaz kad nismo do sada. Već 4 godine on je naš džematlija, koji je na početku češće dolazio, ali je zbog nemogućnosti samostalnog ulaska rjeđe dolazio. Čak su ga neke džematlije napadale da prlja ćilim. Sramota! Jusuf Zahiragić je također bio za to da se napravi taj prilaz za ljude u kolicima. Ja se nadam da ćete pokrenuti inicijativu i da će se napraviti ova mala stvar za nas, a velika za ljude u kolicima i to ne smo u Čobanija džamiji, nego u svim džamijama, jer je to naš dug prema ovim ljudima koji prolaze kroz teško iskušenje nemogućnosti hodanja, ističe se u ovoj poruci.
Zaista, nakon pročitanje ove poruke, treba se zapitati koliko smo svjesni potreba ljudi koji su, usljed različitih povoda, osuđeni da se kroz život nose sa specifičnim problemima i potrebama. Da li se iko sjeti prilikom gradnje džamija specifičnih potreba ljudi kojima će biti značajno da mogu ući u džamiju, biti u džematu i družiti se i porazgovarati sa ljudima sličnih vjerskih opredjeljenja. Ako već nije ranije postojala svijest o tome, svakako bi trebalo pristupiti korekciji i prilagodbi prilaza džamijama, makar tamo gdje je već evidentirana potreba, kao što je to slučaj Čobanija džamije.
Dakako, ovo je samo jedan primjer i slučaj postojanja specifičnih potreba naših vjernika u okruženju u kojemu živimo. Valjalo bi razmisliti i o drugim potrebama, ili potrebama drugih kategorija ljudi i da im ponudimo vjeru kao radost i utjehu. Ponekad ništa više ne treba osim dobre volje.