Šokiran sam odnosom policije RS prema bosanskim ženama

     U telefonskom intervjuu za ,,Dnevni avaz", reis Cerić jučer, drugog dana ove ,,povijesne ko­nferencije", pojasnio je koji je cilj njenog organiziranja. 

Ispit za srce i dusu

Osnovna poruka koju je na konfereneiji uputio saudijski kralj Abdullah jeste da religija može približiti narode. Ka­ko Vi tumačite ovu poruku i koliko su ljudi svjesni važnosti međureligijskog dijaloga?

     - Od velike je važnosti što je Čuvar Meke i Medine, saudijski kralj Abdullah bin Abdulaziz el-Saud, progovorio u ime musli­mana za mir i dijalog u svijetu. Namjeru da se osobno posveti tom pitanju on je obznanio u martu ove godine u Rijadu. Drago mi je što sam bio svjedokom tom činu. Bilo je to prilikom prijema nakon konferencije o islamko-japanskom dijalogu. Tom prilikom kralj Abdullah se povjerio nama učesnicima da već duže vrijeme razmišlja o moralnoj krizi čovječanstva te da se sprema da pokrene inicijativu da se ustanovi stalna svjetska konferencija koja bi se bavila pitanjem dijaloga među vjerama i kulturama. Kralj Abdullah tom prilikom je kazao da je posjetio Vatikan i sastao se s Papom: ,,On me pozdravio na način koji neću nikada zaboraviti. Bio je to susret čovjeka sa čovjekom." No, bila je to i prilika da kralj Abdullah prezentira Papi svoju inicijativu.

     Slijedom tih razmišljanja kralja Abdullaha, prošlog mjeseca organizirana je islamska konfere­ncija u Meki, gdje je kralj htio čuti mišljenje muslimanske uleme o inicijativi za dijalog s drugim i drugačijim vjerama i civilizacijama. Ulema je tu njegovu inicijativu podržala. I, evo, danas smo u Madridu, na Svjetskoj konferenciji o dijalogu, koju je osobno otvorio kralj Abdullah u prisustvu španskog kralja Huana Karlosa (Juan Carlos) i nekoliko stotina uglednih i utjecajnih vjerskih autoriteta skoro skoro svih religija i svjetonazora u svijetu. Svakako, posjeta kralja Abdullaha Vatikanu, islamska konferencija u Meki i madridska konferencija o dijalo­gu imaju povijesnu važnost. Rano je govoriti o konkretnim rezultatima ove kraljevske inicijative, ali zasigurno će biti upamćeno da je na početku 21. stoljeća saudijski kralj podsjetio svijet da je vrijeme da se gradi lađa spasa za čovje­čanstvo, poput Nuhove lađe, inače svi ćemo otići u helać. 

     Plašite li se bremena koje u promoviranju ove vrste dijaloga u današnjem svijetu, u kojem vladaju sila, moć, ubijanje nosite kao vjerski i duhovni vođa bosanskih muslimana?

     - Ne! Nema ni sile ni moći nad Božijom silom i moći. To što mi nazivamo ,,sila" i ,,moć" ustvari je ljudska nemoć da snagom argumenta, koji je prihvatljiv svakom razumnom čovjeku, objasni svoj stav i poziciju. Umjesto toga, čovjek se služi argumentom sile. Problem je u ljudskoj nemoći da putem dijaloga i medusobnog uvažavanja uređuje svijet na principima istine i pravde i - naravno, ljubavi kao sile koja pokreće svijet prema dobrom i zdravom životu. A vjera je, prije svega, ljubav prema Bogu, koja se prevodi u ljubav prema čovjeku. Onaj koji nema te ljuba­vi, nema vjere, a to znači nema snage da živi život u miru i sigurnosti s drugim i drugačijim. On je slabić koji se boji samoga sebe.

     On ne podnosi ljude koji su drugačiji od njega zato što nije u stanju da u njima prepozna sebe. On misli da njega ljudi mrze zato što on mrzi ljude. Izgled našeg vanjskog svijeta je odraz našeg unutarnjeg stanja. Zato se kaže da zakon nije u knjizi, već u srcu. Prema tome, dijalog, posebno međureligijski, jeste ispit za naše srce i našu dušu, koja je često zbunjena i uplašena zbog nesklada između onoga što čovjek govori i radi.

     No, čovjek ne treba biti ni zbunjen i uplašen, jer dijalog nema alternativu. Mi nemamo drugog puta već da u međusobnom uvažavanju tražimo rješenja za bolji i sretniji život na zemlji. To jeste krupan i težak zadatak od kojeg su mnogi uplašeni, ali mnogo je više onih koji nisu. Ne treba se bojati teškog bremena od kojeg imamo hajra. Treba se boja­ti lahkog vremena od kojeg nas može zaboljeti glava. 

Muslimani i Zapad

Kako i na koji način muslimani nakon 11. septembra mogu zaustaviti sve izraženiju islamofobiju koja vlada u svi­jetu? Gdje je u tom kontekstu dokazivanja da nismo teroristi - bijela El-Kaida i spavači, mjesto bosanskih muslimana?

     - Sve fobije, pa tako i islamofobija, najviše muče one koji žive s time. Jer, umišljeni strah koji proizvodi mržnju je stanje onoga koji strah proizvodi i koji je opsjednut mržnjom prema onome od koga ili čega ga je strah. Islam nije vjera straha. Niti su muslimani strahobalni Ijudi. Nažalost, postoji i vestofobija kod muslimana, koji su nezadovoljni zapadnom politikom prema muslimanskom svije­tu. Ustvari, nakon 11. septembra odnosi izmedu muslimana i Zapada došli su u pat-poziciju. U trenutku niko nije znao odakle početi i kako prevazići stanje šoka - kako na Zapadu, tako i kod muslimana. Redale su se optužbe i s jedne i s druge strane. Doduše, muslimani nisu optuživali ni Isaa, a.s., (Isusa), ni Musaa, a.s., (Mojsija) za postupke kršćana i Jevreja, ali Zapad jeste optuživao Muhammeda, a.s., za postupke muslimana. Pored neumjesnih karikatura, i sadašnji papa izrekao je neumjesne ocjene o našem Pejgamberu.

     No, brzo se shvatilo da je to greška, pa su i muslimani dobro dobrim uzvratili tako što je 138 muslimanskih uglednika napisalo otvoreno pismo kršćanima: ,,Zajednička riječ o ljubavi pre­ma Bogu i susjedu". To je pobudilo veliku pažnju na Zapadu, posebno u Americi, i otvorilo mogućnosti dijaloga, o čemu govori konferencija na Jelskom univerzitetu, koja će biti održana krajem ovog mjeseca, o temi: ,,Ljubav prema Bogu i komšiji", a sve na temelju poticaja tog pisma muslimana.

     Papina posjeta Istanbulu, kao i posjeta kralja Abdullaha Vatikanu, znatno su vratile povjerenje između muslimana i Zapada, iako to nije na željenoj razini. A to što se i kod nas javi poneki islamofob, znak je da moramo još mnogo raditi na otklanjanju sumnji i nepovjerenja. Najlakše je okriviti žrtvu da bi se opravdao zločin. Pa ipak, bosanski muslimani ne smiju ni na koji način davati povoda za sumnje onima koji u njih sumnjaju i kada nemaju nikakvog razloga. Uvjeren sam da su i međunarodni predstavnici već naučili i znaju ko je ko u BiH i nadam se da hoće, mogu i znaju razlikovati istinu od laži. 

Moralna lekcija

Majke Srebrenice policija RS spriječila je u Kravici da obiđu mjesto stradanja više od 1.500 Bošnjaka. Ima li iko pravo nakon genocida počinjenog pred očima cijelog svijeta, zabraniti preživjelima da obilaze stratišta i stalno podsjećaju na zločin koji se dogodio?

     - Možda je obilazak mjesta str­adanja 1.500 Bošnjaka u Kravici trebalo drugačije organizirati uz podršku svih, i domaćih i međunarodnih institucija. Ali, isto tako treba priznati muku majki i volju rodbine da obiđu mjesta gdje je prekinut život njihovih najmilijih. Uostalom, Dejton je osigurao slobodu kretanja u našoj zemlji i ne vidim razlog za bilo kakvu zabranu kretanja bilo gdje i bilo kada. Zar je majkama do provokacije bilo koga? Šokiran sam odnosom policije RS prema bosanskim ženama, ali sam osnažen hrabrošću i dostojanstvom naših žena i majki, koje su nam i ovog puta održale moralnu lekciju.

     Žao mi je što su vlasti u Banjoj Luci propustile priliku da izađu iz kruga svojih zabluda o minimiziranju i negiranju zločina nad nevinim civilima. Umjesto da osude zločin i na taj način se ograde od pojedinačne krivice, aktuelna vlast u Banjoj Luci navlači na samu sebe kolektivnu krivicu, koju ne treba prihvatiti. Treba znati da ne postoji kolektivna krivica, ali postoji kolektivna odgovornost. Dakle, nisu svi krivi za zločin genocida nad Bošnjacima, ali jesu svi odgovorni za minimiziranje i negiranje genocida i sprečavanje žena da posjete u Kravici mjesta strada­nja svojih najmilijih. 

Evropa nije spremna na suočenje s istinom

U nekoliko navrata spomenuli ste ideju da međunarodne institucije i zvaničnici trebaju 11. juli uvrstiti kao dan žalosti u Evrop. Da li je Evropa spremna da se suoči sa činjenicom da nije ništa učinila 1995. godine kada su ubijani nevini ljudi?

     - Mislim da nije, ali to ne znači da Evropu ne treba podsjećati na tu njenu obavezu. Naime, svaki put 11. jula čujemo osude genocida. Zato što je to istina. Ali, nije dovoljno samo znati istinu o genocidu nad muslimanima u Evropi. Niti je dovoljno samo znati istinu o holokaustu nad Jevrejima u Evropi. Istina o zločinu nad muslimanima i Jevrejima u Evropi u 20. stoljeću mora probuditi Evropu i obavezati je da se to, zaista, više nikada i nikome ne dogodi. Jer, moguće je da se holokaust ili genocid opet dogodi negdje i nekome u Evropi zato što se to dogodilo u Bosni unatoč paroli da se to neće više nikada ponoviti (never again).

     Nije moguće vratiti vise od 8.000 Bošnjaka, ali je moguće osigurati da se više nigdje i ni­kada ne ponovi ubijanje 8.000 ljudi samo zato što su musli­mani ili Jevreji. Dakle, Jevreji i muslimani u 20. stoljeću su platili visoku cijenu u Evropi, pa može se reći i za Evropu, i zato Evropa ima obavezu, prije svega prema samoj sebi, da se zaštiti od genocida. Stvar je vrlo jasna - ako Evropa drži do sebe i do svoje slobode i časti, onda je proglašavanje 11. jula danom žalosti za cijelu Evropu nesporno zato što je čin geno­cida nad muslimanima u BiH nesporan i zato što je holokaust nad Jevrejima nesporan. Ako sadašnja Evropa ima dostojanstva i ako želi da svoju sramotu ne prenosi na buduće generacije, onda majke Srebrenice trebaju dopustiti da njihova životna žalost bude i jedan dan žalosti cijele Evrope. To je po-rebno zato da se na taj dan svake godine svi narodi Evrope zavjetuju jedni drugima da neće biti progona i ubijanja nijedne osobe niti ijednog naroda zbog vjere i nacije.

Razgovarala: Edina SARAČ

(Dnevni avaz, 18. juli 2008)