SREBRENICA JE SIMBOL ZA GENOCID, NELJUDSKOST, ZVJERSTVO
Velikosrpski
agresor (Srbija i Crna Gora) i njegovi kolaboracionisti (Srbi) iz Bosne i Hercegovine
su za samo 7 dana ubili oko 10.000 Bošnjaka - muslimana Bosne i Hercegovine u
sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenici, jula 1995. Od tog broja oko 800
ubijenih je mlađih od 18 godina. Majkama su ubijani jedinci - djeca. Na stotine
i hiljade porodica je ovime trajno ostalo bez muških potomaka, brojni
srebrenički jetimi (siročad) nikada više neće moći da imenom zovu svoga babu,
majku, brata, sestru, a mnoge majke noćima sanjaju svoje ubijene sinove. Ima
porodicâ u kojima je od 20 članova ostalo samo jedno čeljade, familijâ u kojima
je 50 i više njihovih članova ubijeno. U genocidnoj stihiji nestale su mnoge
cjelokupne porodice. U nekim selima Bošnjaka više nema - istrijebljeni su.
Kako onda ne govoriti o genocidu u
Srebrenici kada se svake godine ispraćaju posmrtni ostaci onih koji su
pronađeni u nekim novim masovnim grobnicama. To su bile nečije majke, nečije
sestre, to su bili nečiji roditelji, to su bila nečija djeca. To su bili ljudi
koji su nekada živjeli u Srebrenici i drugim istočnobosanskim mjestima,
radovali se životu, rastu svoje djece i najmilijih.
Moramo govoriti o genocidu u
Srebrenici, jer iako je agresija prestala ima onih koji su spremni za još jednu
krvavu reprizu. I dan danas ima onih koji bi ponovo da kolju, da pale i da
ubijaju. I dan danas ima onih koji uzvikuju parole "Nož, žica, Srebrenica". Jer
istina se nikad ne može sakriti, istina uvijek izađe na vidjelo. Kosti koje se
uvijek iskopavaju svjedoče o onome što se desilo, o zločinima planetarnih
razmjena.
U današnjim školskim udžbenicima u
Bosni i Hercegovini uopće se ne govori o agresiji, genocidu i drugim oblicima
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Republici Bosni i Hercegovini
u periodu od 1992. do 1995. Kao da se ništa nije ni desilo. Jer bi se
iznošenjem istine mogli povrijediti osjećaji dojučerašnjih zločinaca, a istina
najviše boli. To je nečiji cilj da se sve zaboravi, da se ništa ne zapiše, da
sve zaborave mlađe generacije. U školskim udžbenicima trebalo bi uvrstiti riječ
Srebrenica kao sinonim za genocid, zločin, nečovječnost, ljudsko zvjerstvo,
majčinu suzu i dječiji vapaj. Jer, Srebrenica je pojam za zločin, neljudskost,
zvjerstvo ljudsko, za majčinu suzu, dječiji vapaj. Ona je simbol agresije i
genocida, Srebrenica više nije počivalište srebra, Srebrenica je počivalište
ljudskih kostiju. Jer, Srebrenica je svako mjesto u Bosni i Hercegovini gdje je
stala zločinačka noga, ubijala i ranjavala nevine civile - Bošnjake, bosanske
muslimane.
Ako smo nekada morali halaliti, više
ne smijemo. Neka je proklet ko god halali i zaboravi žrtve genocida u
Srebrenici i širom BiH. Krajnje je vrijeme da majke i očevi Srebrenice dobiju
satisfakciju za svoje stradanje i gubitke koje su pretrpjeli, da se pravda
počne primjenjivati u punome zamahu i da se, konačno, srebrenički šehidi smire
u šehitskom mezarju u Potočarima. To šehitsko mezarje mora nam postati simbol,
poziv, pouka, poruka i opomena do kraja svijeta. Tamo trebamo ići i
razmišljati, kako na dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, sigurnoj zoni
Ujedinjenih nacija, jula 1995., tako isto i u drugim prilikama, jer kako da
zaboravimo:
- 200.000 Bošnjaka ubijenih u agresiji i genocidu, od toga 22.000 djece.
- 240.000 ranjenih Bošnjaka, od toga 52.000 djece.
- 100.600 hendikepiranih Bošnjaka, od toga 4.000 djece.
- 1.225.000 raseljenih Bošnjaka u preko stotinu zemalja svijeta.
- 850.000 raseljenih Bošnjaka unutar Bosne i Hercegovine.
- 53.600 nestalih Bošnjaka, od toga 28.420 iz Srebrenice i Žepe.
- 475 potpuno unišetnih sela.
- 61 grad koji su još pod srpskom okupacijom.
- 36% unišetnog stambenog fonda.
To nisu puke brojke, iza njih su
ljudi, žene, djeca, očevi, majke, braće, sestre. To je nauk Bošnjacima da sve
istraže i zabilježe, jer samo zabilježeno i istraženo je garancija da se zločin
neće nikad zaboraviti.
Emir Ramić