SVE MOGUNOSTI MEKTEBA

     Ostavljam tebi, poštovani čitaoče, da uz ovu šturu informaciju i fotografiju na naslovnoj strani zamisliš svu onu radost, prvotno uzbuđenje, suze radosnice u očima roditelja, prijatelja i komšija, a posebno svu onu KOLIČINU SREĆE dječaka i djevojčica, koji su u situaciji da tu na neobičnoj životnoj pozornici budu GLAVNI AKTERI dešavanja koje će im, sasvim sigurno, ostati jedan od nezaboravnim momenata na budućem životnom putu. Ostavljam ti također i svojevrsno suočenje sa prostorima radosti ali i SLOBODE, osvajanja i osvojenja onih prostora koji su do jučer bili praktično nezamislivi, kada se naša mladost, naše potomstvo, naša budućnost gušila u ideološkom dogmatizmu, u strahu od same sebe, jer je komunističko-ateistička indoktrinacija bila tako jaka i tako temeljita da su i oni najhrabriji, koji su imali toliko snage i odvažnosti da dijete šalju u mekteb, činili to kriomice, sa strahom i strijepnjom da im dijete (a i oni sami) ne bude imalo posljedica, kao da se radilo o nekoj ilegalnoj djelatnosti a ne o temeljnom ljudskom pravu na vjerovanje i prakticiranje vjere. A u skladu sa takvom proizvodnjom straha i moći, ni stanje naših mekteba (odnosno stanje u mektebima) nije moglo biti bolje: bile su to redovno uske, memljive prostorije, ili pak široki džamijski prostori koji su se teško ili nikako zagrijavali, bez klupa ili stolica, bez vode i toaleta, a da se ne govori o drugim potrebnim rekvizitima putem kojih bi se prenoslo znanje na naše najmlađe.
     Danas je stanje neuporedivo (naravno sa nekim izuzecima koji su zanemarljivi) i mektebi su nam, hvala Milostivom, postali prostori u kojima djeca imaju gotovo sve one mogućnosti koje imaju savremene pedagoške ustanove - na nama je, dakle, na roditeljima i muallimima ponajprije i ponajviše, da učinimo sve kako bi djeca shvatla i prihvatila mekteb ne kao metodu prisile i pritiska, već prvenstveno kao RADOST i kao IGRU, kao zadovoljstvo i usvajanje onih odgojno-obrazovnih elemenata koji se samo u tim životnim stadijima prirodno i neposredno prihvataju i postaju integrativna podloga svega daljnjeg ponašanja i življenja. No, sada se javlja gotovo svojevrsni paradoks: mekteb postaje preuzak - u klupama i među zidovima ne može se realizirati sve ono što je potrebno dječijoj radoznalosti i potrebi mladog bića da VIDI više nego što čuje, da osjeti i doživi ono što će mu ostati kao svojevrstan pečat u riznici budućih saznanja i osjećanja.
     Manifestacija o kojoj smo govorili u uvodu ovoga teksta je svakako jedan izvanredan poticaj takvome odnosu i takvoj poziciji, mada smo možda mogli navesti i neku drugu, recimo onu koja je pod nazivom "Mektepska olimpijada" održana u Donjoj Drežnici kod Mostara (o kojoj također donosimo širu informaciju) koja je okupila 550 djece, dječaka i djevojčica, od trećeg do osmog razreda osnovne škole, polaznika svih mekteba na području Medžlisa Islamske zajednice Mostar. (Mnijem, da je nešto živ rahmetli Husein ef. Đozo, kako bi bio iznenađen činjenicom da ovako inspirativne ideje dolaze iz Hercegovine, nekadašnjeg primjera zapuštenosti vjerskog života, te kako bi odmah napisao kolumnu "Radi ibreta"! Neka ga Allah, dž.š., obraduje džennetskim perivojima!)
"Svjesni činjenice da se mektepska nastava mora kontinuirano osvježavati novim vannastavnim aktivnostima i sadržajima, te da se ne smije zadovoljiti sa iznađenim rješenjima poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu (takmičenje polaznika mekteba u fudbalu - čitaj: samo dječake!) odlučili smo dati priliku svoj djeci, redovnim polaznicima, da se nađu na jednom mjestu, razviju prijateljske odnose sa svojim vršnjacima, provedu vrijeme u zvanično organiziranim sportskim disciplinama (fudbal, odbojka, trčanje na 100 metara), ali i da sami u svojoj maštovitosti i kreaciji organiziraju svoje vrijeme u živopisnom mjestu Drežnice, pored rijeke, u ambijentu čiste prirode. Manifestacija nije bila samo sportsko-rekreativnog karaktera, već je objedinila i elemente nacionalno-patriotskog i vjersko-edukativnog. Lokalitet Donje Drežnice nij slučajno odabran da bude domaćin Prvoj mektepskoj olimpijadi, jer on, pored toga što pruža izuzetne prostorno-tehničke uvjete, odnedavno ima i veliki Šehidski memorijal u čijem kompleksu su spomen-soba s motivima ratnog puta odbrane Drežnice, ploča sa ispisanim imenima šezdeset i šest drežanjskih šehida, amfiteatar sa 300 mjesta za sjedenje, prelijepo urađene partere i travnjake. Upravo je Olimpijada otvorena na ovom mjestu s časom historije, koji je održao imam u džematu Gornje Drežnice, Džafer Beglerović, aktivni sudionik svih događaja u ratnom periodu odbrane i poslijeratnom periodu obnove i izgradnje. Našoj djeci treba približiti matični kraj, grad, regiju i domovinu, jer su im informacije o tome uskraćene i najmanje znaju o svojoj zemlji", piše nam Salem Dedović, jedan od organizatora ove manifestacije i dodaje kako su modeli izgrađivanja jasne nacionalne svijesti i patriotskog osjećaja prema domovini, Bosni i Hercegovini, od prevelikog značaja među školskom populacijom, koja sve manje ima priliku o tome slušati ili se odgojno educirati kroz zvanične školske programe.
     I na kraju, poenta informacije: Mekteb je institucija koja pruža izvanredne prilike za razvoj ekološkog odgoja kod djece, a što je posebno danas, u vrijeme opće zapuštenosti našeg životnog ambijenta, vrijedno promicati, pa u tom pogledu treba sa osobitom pažnjom uočiti poruku koju su učesnici susreta u Drežnici ostavili, a ona glasi: stadion i kompletan lokalitet na kome se program održavao u potpunosti su očišćeni, smeće i otpaci sakupljeni u kese i odloženi u kontejnere.
     I još: danas jeste pravo umijeće dostići duh druženja i radosti susreta, koji bi bio i najbolji motivacijski faktor za popularizaciju mekteba u javnosti, jer, evo, vrijeme je pokazalo da se nešto moralo napraviti i sa zvaničnim godišnjim takmičenjem polaznika mekteba u fudbalu, gdje je motiv pobjede po svaku cijenu nadvladao sve druge motive zbog kojih je takmičenje i pokrenuto.
     Zahvaljujući ovim i sličnim idejama, manifestacijama i pregaocima, Mekteb definitivno ide u orbitu naše svijesti i naše savjesti. Njegove mogućnosti, kao što svjedoče ova dva primjera, (recimo: slučajno odabrana, odnosno nametnuta) su (još uvijek) očito neotkriveni potencijali, rudnici ili rezervati duhovnog blaga kojim ćemo, ako Bog da, ponajprije i ponajviše usrećiti našu djecu, upućujući ih na Pravi put onim metodama i onim sredstvima u kojima će se  i kroz koja će se oni najbolje upoznati i najbolje ih prihvatiti. Jer, ne treba to ni govoriti, put od polaznika mekteba do izgrađenog džematlije je strahovito težak i naporan, teži i naporniji nego što je to ikada bio. Droga, alkoholizam, pedofilija, prostitucija i brojna druga društvena zla i napasti su u takvoj ofanzivi, da bi mekteb - i da ga nema - trebalo izmisliti. I ne samo kao stjecište vjerske pouke, već i kao jedinstveni odbrambeni mehanizam protiv tih silnih iskušenja koja na svakom ćošku vrebaju našu djecu.
     Stoga, na kraju ove mektepske godine, svima onima koji brinu o mektebu treba odati posebno priznanje. Naš list, objavljujući informacije i tekstove koji su u (posrednoj ili neporednoj) vezi s tom problematikom, to nastoji učiniti, nalazeći da je svaki uspjeh samo zajednički uspjeh, uspjeh svih nas.
     I zalog našeg opstanka.

Aziz Kadribegović

(www.preporod.com)