OD ZLOČINA I ZLOČINACA SE NE BRANI ŠUTNJOM VEĆ ISTINOM

     Mostar uosobljen. Tišina ga pritišće. Nakon 13 godina ponovo se gradska vrva postidjela pred džennetskim pjevom ptica. Cvrkuću vesele. Tišina, potpuno ratna, pulsira kroz ljudski ponos. Glas se ne čuje. Zapravo, danas i jeste 9. maj 1993.g. Danas jedino umjesto granata i metaka pucaju srca preživljelih branitelja Mostara, pucaju ponosna srca svih patriota ove zemlje. Ne nije to tuga, tuga zapravo i ne postoji na ovakvim veličanstvenim skupovima. Tugu i suze ne bi voljeli vidjeti, jer je nikad nisu ni upoznali ni Fahir Penava, Alija Čamo, Dževad Čolić, Vahidin Hasić, Dževad Husić, Nazif Šarančić, Nenad Milojević, Zlatko Mehić, Mimo Grizović, Senad Ćehić, Sabit Aškraba i Esad Husić, dvanaest mostarskih heroja kojima se divi za nečuveno herojstvo cijela zemlja. 

     Tog 9. maja do kasno u noć ni tugu, ni strah bojovnici HVO-a, HV-a i jedinica Juke Prazine jedino nisu mogli zarobiti u zgradi „Vranice", komandi IV korpusa A RBiH jer jednostavno šehidi, ili oni koji su iščekivali šehadet, te emocije nikad nisu upoznali. Senad Ćehić i Nazif Šarančić cijeli su svoj život proveli u žurbi, u traženju veličanstvene, bezgranične sreće. A nje i nema na ovom svijetu. Ko se još ne sjeća njihove beskrajne vedrine, šire od ovog svijeta. Ko se još ne sjeća skromne poniznosti Mime Grizovića, Vahidina Hasića? Ko se još ne sjeća djelimične odsutnosti iz nedostatnih događaja Alije Čame. Tog džennetskim prostranstvima opijenog i odsutnog njegovog pogleda. Ne, oni nisu mrtvi. Ne, oni nisu slijepi, nisu gluhi, njihova snaga i danas 9.maja 2008. brani bošnjačko dostojanstvo jače i više od mnogih drugih.          
     Oni su i danas na još jednom mejdanu Istine, vjere i domovine. Zarobljeni su kasno popodne 9. maja 1993., braneći komandu IV korpusa, legalne i legitimne vojske Bosne i Hercegovine, izvedeni pred svjetsku javnost, ponižavajuće prikazani u tada najgledanijoj političkoj emisiji susjedne Hrvatske s rukama iza glave, prema standardima ženevskih konvencija, k'o pravi ratni zarobljenici, a zatim mučki ubijeni i pokopani na nepoznatu lokaciju sa koje su prebačeni u masovnu gobnicu zvanu „Rimski bunar". Državna komisija za traženje nestalih na čelu sa Amorom Mašovićem, sasvim slučajno, tragajući za nekim drugim ubijenim istinama, našla je njihova prepolovljena tijela, bez nekih dijelova skeleta, lične stvari i našla je konačno istinu o njima.      Hibu i Hamida Šarančića, roditelje «Zlatnog  ljiljana» Nazifa svih proteklih 15 godina više je boljela šutnja i beznadežno traganje za njegovim posmrtnim ostacima već sudbina njihova druga dva sina stradala u nevesinjskom masakru 1992. Osman Čolić tragajući za istinom o tijelu svog Dževada potpuno je izgubio vlastiti život, obolio, bez svijesti o životu oko sebe, još samo diše na ovom svijetu. Ilijas Hasić, Halil Penava, Hasan Husković, Vahidinovi, Fahirovi i Feđini  očevi umrli su a da nisu saznali gdje su im sinovi ubijeni, kad, kako i gdje će biti pokopani. Bliže im je bilo do istine preko onog svijeta. Azra Penava tragajući za posmrtnim ostacima svoga muža u potpunosti se posvetila gradnji nadležnih državnih institucija, pa umjesto njih već deceniju i po govori, razmišlja, traži i insistira, ne znajući zapravo da na taj način i sama postaje neodlikovani „Zlatni ljiljan" u odbrani i izgradnji države i njenih vitalnih institucija. I sve druge porodice samo vlastitom potrebom traženja bar djelića istine, bar zehre pravde definišu kakvoću ove i ovakve, cjelovite Bosne i Hercegovine, koja, koliko sutra, ući će u zajednicu antifašističke Evrope. Evrope, koja je eto, tog dana, 9. maja u jednoglasju naroda i nacija, pjevala ode radosti i ode pobjede na fašizmom. 

Heroji Mostara su zalog naše slobode

     U prisutvu preko 40 000 saboraca, patriota, građana Mostara i drugih dijelova Bosne i Hercegovine, uz najviše ljudske počasti u petak 9, maja 2008. godine klanjana je dženaza-namaz dvanaestorici mostarskih heroja čija su tijela pronađena u masovnoj grobnici „Rimski bunar" na Gorancima kod Mostara. Od trinaest zarobljenih pripadnika zaštitnog voda IV korpusa ARBiH dženaza namaz klanjana je desetorici i dvojici drugih „Zlatnih ljiljana" čija su tijela nađena na istom stratištu. S desetricom njih dženaza-namaz klanjana je Esadu Husiću i Sabitu Aškrabi, dok se za tijelima Hasana Balića, Šefke Pobrića i Feđe Huskovića još uvijek traga.
     Dženazu-namaz predvodio je reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić. Prepoznavši, osjećajući snagu neprekidne borbe mostarskih heroja za Istinu, čast i dostojanstvo govoreći načelima Kur'ana, reisu-l-ulema je pred početak klanjanja dženaze govorio o islamskom učenju o vidljivom i nevidljivom svijetu i nespoznatljivom šehidskom životu, te vrijednosti džihada, vrijednosti koje su preče i od vlastitog života. «Žrtva ovih heroja Mostara treba da bude zalog naše slobode na ovom svijetu, ali i naše časti i spasenja na drugom svijetu. Da bi u duši i srcu imali ljudsku čast, ljudi daju život, imetak, sve ono što imaju. Grad Mostar je grad te neprocjenjive časti. Ovo nije grad samo Mostaraca, jer Mostar je kozmopolitski po svom životu, povijesti, vrijednostima, širini, toleranciji", rekao reis Cerić. Reisu-l-ulema je na kraju proučio dovu za sreću i slobodu  Mostara od danas do Sudnjeg dana, moleći Boga svemogućeg da tuga bude nada, da majčina suza bude molitva da se nikada i nikome ne ponovi zločin Mostara.
     Okupljenom skupu obratili su se i Predsjedavajući Predsjedništva BiH, Haris Silajdžić i Esad Humo, ratni komandatnt 41 slavne mostarske brigade. Predsjedavajući Silajdžić izražavajući zahvalnost bosanskohercegovačkim patriotama kakvi su bili branitelji iz«Vranice», je kazao da je BiH zahvaljujući njima danas na sigurnome putu ka Evropskoj uniji i NATO-u. „Odbrana Mostara je pokazala da je nekada moguće uraditi i ono što se čini nemogućim. Probijamo sve teškoće, nesporazume i okolnosti koji nam idu na ruku ka boljem životu, prosperitetu, a posebno prema boljoj budućnosti onih za koje su se ovi ljudi borili, a to je ona generacija koja dolazi poslije nas. Naša je obaveza da borbu za BiH nastavimo na drugi način. Ona će biti bolja, sigurnija i cjelovita u svojim granicama koje su nam djedovi ostavili. Nikako drugačije", rekao je Silajdžić.
     Esad Humo, ratni komandant 41 mostarske brigade, uporedio je dženazu u Mostara sa okolnostima u svijetu kazavši da čitav svijet obilježava Dan pobjede nad fašizmom a da se Mostar oprašta od jednog novog fašizma koji se dogodio 1993. „Danas je dan pun tuge i pregoleme boli. Dan kada ne smijemo šutjeti, jer šutjeli smo predugo. Mnoga djeca danas ne znaju zašto su i zbog čega su branitelji „Vranice" poginuli. Petnaest  dugih godina šutnje o sudbini boraca Armije BiH u „Vranici" bilo je teško breme na dušama svih onih koji su štiteći zločince i zločine čuvali mračnu tajnu. Nekada mi se čini da ovaj grad i BiH zaboravlja ono na što bi trebali biti ponosni. „Zlatni ljiljani" ne smiju postati uvehlo cvijeće u državnim vazama jer borili smo se, ne samo da se odbranimo, opstanemo, već i da ne zaboravimo. Obaveza svih nas je da glasno govorimo o onome šta se ovdje desilo i šta smo preživjeli. Od zločina i zločinaca se ne brani šutnjom već istinom", pored ostalog rekao je Humo.
     Tabuti sa posmrtnim ostacima poginulih mostarskih heroja sa trga Musalla preneseni su hiljadama ruku do mostarskih šehitluka, gdje su i uz vojne i vjerske počasti i pokopani uz ostale svoje kolege, uz ostale vitezove Mostara u posljednjem odbrambenom ratu. Na istim tim šehitlucima pokopano je 400  šehida iz bitke koja se odigrala na Bišća polju sa Mlečanima daleke 1648. godine.

Hasan Eminović

(www.preporod.com)