BOŠNJACI I OSTALI MANJINSKI NARODI I NEZAVISNOST KOSOVA: OPREDJELJENJE BEZ ALTERNATIVE

     Međutim, implementacija ovih zacrtanih prava je praćena brojnim problemima i zastojima, objektivne ali i, u mnogome, subjektivne prirode, tako da se ona uglavnom svode na manjinsku političku prezentaciju, personifikovanu najviše kroz rezervisana poslanička mjesta u Parlamentu Kosova i predstvnike u nekim kosovskim općinama.
Primjera radi, iako su svjesni bošnjački aktivisti oko prizrenske revije na bosankom jeziku "Selam" neposredno poslije rata kod UNMIK-a i Privremene vlade Kosova obezbijedili pravo na školovanje na bosanskom jeziku i udžbenike za te namjene iz Bosne i Hercegovine, danas, osam godina poslije, bošnjačka djeca u školama u najvećem još koriste te stare knjige (pogotovo one iz nacionalne grupe predmeta: bosanskog jezika, historije, muzičkog i likovnog). Po svoj prilici, nedostaje volja nadležnih organa i predstavnika Bošnjaka u institucijama sistema da se ovaj problem riješi na racionalan nacin, a to znači - osloncem na matične države manjinskih naroda sa Kosova, u slučaju Bošnjaka na BiH. 

Urušavanje nastave na bosanskom jeziku?

     Ovakav odnos prema ovom krucijalnom pitanju, u posljednje vrijeme među Bošnjacima Kosova sve više izaziva podozrenja i sumnje u mogućnost održanja ovog projekta u obrazovanju, od kojeg usko zavisi i daljnja bošnjačka afiramacija, ali u krajnjoj liniji i opstanak ove zajednice na Kosovu, kao nacionalnog kolektiviteta.   Umjesto da se kvalitet nastave na bosanskom jeziku ako ništa drugo izjednači sa onom na albanskom, stiče se dojam, sudeći i na osnovu diskusija i zaključaka sa nekoliko sesija bošnjačkih NVO-a, da se namjernim nehatom stvaraju uslovi da se nastava na bosanskom jeziku sama od sebe uruši. A to što ovakvom razvoju (ne)svjesno pridonose i neki Bošnjaci koji rade u obrazovanju ili u organima vlasti, samo dodatno govori o tome koliko su štete svome narodu spremni nanijeti karijeristi iz njegovih redova. A "snishodljivost" nekih među njima, poljedica i hipoteke koju vuku kao simpatizeri režima (čitaj, tada zaposleni i politički eksponirani) koji je otišao sa Kosova 1999., pa se samim tim nameću kao "idealni" saradnici pojedincima u novoj vlasti, a u slučaju potrebe i pogodan predmet manipulacije. Krajni ceh plaćaju pripadnici njihovog naroda, kao što su ga, uostalom, trebali platiti i za vrijeme zločinačkog Miloševićevog režima. Bilo je i pokušaja (makar i između redova) prebacivanja odgovornosti ovih i nekih drugih pojedinaca na cijeli bošnjački narod poslije rata na Kosovu, od strane nekih ljudi iz nove kosovske političke nomenklature.
     Ako dođe do urušavanja nastave na bosankom jeziku, onda će se kao rješenje nametnuti uvođenje nastave na albanskom jeziku u sredinama gdje žive Bošnjaci, tim prije što je novi kosovski školski plan i program jedinstven i što su svi udžbenici - sem onih iz nacionalne grupe predmeta, koji ionako nedostaju - planirani za prevođenje sa albanskog jezika na bosanski. Koje će sve potrese i posljedice izazvati ovakav mogući scenario nije teško pretpostaviti, a najvidljivija će biti vjerovatno daljnje iseljavanje bošnjačkog življa sa Kosova. 

Realnost, ali i historijski kontekst

     Što se tiče pitanja najavljenog proglašenja nezavisnosti Kosova, pošto su i aktuelni pregovori, odnosno njihovo četvoromjesečno produženje pod nadzorom "trojke", propali, nema sumnje da će stari//novi predstavnici Bošnjaka, kao i Turaka i Roma u Parlamentu Kosova podržati takvu odluku. Svi parametri, naime, govore u prilog ovoj tvrdnji. Jedan od njih je fakat što su na kraju posredovanja Martija Ahtisarija, u Parlamentu Kosova svi predstavnici manjina (sem dr. Numana Balića, ali ne iz antikosovskih pobuda), glasali zajedno sa albanskim zastupnicima za usvajanje plana. Drugi bitan pokazatelj je da, pored spomenutog stava oficijelnih političkih predstavnika, do sada nije javno zabilježeno drugačije mišljenje niti u nevladinom sektoru kao ni na intelektualnom nivou u redovima manjinskih zajednica.
     Naravno da je realnost kosovske situacije poslije rata ovdje odlučujući faktor za nepostojanje alternativnog mišljenja ovih manjina po pitanju statusa Kosova. Ovo opredjeljenje bez alternative, svakako treba posmatrati i u širem kontekstu. Pritom, na prvom mjestu treba uvijek uzeti u obzir želju pripadnika ovih manjinskih naroda da i dalje ostanu da žive na svojim vjekovnim ognjištima. Drugu važnu ulogu igra stepen zagarantovanih manjinskih prava (i njihovo kakvo-takvo implementiranje poslije rata), kao i prisustvo, odnosno garancija međunarodne zajednice za proces demokratizacije Kosova. U ovom kontekstu važno je napomjenuti da je posljednjih godina evidentno da je u svijesti političke elite na Kosovu i najširih slojeva albanskog naroda prodrlo saznanje da egzistencija ovih manjinskih naroda niukom slučaju ne ugrožava albanske nacionalne interese, već naprotiv - da može samo da im koristi. Ne treba zanemariti ni historijski kontekst, odnosno viševjekovne odnose i bliskost ovih manjinskih zajednica, prije svih Bošnjaka i Turaka sa Albancima (ali, zašto ne i Roma, koji u mnogome koriste albanski jezik kao svoj govorni), te njihovu zajedničku pripadnost istoj vjerskoj - islamskoj - tradiciji. Dok, s druge strane, gledano kroz blizu i daljnju historiju, nerijetko neprijateljstvo Bošnjaka i Turaka sa nacionalističko-državnim projektima srbijanskih režima, čije su posljedice bile pogubne za ove narode na Balkanu, pogotovo za bošnjački.
     U ovom pravcu, postavlja se i pitanje koliko je zapravo bilo iskreno zalaganje srbijanskih predstavnika svih ovih godina oko zaštite prava "nesrpskih i nealbanskih manjina", koju su često kao frazu ponavljali prilikom isticanja "kršenja prava Srba i drugih nealbanaca na Kosovu"? Na stranu to što su sveprisutne tvrdnje (i od brojne inteligencije i nekih političara iz srpskog naroda) da su i sami Srbi na Kosovu instrumentalizovani od strane srbijanske vlade za njene (državne) ciljeve. Takvi se glasovi, iako ređe, mogu čuti i od samih pripadnika kosovske srpske populacije.
Kao zaseban primjer neiskrenosti politike vlade iz Beograda prema manjinama na Kosovu, može se navesti slučaj sa završnih pregovora oko plana Martija Ahtisarija. Tom prilikom, po kazivanju manjinskih predstavnika na tim sesijama, delegacija Beograda je izrazila protivljenje što su bosanski i turski jezik predviđeni za službenu upotrebu u onim kosovskim općinama gdje žive pripadnici ovih manjinskih naroda!
     A šta tek reći za nastavak manipulacije od strane srbijanske vlade sa pripadnicima bošnjačkog naroda u Gori, koje je režim Miloševića, bez obzira na njihovo nacionalno opredjeljenje na popisima stanovništva, proglasio za Gorance. Ova manipulacija se i dalje finasijski podupire od strane srbijanske vlasti. Paradigma te manipulacije je urušavanje nastave na bosanskom jeziku i vraćanje one na srpskom u goranskim selima općine Dragaš, koje je izvedeno uz debelu materijalnu potporu Beograda. Sve ove akcije, rađene su uz "posmatračku" ulogu kako aktuene kosovske vlasti tako i bošnjačkih predstavnika iz Gore, koje imaju za posljedicu podjelu Bošnjaka u Gori, blokadu pozitivnih procesa među tamošnjim stanovništvom, ali i među kosovskim Bošnjacima čiji je broj ionako dobrano smanjen iseljavenjem uoči i neposredno poslije rata na Kosovu. 

Neizvjesnot, koja traje godinama - neprijatelj svih na Kosovu

Ovi pobrojani i svi ostali kolektivni problemi Bošnjaka i drugih manjina, kao i samo pitanje njihove budućnosti na Kosovu, svakako su vezani sa njegovim budućim statusom.
U vezi sa konačnim rješenjem, ovim manjinskim narodima je odgovaralo usvajanje plana Martija Ahtisarija, i pored toga što su u njemu zabilježeni poprilični nedostaci po pitanjima konkretizacije predviđenih manjinskih prava, koja su, ipak, u završnoj verziji bila nešto decidnije izražena, konkretno oko (ograničene) upotrebe bosanskog i turskog jezika.
     Primjena tog plana je bila bitna zato što je, pored ostalog, prijedlog Ahtisarija, otvarao mogućnost nadgradnje prava manjina, ali i superviziju međunarodne zajednice u sprovođenju zacratanih rješenja od strane kosovskih organa.
     Kako sada stvari stoje, doći će do proglašenja nezavisnosti Kosova i nove političko-pravne situacije, a možda i krize. Samim tim otvaraju se i nova pitanja, a sa njima i novi strahovi, ali i nade takozvanih nealbanskih i nesrpskih zajednica na Kosovu. I pored ovih pomješanih osjećanja, da ponovimo, niko ni sa oficijelnog, a po svoj prilici niti od običnog svijeta među manjinskim narodima, sudeći po širokom raspoloženju u svakodnevnim kontaktima, ne osporava pravo devedeset procentnog albanskog stanovništva na Kosovu da konačno ostvari svoj stroljetni san o nezavisnosti.
     U svakom slučaju, neosporno je da se neizvjesnost koja traje godinama negativno odražava na sve stanovnike Kosova. I, ako ima nešto što ih sve zajedno ujedinjuje - to je želja da konačno znaju status Kosova i sa njime svoj položaj u njemu, da bi napokon mogli da se okrenu i drugim egzistencijalnim životnim pitanjima i budućnosti koja bi trebala svima na Kosovu da bude naklonjenija u odnosu na zbivanja u proteklim decenijama.

(Ćerim BAJRAMI, autor je publicista iz Prizrena i predsjednik Kulturno-informativnog udruženja Bošnajka Kosova "Selam")

(www.bosnjaci.net)