POTRESNA ISPOVIJEST: NOSIĆEMO BOL DOK ŽIVIMO
Odlučila
sam se da ti pišem, iako se ne poznajemo. Upoznala sam te, kad sam pročitala
čitulju tvog preminulog brata Marka. Pažnju mi je privukao divan osmijeh sa
slike, nevine oči i mladost. Pročitala sam kako se ugasio njegov život, kako si
ostala bez jedinog brata i kako osuđuješ one koji su ga poslali u smrt. To su
učinili ljudi bolesnog uma, kojima ništa ne znači vaša bol.
U čitulji sam pronašla nadu da
ima pravednih, koji znaju i priznaju istinu. Znam kakva je tvoja bol, Ana. Ti
si izgubila jedinog brata, a ja trojicu u jednom danu. Ti imaš s kim da
podijeliš bol, a ja ne mogu ni to. Nemam rame gdje mogu naslonit glavu, izliti
suze i svoju bol. Nemam nikog svog, Ana. Svoje drage izgubila sam onog dana kad
je pala Srebrenica.
Živjeli smo u gradu i imali lijepu kuću sa baščom punom voća i cvijeća.
Roditelji su mi bili prosvjetni radnici i oboje radili u školi. Moja tri
brata i ja smo bili najsretnija djeca na svijetu. Živjeli smo okruženi
ljubavlju naših roditelja i veoma se voljeli. Moja dva starija brata bili su
studenti na Pravnom i Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Najmlađi je bio na
maturi. Ja sam bila najmlađa i trebala sam te godine biti drugi razred
Gimnazije.
Nismo znali šta se dešava u našem
gradu. Stalno su nam govorili da se ne plašimo, jer je Srebrenica bila
zaštićena zona. Zato je kod nas bilo i puno izbjeglica iz okolnih mjesta.
Braća su bila na raspustu i činilo nam se da nam je lakše, kad smo skupa. Bio
je divan sunčan dan. Moji su sjedeli na terasi kuće, a ja sam se popela na
višnju i brala sa grana uzrele plodove.
Zaškripala je kapija i čula se
galama. Ušli su vojnici i treskom zalupili kapiju. Opkolili su kuću i pozvali
moje da izađu. Majka je sa terase pogledom me tražila među granama.
Pogledom mi naredila da tamo ostanem. Prišutjela sam se i još više uvukla među
lišće višnje.
Prvo je izašao moj otac a za njim majka. Bili su u licu bijeli kao kreč. Majka
je drhtala. Nikad dok sam živa ne mogu zaboravit njihov izraz lica. Bili su
goloruki i bespomoćni. Znam da nisu strepili za svoje živote, nego za naše.
Vojnici su izveli moja dva brata.
Najmlađi je bio kod druga u komšiluku. Otac se pobunio da mu sinove ostave
na miru a njega neka povedu. Jedan ga je vojnik udario puškom a drugi pucao u
njega. Pao je preko ograde u ružičnjak. Majka je zavriskala a ja rukama usta
držala da mi se ne čuje jauk.
Nikada nisam osjetila takvu bol.
Činilo mi se da mi je neko žaračem utrobu zapalio i sagorio. Nisam imala suza,
Ana. Od prevelikog bola i suze presuše. Braća su stajala kao ukopana.
Nisu mogli ništa učinit. Gledala sam ih sa visine , željela da ih zaštitim,
spasim i zagrlim. Bili su obojica kao dva najljepša pupoljka i imali isto ovako
lijepe oči i osmjeh kao tvoj Marko, Ana.Voljeli su me i mazili. Zvali me
Princeza, Mrvica, Srećica. Donosili mi poklone iz Sarajeva i sa putovanja.
Pričali mi o svojim curama i povjeravali svoje tajne. Starijeg sam vidjela da
puši, a on me zamolio: » Mrvice, nemoj reć‘ babi.«
Bili su kao dva najljepša bora u
šumi. Visoki, lijepi, stasiti i primjerni u svemu. Kao i tvoj Marko i oni su,
Ana, bili uspješni sportisti. Išli su na razna takmičenja i donosili pohvale i
medalje. Ja sam se ponosila njima. Moje su sve drugarice bile zaljubljene u
njih. Zato sam bila popularna u školi.
Dok sam ih gledala odozgo, pred
oči su mi se ukazale slike kad su polazili na svečanost povodom mature. Kako su
bili svečano obučeni i lijepi poput zvijezda. Mi smo ih ispratili do kapije i
sa ponosom dugo gledali za njima. Na fakultetu su bili među najboljim
studentima i otac ih često hvalio kod svojih prijatelja a oni se ljutili.
Najmlađi brat je bio pravi vragolan, ali i veliki dobrica. Svi su ga voljeli.
On je isto bio dobar đak i trenirao košarku u školi. Otac i majka su govorili
da su oni sretni roditelji i da im je Bog dao sve što su željeli.
Teže ništa nema od bola, sem nemoći da pomogneš svome. Sve ima teže od težeg,
Ana.
Nisam sa visine mogla vidjeti da li mi je otac mrtav. Majka ga je držala na
krilu i nijemo gledala nekud. Imala sam utisak da nije svoja. Braća su samo
grizla usne i stezali šake. Obojica su bili u šorcevima i majicama i čekali su
šta će sa njima biti.
Utom se otvorila kapija i ušao je
najmlađi brat. Ustuknuo je začuđen. Uhvatili su i njega i gurnuli do braće.
Stariji ga brat prigrlio, kao da je želio da ga zaštiti. Majka se samo trgla
preplašeno i opet nastavila da gleda u jednu tačku. Vojnici su pretresali kuću
i odnosili neke stvari. Iznijeli su kompjuter, kameru, fotoaparat, majkin
nakit, očev sahat.
Gledala sam sa gađenjem te ljudske
nakaze, kako čerupaju tuđu imovinu i bez razloga uzimaju nečiji život. Na
njihovom licu nije bilo kajanja ni samilosti. Ne! To su bile zvjeri, željne
krvi i zločina.
Odveli su ih. To je zadnji put kako
sam ih vidjela. Na kapiji kad su izlazili, krišom su pogledali ka višnji.
Vidjela sam malu radost u njihovim očima, što ću ja ostati živa i tim nijemim
pogledima me zadužili da budem njihov ponos i prkos.
Nisu mi komšije dozvolile da
vidim oca mrtvog. Poveli su me sa sobom. Išli smo danima kroz šumu. Bili smo
blatnjavi, znojavi, gladni , uplašeni i izmrcvareni. Srebrenica je bila
džehennem. Pucalo se na sve strane. Nailazili smo na mrtve, na polumrtve i
na žive koji nisu mogli dalje. Iz šume smo vidjeli duge kolone
tenkova, topova i vojnika. Preko megafona pozivali su na predaju. Svi koji su se
predali, ubijeni su. Mi smo išli dalje. Ja sam hodala a kao da to nisam bila
ja, nego neko drugi. Duša mi je bila mrtva i uništena. Tijelo me boljelo, a
snaga izdavala. Nije mi bilo do života. Bol koji me pekao, kao najljući oganj,
nije prestajao ni kad sam spavala. Budila sam se sa tim bolom.
Nisam znala ništa za moje. Nadala
sam se i kad se rat zvršio. U svakom prolazniku tražila sam lik jednog brata.
Bila sam ih se uželjela do bola. Nedostajali su mi, svako na svoj način. Bila
sam sama, užasno sama, Ana.
Kad sam uzela diplomu Pravnog
fakulteta, kao prozeblog putnika, ogrijalo me sunce. Mislila sam kako bi
moji, da su živi, bili radosni i ponosni na moj uspjeh. Majka bi
napravila kolače, a babo bi me milovao po kosi. Braća bi me okretala ukrug.
Telefonom sam obaviještena da su
ih pronašli sve četvero u jednoj jami.
Draga Ana, možeš li zamislit
moju bol, kad je nada prestala. Ostala je samo praznina i šutnja.
Danas je 11. juli, dženaza
ekshumiranih žrtava u Potočarima i ukop mojih dragih. Danas ja grlim
četiri tabuta sa dvije ruke. Žalim što nemam još dvije, za svakog po jednu.
Htjela bih da ih dotaknem i osjetim još jednom njihov miris. Sve je nijemo,
prazno, Ana. Samo miriše taze iskopana zemlja i ništa više.
Gotovo je. Sve se tu završava. Kosti
se spuste u kabur, prekriju zemljom i kraj. Kad bi mogao i bol da se ukopa,
nego on ostaje i traje.
Tri mladosti moga života, Ana,
ukopane su u jednom danu, nestale .
Ti i ja imamo sličnu bol,
samo što je moja veća i jača. Moji dragi poginuli su na svojoj kući, bez
razloga za smrt. Jedino su bili krivi što su bili sretni i imali drugačija
imena.
Draga Ana, ti živiš u jednoj zemlji, ja u drugoj. Do juče je sve to bilo
zajedničko i nismo se mrzjeli i nismo se ubijali.
Vidim iz čitulje da smo koleginice i
vjerujem da si i ti mlada pravnica. Moramo, Ana, ja i ti, svaka u svojoj
zemlji, naučit ljude da svako ima pravo na život. Moramo dijelit pravdu
i učit ljude da vole. Moramo našoj djeci govorit kako su stradali nevini,
zbog suludih ideja da se uništi jedan narod.
Idemo dalje Ana. Nosićemo bol
dok živimo. U ovoj čitulji, između redova upletena je gorčina i osuda da
je vaš Marko poginuo bez ikakvog smisla. Ovdje se ništa ne treba dodati. Sve je
već rečeno. Marko čak nije ni heroj. Ne može biti neko heroj na tuđoj zemlji.
Heroji su oni koji brane svoje ognjište i svoju zemlju.
Ja ipak vjerujem da je vaš Marko bio
dobar momak.
Ne može biti zločinac momak iz
porodice koja osuđuje zločin. Marko je bio skoro dječak, koji je na
prevaru doveden da puca na moj narod. On je vjerujem brzo spoznao istinu,
onu koju zna cijeli svijet i zato ga ja ne smatram zločincem. Zato sam ja
tvom Marku oprostila što je sa puškom kročio na moju zemlju.
Htjela sam te zvat da budeš danas sa
mnom u Potočarima i prisustvuješ ukopu nekoliko stotina ekshumiranih žrtava,
ali se bojim da nećeš izdržati. Srce bi ti prepuklo od bola. Stidjela bi se
ljudskog roda. Pitala bi se jesu li te zločine počinili ljudi sa
likom čovjeka. Ne, Ana, nisu to bili ljudi, no zlikovci poganog soja i otrovane
krvi. Pravi ljudi ne bi mogli u tolikom broju ni guje pobit.
Ti i ja se pravno moramo borit
protiv njih, Ana. Tebi je amanet od Marka, a meni od mojih nevino nastradalih.
Moju sućut šaljem tvojim roditeljima
i tebi. Marku neka je lahka zemlja. Neka ga nose na duši oni koji su ga poslali
da ubija naš narod. Htjeli su da nas nema i da nam otmu zemlju. Neka su
im na savjest hiljade života i hiljede prekinutih mladosti. Neka im je na
čast i nek ih se pokolenja stide. Nek im Bog sudi na drugom svijetu i osudi na
gore kazne od našeg bola.
Ima nade za nas, Ana, dok se budu rađale Ane koje spoznaju istinu. Jednog
dana, Ana, ti ćeš roditi sina Marka, koji će odrasti u slobodi i doći će u
posjetu mom sinu kao prijatelj.
Na kraju, pozivam te, Ana, da
dođeš u moju zemlju u moje Sarajevo. Da ti pokažem ljepotu Bosne koja miriše
ljepše no ikad. Prošetaćemo Baš-čaršijom, otići na ćevape kod »Želje« i
na bozu tamo gdje je »Slatko ćoše »
Slušaćemo sevdalinke, jer se u mojoj
zemlji pjeva o beharu i ljubavi.
Dobro mi došla u lijepu i slobodnu
Bosnu, Ana.
Šefka Begović Ličina
(http://www.preporod.com, Friday, 07 September 2007)