PORODICA JE U DIJASPORI NAJVAŽNIJI FAKTOR OČUVANJA IDENTITETA

     Svjetski savez  dijaspore BiH je u Sarajevu od 25.07. do 29.07. 2007. godine  upriličio  manifestaciju »Dani BH dijaspore«. Na osnovu tribina i rasprava koje su održane tom prilikom, između ostaloga,  istaknuta je neophodnost izmjene člana 17. Zakona o državljanstvu koji definira da bh. građani, ako steknu državljanstvo  zemlje s kojom BiH nema potpisan bilateralni sporazum, gube bh. državljanstvo. O tome, problemima sa kojima se Bošnjaci u svijetu suočavaju, kao i o položaju Bošnjakinja u svijetu razgovarali smo sa mr. Senadom Softić -Telalović, predsjednicom SSDBiH. Radi boljeg upoznavanja upitali smo mr. Senadu Softić Telalović da nam se ukratko predstavi.

     O sebi ona kaže:
     -Rođena sam 1962.godine u Zenici. Od 1970.godine živim u Australiji gdje su moji roditelji emigrirali iz ekonomskih razloga. Udata sam za Mirzeta Telalovića, također Zeničanina, s kojim imam kćerku od 16. godina. Prvenstveno sam Bošnjakinja , pa tek onda Australka iako moje ponašanje i razum dolaze iz australskog društva u kome sam odrastala. Školovala sam se u Australiji, gdje sam završila Filozofski fakultet na lingvistici, da bi kao gost stipendist godinu dana provela na Sveučilištu u Zagrebu, a potom magistrirala u Melburnu. Trenutno sam izvršni direktor prevodilačke firme koja nudi prevodilačke i druge jezičke usluge na 108 svjetskih jezika sa 1200 uposlenih prevodilaca. Uz to, moj muž i ja smo vlasnici jedinih bosanskohercegovačkih novina- »Bosna magazin« koji pokriva cijelu Australiju. Ujedno, predsjednica sam SSDBiH i predsjednica Vijeća BH organizacija za Australiju. To su mi one druge aktivnosti koje obavljam na volonterskoj osnovi. To mi je ustvari i dužnost da koliko mogu odvojim vremena i dam  doprinos svojoj zajednici.

     Na čelu ste Svjetskog saveza dijaspore BiH. To je izuzetno odgovorna  funkcija?
     -U SSDBiH sam od njenog osnivanja, a kao predsjednica sam od maja 2006.godine kada sam se prihvatila kandidature. Slijedeći Kongres će biti u maju 2008.godine. Nisam sigurna da  ću se prihvatiti  kandidature za još jedan mandat. S moje strane, drago mi je da se ministarstvo Australije uključilo i doprinijelo samome razvoju SSDBiH. Mi smo najudaljenija zemlja i mislim da imamo najzdraviji odnos prema BiH. Gradimo temelje u zemljama gdje živimo, ali se ne razdvajamo od svoje domovine. Znači, dobro smo integrirani u Australiji, ali smo konstantno usmjereni prema BiH.

Nova dijaspora više filozofira, a manje radi

     S obzirom da ste vi došli u prvom valu naših iseljenika- ima li bitnije razlike između vas i ovih novih doseljenika, izbjeglih ispred ratnih dešavanja u BiH?
     -Ima itekakvih razlika. Te razlike su vremenske naravi. Stara dijaspora je jedna divna dijaspora. Ja pripadam toj dijaspori- to su ekonomski emigranti koji su većinski napustili BiH onda kada je bivša Jugoslavija legalno otvorila svoje granice. Ti Bošnjaci nisu bili politički protjerivani iz svoje zemlje. Oni su dolaskom gradili jedan osoben identitet. Gradili su svoje džamije, svoje islamske centre, svoje BH centre. A, ono što je najvažnije za te i takve Bošnjake jeste da su bili vezani zdravim odnosima za BiH. Novi Bošnjaci u Australiji koji su došli silom prilika imali su veća očekivanja. Mislim, da tu leži ta razlika i problem što nova dijaspore ima više obrazovanja u odnosu na staru koja je bila mahom srednje stručne spreme. Nova dijaspora tako više filofozira i pametuje, a manje radi. Stara dijaspora je naučila zasukati rukave i time stvarati nešto konkretno za budućnost i boljitak. Drugi problem između nove i stare dijaspore koji se javlja jeste taj što je stara dijaspora čvršća i agresivnija u svojim stavovima. Recimo, stara dijaspora teško da bi dozvolila da se čuje i u njihovim kućama vlada srpski turbo folk. Nova dijaspora nasuprot, i pored toga što je protjerana dalje će slušati Cece i Dragane i lumpovati uz turbo muziku. To govori o nedostatku svijesti. Ja sam imala priliku raditi s logorašima koji su iz logora direktno protjerani za treće zemlje, i ne mogu se načuditi i naprosto žao mi ih je kako nakon svega dozvoljavaju svojoj djeci da sluša Cecu i njoj slične. Za mene je Ceca simbol turbo folka na srpskom jeziku i za mene je Ceca simbol četničkog agresora na BiH. Ne smiju se neke stvari jednostavno zaboraviti. Moramo svoju djecu učiti ne samo  sevdalinkama,  nego i šire, ali ni u kom slučaju na turbo folku raznih Ceca i Dragana. Ne zaboravimo da je muzička scena jača i od političke scene. Muzičari imaju ogroman utjecaj kako na kulturni odgoj djece tako i na jezik koji se koristi. Ne razumijem- zašto nakon svega što smo propatili kao Bošnjaci nismo ponosni na svoje porijeklo, na svoju tradiciju, na svoj jezik, na svoja imena...

     Najizloženijim i najpodložniji tim i sličnim utjecajima su svakako mladi. Oni se najprije i asimiliraju u zapadno društvo. Šta se na tom polju očuvanja identiteta radi?
     - Mladi nam trebaju biti prioritet ne samo u BiH, nego i u dijaspori. Našu dijasporu sačinjavaju u skoro 90% odnosu ljudi stariji od 50 godina. To su, dakle ljudi srednjih godina. No, znamo da budućnost ostaje na mladima. Tu, nadasve, treba poći od kućnog odgoja koji je zaista važan. Treba se znati- ko si, šta si, odakle si, zašto si ovdje gdje jesi, gdje ti je tvoje porijeklo i tvoji korijeni, kako očuvati bosanski jezik u kući itd. Najveći problem koji sada imamo u dijaspori jeste taj što roditelji počinju učiti strani jezik putem svoje djece. Oni samime time omalovažavaju značaj bosanskog jezika. Nadalje, mladi vole muziku i kulturna dešavanja koju im mi s naše strane trebamo priuštiti. Sve to čini jednog čovjeka. Mi na tome ne radimo dovoljno. Nedostaje sistemsko strateško djelovanje. To nam nedostaje. Za početak bi se mogli organizirati dolasci i odlasci mladih u BiH, i obratno u druge zemlje. Sada je vrijeme investirati u mlade kako bismo za dvadesetak godina mogli biti ponosni da imamo integriranu dijasporu, a ne kao što je to nedavno kazao prof. Filipović da  imamo emigraciju koja je skroz asimilirana. Jer, za 20 godina ako ne budemo radili strateški asimilacija može biti dominantna, a ne integracija.

     Kako ste vi odgajani?
     - Moji roditelji su otišli trbuhom za kruhom. Oni su imali prvenstveno namjeru otići u svijet kako bi nešto zaradili i potom se vratili. Otuda su i gradili svoj odnos i nastojali sačuvati bosanski jezik i bošnjački duh u kući. U tom pogledu moji roditelji su bili jako strogi. U to vrijeme u Australiji  bili smo malobrojni i držali smo se jedni za druge. Cijela naša zajednica se družila kroz muslimansku bratsku zajednicu u Australiji. To je bila naša svojevrsna škola u kojoj je bilo sve obuhvaćeno- i vjera, i kultura, i jezik, prijateljstvo, osjećaj pripadnosti svome narodu. Sve to je imalo za cilj očuvanje bošnjaćkog duha u tako dalekoj zemlji. Rekoh, roditelji su mi bili strogi. Imali su  četiri kćerke. U kući nismo smjeli govoriti engleskim jezikom. Ako ko počne govoriti  engleskim jezikom obično bi onda sudila kuhinjska kašika ili šta već drugo. I to ne jednoj nego svim četirima redom. To je bilo osnovno. Osim toga, bili smo stalno u društvu Bošnjaka. Naši roditelji se nisu družili s Australcima, Grcima, Talijanima niti s drugima. Naši izlasci su bili vezani za zajednicu. A, ono što je također vrlo bitno jeste da smo kroz svoje roditelje, kroz rodbinske veze, uvijek težili za Bosnom. U Bosni su nam bili i dedo, i nena, i tetka , i strina itd. Mislim da ta težnja i patnja prema njima je time ostavljala dubok trag i na nas djecu. Taj odnos u Evropi prema BiH je nešto drugačiji. Bošnjaci su, naime, u Evropi suviše blizu. Mogu sjesti u automobil i eto ih već u Bosni. Smatram da ta udaljenost Australije ili Amerike doprinosi ustvari očuvanju identiteta Bošnjaka mnogo više nego onih Bošnjaka u Evropi.

     Vaši roditelji i normalno porodica doprinose očuvanju  identiteta. Koliko je porodica u Australiji osnovna ćelija društva?
     - Porodica je osnovna ćelija i u australijskom društvu. Jedino je razlika što u australijskom društvu nema proširene porodice kakav je to običaj u BiH, i to iz ekonomskih razloga. Znači, ako gledamo australijsku kulturu, porodicu čine otac, majka i djeca. Što se tiče porodica u dijaspori, ne samo  u Australiji nego i drugim zemljama, mislim da je ona najvažniji faktor našeg odgoja i našeg druženja. Jer, mi se mnogo više porodično družimo u dijaspori, nego vi ovdje u BiH. Jedan od razloga za koji smatram da kvari te porodice u Bosni jesu navike nošenja hedija i poklona. Mi toga nemamo u Australiji. Svako veče idemo kod tih ili onih na kahvu. Ne nosimo hedije. U Bosni je najveći problem hedija-  gleda se ko će kome šta odnijeti čime se sputava prisnost druženja. Ljudi se tako slabo viđaju i još manje druže. Ja to kritikujem- treba prestati sa hedijama i keksom ili bombonjerom koje kruže cijelom Bosnom dok im ne istekne rok trajanja. I, možda, se nikada ne otvore. Mi u Australiji nismo opterećeni  tim stvarima. Mi se više družimo i posjećujemo. Nekada bi na ta druženja i sijela htjeli poći i moji roditelji kojima je sada po sedamdesetak godina. Oni smatraju da bi tako trebali znati sve moje aktivnosti, gdje idem i s kim se družim. Nekad im kažem- ja sam večeras s prijateljima mojih godina dozvolite mi malo prostora. No, to su stvari druge prirode.

     Da li su u Australiji izraženi istospolni brakovi?
     - Ne. Doduše ima ih, ali u manjem procentu. Prije svega,  Australija je bazirana na katoličanstvu. Crkva je glavna. Ti jednospolni brakovi postoje svugdje u svijetu. Ne mislim da je to ovdje na nekom nivou pa da može ugroziti porodicu kao osnovnu ćeliju društva. Tome se treba manje pažnje posvećivati. Najveći problem je kada nečemu poklanjamo odviše pažnje čime mu ustvari dajemo kredibilitet. Time im dajemo veću snagu, jer ih tako  samo promoviramo. Treba ih ignorirati.

     Nakon 11.septembra i terorizma u Njujorku i Čikagu svjetska pažnja  je okrenuta ka islamu. Isuviše je narazumijevanja i mržnje. Kako se gleda na islam  u Australiji?
     - Grozno. Momentalno je u Australiji ogromna islamofobija. Ljudi se bez daljnjeg boje islama. Problem je još veći što u Australiji ima mnogo nepismenih ljudi. Mogu reći da su Australci poprilično neupućeni ljudi. Kada bi sada pitali običnog građanina- gdje se nalazi BiH?, ne bi vam mogao reći da je ona u Evropi. Kada biste ih pitali koje je naše more ili s kim graniči BiH ne bi imali pojma. Kada biste  ih pitali na kojem kontinentu se nalazi Španija?- ni to ne bi znali. A, to je zato što su oni dobronamjerni ljudi. Njima smisao života leži u lagodnosti i jednostavnosti. Australci nisu agresivni ljudi. Ali, nakon 11. septembra  oni su itekako uplašeni. To stanje sada koriste političari. Posebno je taj momenat iskoristila Amerika i politizirala cijelu Austarliju. U tom pogledu Amerika je najveći neprijatelj islama, pa time i BiH i savremenog svijeta. Oni jednostavno pokušavaju da utječu na apsolutno sve, a nemaju prava. Njihovi odnosi nisu zdravi i ne treba im davati toliku važnost promovirajući  ih. Mi u Australiji se maksimalno borimo protiv te islamofobije. Otvaranje Islamskog -bošnjačkog centra u Melburnu, 13.marta ove godine na kojemu je prisutvovao uvaženi reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić imao je veliki odjek kod Australaca. Reis Cerić je govorio na egleskom jeziku, a što smo ga mi zamolili. Naime, bilo je važno da Australci čuju kako smo mi Bošnjaci pravi primjer savremenog islama. Naravno, tu treba razlučiti da je jedno vjera, drugo nacija, treće jezik... Mislim da smo takvo gledište plasirali u australijske medije i među australijske političare. Radimo sada na tome da jednu delegaciju  Australaca dovedemo u posjetu Bosni i Hercegovini kako bi nas bolje upoznali i uvjerili se u našu multinacionalnost. U tom smislu Sarajevo može biti primjer tolerancije, poštivanja i slike BiH u cjelosti.

Žene mogu uraditi neki posao čak bolje od muškaraca

     Koliko su žene cijenjene u australijskom društvu i kako vidite položaj žena u BiH?
     - U Australiji nema prepreka. U Australiji je žena jednaka muškarcu. U Australiji se više ne cijene zbog spola niti zbog konekcija (veza) kao što je to u BiH. Jednostavno, u Austarliji se ljudi cijene na osnovu svog rada. Lijepo je pametovati, ali potrebno je pokazati rezultate. Osnovna mjerila su sami razultati. To znači, da to da li si ti muško ili žensko uopće nije važno- ono što je važno to je tvoja sposobnost i ono što možeš učiniti. U Australiji svakim danom imamo sve više i više žena na značajnijim položajima u ekonomskom, a naročito društvenom životu. U političkom životu imamo korektan balans i čak zakonski propisan da minimalan broj od 1/3 u Parlamentu australske Vlade moraju biti žene. To je, zaista, sjajno. Dok u Bosni, što sam primijetila, nema dovoljan broj žena na ključnim funkcijama. Kad se pogledaju ministarstva i ministri primijetićemo da su žene u manjini odnosno da nisu na značajnim funkcijama. Ne znam zašto, ali žene u određenim sektorima društva mogu uraditi veliki posao. I to čak bolje od muškaraca mada, eto, kažem nikad ne gledam kroz oči podjela muško-žensko. Gledam kroz kredibilitet i kompetentnost osobe. Eto, mogu reći i kroz svoj primjer- prva sam žena koja je izabrana za predsjednika Vijeća BH organizacija. Od 187 delegata, od kojih je samo 11 žena bilo na Kongresu, samo jedan glas je bio protiv mog izbora. To govori da smo mi u dijaspori prevazišli tu problematiku odnosa, što se opet ne bi moglo reći za Bošnjake. Naime, Bošnjaci vole da su oni glavni. No, niko ne treba sebe precjenjivati.  Trebamo se uvijek cijeniti prema onome šta radimo. Nikada ne bih što-pošto radila da bih dobila neku funkciju na osnovu spola. Uvijek volim da radim ono što mogu i što sam sposobna odraditi.

     Razgovaramo u »Danima dijaspore« u Sarajevu. Koji su trenutno najakutniji problemi s kojima se kao Savez dijaspore suočavate?
     - Mi mnogo ne tražimo. Ružno je reći, ali nas BiH ne podržava u onolikoj mjeri u kojoj bismo mi to željeli, nas podržavaju određeni ministri. A, to nije dovoljno. Jer, ti individulani ministri ne mogu ništa odraditi ako nemamo podršku cjeline, kolektiva koji isto misli i koji će to podržati. Svjetski savez dijaspore BiH razumije situaciju u Bosni i Hercegovini, ali ono što mi tražimo to je više u interesu BiH nego nas kao indivudualaca. Tražimo izmjenu člana 17. po pitanju dvojnog državljanstva. Ne smijemo dozvoliti da postoji rizik da izgubimo svoju dijasporu i pravo na dvojno državljanstvo. To je prvo i osnovno. Tražimo izmjenu Izbornog zakona- želimo biti učesnici u kreiranju naše domovine BiH. Želimo da glasamo, želimo da budemo sudionici. Sadašnji nastup i način glasanja je neprihvatljiv i neodrživ. Isto tako  smatramo da u sklopu izmjene Izbornog zakona mora doći do jedinice za dijasporu. Možda bi to bio jedini pravi potez za daljnje. Slijedeće, bez ministarstva za dijasporu ovi problemi s kojima se suočavamo nikada neće biti riješeni. Jer, samo ministarstvo za dijasporu može da riješi te probleme. I, četvrto, tražimo jedan udžbenik da bismo očuvali bosanski jezik u dijaspori. Sedam godina čekamo da se pripremi taj udžbenik za djecu koja uče bosanski jezik kao strani jezik u dijaspori. Radi se o tome da mi ne možemo koristiti knjige iz BiH koje su namijenjene za redovno školovanje.
    

     Kakva je suradnja SSDBiH i Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike?
     - Žao mi je zbog te saradnje. Ja kao predsjednik Vijeća BH organizacija imam lijepu saradnju sa Kongresom Bošnjaka Sjeverne Amerike, podržavamo njihov rad.U svojoj ulozi predsjednika SSDBiH željela sam tu suradnju da prenesem. Moram biti iskrena suradnja je jednosmjerna. Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike neće da se pridruži kao članica Svjetskog saveza dijaspore BiH. Kongres Bošnjaka zastupa samo Bošnjake. Svjetski savez dijaspore BiH (SSDBiH) ima širi obim. Zajedno bismo bili jači. Nema razloga da i oni ne budu članovi. Nadam se da će nam se pridružiti.

    Šta dijaspora može pomoći BiH?
     - Dijaspora može biti ključni partner BiH. Možemo biti most suradnje. Koristimo to. Ako ništa drugo dovoljno je samo spomenuti ime BiH u svakom dijelu svijeta. Hajmo, krenuti s malim koracima.

    Možemo li zaključiti ovaj razgovor pitanjem- konstatacijom da li se država BiH maćehinski odnosi prema dijaspori?
     - Možemo. BiH se totalno maćehinski odnosi prema dijaspori. Tu se treba najprije promijeniti ustrojstvo države. Ako ste u braku, i ako imate oca koji , recimo, po preseljenju majke se ponovo oženi. Djeca onda dobiju maćehu. Ako nadalje otac dozvoli maćehi da se ponaša kako se već ponaša spram djece onda je on krivac. Zato ja kažem da bez obzira koliko imamo ministara, ako nemamo podršku države, a brak je BiH, tada je ona kriva.

Razgovarao:
SELMAN SELHANOVIĆ