Čuvari revolucije

Piše: Semir Imamović

Na izborima za reisu-l-ulemu je pobijedila Islamska zajednica, a nije pobijedio ni jedan kandidat pojedinačno. To što je za novog reisu-l-ulemu izabran tuzlanski muftija mr. Husein ef. Kavazović i ne treba tumačiti kao njegovu osobnu pobjedu, jer ovo nije bilo nikakvo trčanje i takmičenje, već je bio ispit zrelosti za jedinstvo Islamske zajednice. Odlično je u komentaru za jedan radio primijetio dr. Ahmet Alibašić, parafraziram – da je ovo pobjeda sistema. Smatra se, mada to nije eksplicitno rečeno, da je muftija Kavazović kandidat koji je sposoban prevashodno da održava sistem Islamske zajednice, a manje da ga unapređuje, jer svako unapređenje sobom nosi i određene rizike, a Islamskoj zajednici je stalo do stabilnosti i opstanka, u ovim vremenima kada se kidiše na tu najvažniju instancu bošnjačkog opstanka.

Na prvi pogled frustrirajuće djeluje spoznaja da su iz izbornog procesa eliminirani određeni visoko kvalificirani i stručni pojedinci, kakav je hfz. dr. Halil Mehtić, ali to treba tumačiti kao jednu staru paradigmu po kojoj previše kreativan i previše slobodan pojedinac ne mora uvijek biti i najbolje rješenje za sistem. Jer sistem teži svome održavanju. Pa, pogledajmo samo koliko eksperata, univerzitetskih profesora i briljantnih intelektualaca nisu danas članovi ili savjetnici ni jedne stranke, ni jedne vlade, zato što sistemu negativne selekcije ne trebaju oni koji će stvari mijenjati, već mu trebaju oni koji će stvari kvalitetno održavati. Sličan obrazac važi za mnoge revolucije, a to izrastanje Islamske zajednice pod vođstvom reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića je bilo svojevrsna revolucija, jer smo za 20 godina izgradili medrese, islamske fakultete, stotine mekteba, obnovili smo džamije i odgojili na desetine hiljada mladih Bošnjaka koji nose Svjetlo Vjere. Reisu-l-ulema dr. Cerić je bio vođa te naše bošnjačke revolucije, iza koje stoje konkretna postignuća. A kao i svaka revolucija, tako i ova, teži održavanju stečenog, teži stabilnosti sistema, a kloni se revolucije kao trajnog procesa. Kad pogledamo revolucije u nekim islamskim zemljama, da ih sada ne imenujemo, vidjet ćemo da su vođe tih revolucija, koji su krenuli kao disidenti ili autsajderi, poslije postali najveći pobornici čvrstog sistema. To je normalno, logično, a pogotovo u poziciji strahovanja za stabilnost Islamske zajednice.

Pametni ljudi su procijenili da je tuzlanski muftija mr. Husein ef. Kavazović upravo ta ličnost koja stečevine bošnjačke revolucije može održavati u kolotečini sistema, gdje neće biti velikih potresa i iskoraka, već će glavnina snage biti usmjerena na život odbranjenog i stečenog. S druge strane, a svi mi to znamo, hfz. dr. Halil Mehtić nije čovjek inercije, već čovjek inicijative i promjena, što u ovom času sabornicima Islamske zajednice možda i nije odgovaralo (Ovo, dakako, može biti samo moje subjektivno mišljenje koje i ne mora u potpunosti odgovarati činjenicama). Nisu nam nepoznata djelovanja svih predloženih kandidata u prošlosti. A to zašto je tuzlanski muftija bio ispred travničkog i sarajevskog, stvar je nekih drugih procjena. Ne treba bježati od otvorene i iskrene riječi da je Islamskoj zajednici trebao reisu-l-ulema koji je umješan u „jedriličarstvu“, u praćenju ruže vjetrova, kako bi u narednom periodu Bošnjake vodio kroz mirne vode, neovisno o principima i ciljevima. Jer, opstanak Islamske zajednice je, trenutno, najveći prioritet, a što su pokazala i prošla desetljeća, posebno u prvoj i drugoj Jugoslaviji, kada je Islamska zajednice u ime opstanka ponekad morala odšutjeti štošta.

Danas su druga vremena, Islamska zajednica se u posljednjih 20 godina izborila za slobodu govora, za mrežu svojih obrazovnih ustanova, za stabilnost koja je garantirana kritičnom masom Bošnjaka koji su obnovili svoju vjeru, tako da budući reisu-l-ulema dolazi na kormilo broda koji unaprijed zna svoj dugoročni put.

(Saff br. 325, 05. oktobar 2012. godine)