Dr. Jusuf Žiga o dometima Obnoviteljskog sabora

Kao predsjednik Obnoviteljskog Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Jusuf Žiga dao je svoj uvid u nužnost potrebe formiranja i domete Obnoviteljskog sabora. U svom obraćanju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu 18. 09. 2012. godine dr. Žiga je kazao:

Cijenjene ekselencije,

Poštovani skupe,

Nije uputno u prigodnim situacijama izricati pretenzivnije ocjene o bilo čemu, a kamoli o nekom važnom pitanju kao što je održavanje Obnoviteljskog sabora IZ u Bosni i Hercegovini. Pogotovo to nije preporučljivo u zadanom vremenskom limitu koji ovdje imamo. S toga vam se unaprijed ispričavam i za pojednostavljenje i rigidnost stavova koje ću, u ovih nekoliko raspoloživih minuta, čisto u formi natuknice, iznijeti.

Prvo. Obnoviteljski sabor je moguće razumjeti samo u kontekstu ondašnjih prilika: brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu; potpunog kolapsa i obezglavljenosti svih bitnih segmenata društva, u ovom slučaju i Islamske zajednice. Mogli bismo o tome argumentirati u nedogled.  Najkraće kazano, bilo bi naivno umisliti kako je smisleno, dok se vode odlučno važne bitke i ratovi, da se lideri, dakako i vjerski, dislociraju negdje u duboko zaleđe. Jer, kada se desi “proboj nasipa”, kako to voli kazati jedan uman čovjek, onda nastaje bujica koja je, u pravilu, nezausatavljiva i koja sve ispred sebe uništi. Da pojasnim: Zar doista neko misli da bi na bazi nečijeg sentimenta, uključujući i lobiranja po svijetu, Bosna bila spašena da se unutar nje nije razvio, epopejski veličanstven otpor, iako mu, pogotovo u onoj početnoj fazi, ništa nije bilo naklonjeno. A naslušali smo se i takvih imbecilija. Ne mislim, naravno, da je ratove moguće voditi kamenicama naspram tenkova, te da lobiranja nisu važna. Ali, to je već tema za sebe i za neku drugu priliku.

Drugo. Poznato je da su podijeljena stajališta o tome da li je Obnoviteljski sabor uopće trebalo održati ili ne, pogotovo na način kako se on desio. I sam, još uvijek, imam poneku dilemu u vezi s tim, pogotovo od vremena kada sam u njemu prestao participirati. Ako ostavimo po strani kalkuliranja onih koji kažu da bi se, u sveopćoj disoluciji Jugoslavije, prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, neminovno podijelila i ondašnja Islamska zajednica čak i da nije bilo Obnoviteljskog sabora, želim naglasiti sljedeće:

-          Organiziranje Obnoviteljskog sabora IZ je bio iznuđen pokušaj odgovora na izazove pred kojim se našla i ova zemlja i svekoliko obezglavljen bošnjački narod;

-          Njegovo djelovanje, kao i važenje svih odluka koje je usvajao, imali su privremeni karakter, tj. samo dok budu trajale ratne prilike. Čim se rat okonča, trebalo je, uz sagledavanje urađenog, odmah se prilagoditi mirnodobskim uvjetima rada, usvojiti novi ustav, dakako uz mogućnost i potpuno drugačijeg vida organiziranja IZ, izvršiti izbor novog rukovodstva;

-          Potom, nakon dugovremenog marginaliziranja i svakovrsnog ponižavanja, vratiti dignitet i dostojanstvo Zajednici kao takvoj, te njenim organima. Druga je sada stvar koliko se u tome uspjelo. Neko će možda kazati: pa ne snalaze se ni drugi, pobrkali su i ove i one orijentire i tome sl. A ako ćemo već o tome, dodao bih: nikada ne treba učiti na tuđim greškama na način što ćemo ih oponašati, već na način da ih, kao takve, prepoznamo i ne slijedimo.

Treće, i time završavam. Volio bih, a čini se da bi to bilo i na tragu one, već pomenute porvotne ideje Obnoviteljskog sabora o vraćanju digniteta i dostojanstva vjeri, danas pogotovo kada se u ime nje, širom planete čine i najgnusnije stvari, te dok, ovako duhovno ispražnjen i dezorijentiran ovovremeni čovjek, zatomljen u katakombe vlastitih učinaka, naprosto vapi za nečim što mu, izgleda, jedino još religija može podariti, jer su za to, evidentno, nedostatni i znanost sama po sebi, i filozofija sama po sebi, i etika sama po sebi, i tehnika sama po sebi, i da dalje ne nabrajam – dakle – volio bih da se, napokon, prestanemo baviti vjerom na način bavljenja politikama i ideologijama, jer je očigledno kuda nas to sunovraćuje.

Da pojasnim, nije riječ o nekom sklanjanju vjere iz tzv. javne sfere i potiskivanju u dubinu intime, na što su, možda, neki i ovdje pomislili dok ovo izgovaram, pogotovo imajući u vidu iskustva iz nekih minulih vremena, već je riječ o tome da se ona ne smije skrnaviti na način lar-pur-lar transparenta, ili, pak, “kišobrana” za ostvarivanje nekih drugih ciljeva, koji mogu biti i posve nečasni.

Možda bi nam ova prilika, ovo dvodecenijsko presabiranje, mogla poslužiti kao zgodan povod da o tome barem malo ozbiljnije razmislimo.

Hvala na pažnji.