Prošli ramazan u ova doba

Sjećam se prošlog ramazana u ova doba. Doduše, tada sam naveliko našivala i nisam znala čak ni 'na sat', ali sam čula da je teravija kasno, čak u pola jedanaest.

Mama bi mi rekla da će ubrzo ezan (podnevski) i da spremim sebi jelo. To je uglavnom bila moja najdraža 'droba', a mogla sam je i sama pripremiti. Izlomiti hljeb, zaliti kahvom i mlijekom, pošećeriti i sve to 'zatrpati' slatkim kajmakom.

Onda bih prostrla bošćicu i sa velikom ozbiljnošću i skrušenošću, kao da se radi o pravom iftaru čekala ezan za podne namaz. Do akšama se poslije moglo i malo progledati kroz prste. Nisam znala kako, ali mama je govorila da to ona sve našije.

Mislim da taj ramazan pamtim i po još nečem. Naime, žene iz sela su samo te godine za ramazan uvele 'novotariju' koja se svima svidjela. Svake večeri poslije klanjanja Teravih-namaza, dok su im muževi, sinovi i braća žurili kući da malo prilegnu, žene su sve radosne i nasmijane, kao da dan tek počinje hitale na sijelo. Krenulo se od kuća s vrha sela, i svaku noć po planu i redoslijedu prebacivalo na sljedeću, tako da su i žene koje nisu mogle klanjati znale gdje se sijeli. Popila bi se kahva, kakvo slatko, malo nasmijalo, razmijenile ideje za sehur i iftar i onda u 'gluho' doba noći  svako u svoju mahalu i sokak. Valjalo je zasukati rukave i za čeljad praviti ručak (kako smo tada zvali sehur), koji je bio haman pa jednako obilan kao i iftari, jer je trebalo imati snage za rad. Poslovi na selu ne znaju za post.

Kako sam samo voljela ta sijela, ali je bio jedan veliki problem. Nisam nikako mogla ostati budna do polaska kući. Nakon dugog dana i klanjanja Teravije, čim bi ušli kod neke komšinice u kuću, i prije nego što kahva prokuha ja bih kunjala u majke u krilu. I onda na putu ka svojoj kući, bilo bi mi hladno i mrsko hodati te bih čitavo vrijeme prekenjkala, a majka bi to sve popratila gunđanjem da je pogriješila što me povela i da sutra ni slučajno ne pomišljam da ću ići s njom. Nisam je plaho slušala, bilo mi je važno da se samo što prije dokopam svog kreveta i sna.

Onda sutra ista priča. Čitav bi se dan ulizivala mami i bila poslušna, te obećavala da ću biti budna ... i sve ono što sam trebala. Mama bi u početku odlučno odbijala, ali kako se bližilo vrijeme Teraviji i njeno srce je bilo mekše i na kraju bi k'o majka-popustila.

I tako cijeli Ramazan isti, ama baš isti scenarij. Ja sam bila ubijeđena da neću zaspati, ali sam redovno spavala, mama ružila, a sutradan popuštala.

Vjerovatno da je ovo i najveći razlog što se sjećam tog prošlog ramazana u ova doba, a naredni ja se nadam,  ako Bog da, da ću biti tamo gdje briga, tuge, gladi i žeđi nema. Ako mi se dragi Allah Smiluje, a ja se uzdam u Milost Najmilostivijeg.

Zilha Ramić