Moćni moralni organ ILI POVRATAK U 1984!
U knjizi „Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Dvije decenije reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića „, koja će, ako Bog da, uskoro izaći iz štampe, a u kojoj svoje priloge objavljuje više od četrdeset domaćih i stranih autora, u tekstu „ Dr. Mustafa Cerić: Skica za biografuju“, pored ostalog, napisao sam i ovo: Ono što je posebno važno, a što je karakteristika i zasluga „Cerićevog perioda“ jeste oslobađanje i uspravljanje muslimana, svijest o svojoj važnosti i dostojanstvu, mudrosti i toleranciji, ulazak u prostore društvenih zbivanja i sloboda misli i govora o svemu što ih se tiče i što bitno utječe ili može utjecati na njihovu egzistenciju.“
Ne treba posebno naglašavati koje su vrijednosti i koliki je značaj sadržan u sintagmi sloboda misli i govora, prvo kao univerzalne civilizacijske ideje kojoj teže sva progresivna i demokratska društva, a drugo, što se njen značaj, u savremenom svijetu, posebno snažno doima, reflektira i prelama na onima koji su živjeli (i preživjeli) bilo u komunističkom bilo u nekom drugom sličnom totalitarnom sistemu. To smo mi u Preporodu (posebno oni stariji, kao što je vaš urednik, autor ove kolumne) dobrano osjetili ili osjećali pune dvije decenije na svojoj koži, te svaka asocijacija na to vrijeme ili taj period budi neminovnu, gotovo refleksnu, konsternaciju, u kojoj je svakako prisustvo straha od mogućeg povratka nečeg sličnog makar i u tragovima jedna od osnovnih komponenti.
Dr. Samir Beglerović je očito zakasnio sa ovim idejama, jer da postoji moćni moralni organ ovakve nebuloze ne bi mogle biti objavljene u glasilu Rijaseta Islamske zajednice, ali, eto, baš zahvaljujući toj činjenici saznajemo da kod nas još uvijek ima onih koji bi da prepišu, kopiraju i instaliraju neke metode i neke organizacione modele koji postoje ili su postojali u nekim državama, društvima i islamskim zajednicama i koje, očito, imaju i svoje poklonike i na ovim prostorima.
Zato je naš list, maksimalno se zalažući za te tekovine, otvarajući svoje stranice za sve one koji imaju nešto da kažu (a njihov glas je često zvučao mnogo neposrednije i životno uvjerljivije od nekih samozvanih eksperata) a što neki, poput autora o čijem će tekstu biti govora, nazivaju „nekritičkom otvorenošću Islamske zajednice za brojne savremene projekte“, nastojao da slobodu misli i govora istinski transponira kroz svoje tekstove, praveći „narodne novine“, donoseći vox populi, otvoreno i slobodno, bez laži, licemjerja, kameleonstva i podilaženja.
Otuda je tekst objavljen u zvaničnom časopisu Rijaseta Islamske zajednice (Glasnik 3-4/2012) pod naslovom „Islamska zajednica pred izazovom nužnosti i transformacije institucija: potreba za sržnim izmjenama ustava“ autora dr. Samira Beglerovića, docenta na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, u najmanju ruku, učinila da, u prvi mah ne povjerujemo u ono šta smo pročitali, a zatim da pretrnemo: zar je moguće da se danas, nakon dvadeset godina teške borbe za slobodu našeg naroda pa tako i slobodu misli i govora pripadnika tog naroda, i ne samo njegovu, naravno, pojavljuju neke ideje za koje smo smatrali da su zapretene duboko u ropotarnici povijesti, a koje su imale (koje imaju!) ne samo krajnje retrogradno, anahrono i konzervativno značenje, već koje nagovještavaju ono što se može komotno podvesti pod termin - orvelijansko zračenje. Spomenuti autor, jedan od mlađih intelektualnih uzdanica na našem najznačajnijem rasadniku budućih kadrova Islamske zajednice, Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, nekadašnji naš saradnik, plemenita osoba koliko smo ga mi poznavali (sam ili potaknut širim kolegijalnim kontekstom i utjecajem), u naznačenom tekstu nakon širih razmatranja i analiza rada i dešavanja u i oko Islamske zajednice, te prijedloga šta bi se to trebalo izmijeniti i ugraditi u budući tekst ustava, o čemu bi se moglo nadugo i naširoko raspravljati, traži sržnu izmjenu, a to je, ni manje ni više, nego da se u budući najviši pravni akt Islamske zajednice uvede cenzura za glasila Islamske zajednice, i to sa nekim gotovo lascivnim asocijacijama: uvođenjem moćnog moralnog organa!
„Ovdje ćemo tek istaći da se sama po sebi nameće obaveza formiranja jednog moćnog moralnog organa unutar Islamske zajednice koji bi pored ostalih zadataka, imao i tu obavezu da pravovremeno ukaže na svako narušavanje moralnih principa unutar sadržaja objavljenih u glasilima Islamske zajednice.“ (str. 284) Pa iako se u drugom dijelu ove konstatacije rigidni stav nešto ublažava: “to ne znači zabranu kritičkog mišljenja, naprotiv, djelovanje ovoga tijela (do malo prije organa! Op. moja) samo bi akcenat u raspravama stavilo na sam predmet rasprave, problem, umjesto što čitaoci bivaju prepušteni odveć lascivnom diskursu.“ Što će reći – nije šija nego - akcenat!
(Gornje podvučeno je potrebno još jednom pročitati, posebno uz činjenicu da je objavljeno u 2012. a ne u 1984. godini).
No, formiranje moćnog moralnog organa koji bi se valjda podizao prilikom svake škripe pera koja ne odgovara istančanom sluhu čuvara moralnih principa u tekstovima objavljenim u glasilima Islamske zajednice, za ovoga mladog reformatora očito nije dovoljno, jer on zna da se glasila Islamske zajednice mogu izbrojati na prste jedne ruke, pa je u skladu s tim i njihov mogući utjecaj; treba dakle djelovati na višoj razini, s istim namjerama, istim, dakle, ciljem: uvođenjem neke vrste islamskog VELIKOG BRATA, koji, na toj razini, ne bi bio organ nego tijelo, ali dakako moćno: svojevrsno Vijeće staraca, čiju polovinu članova bi činile osobe starije od šezdeset godina (ne kaže se ima li gornje granice!) a drugu polovinu osobe mlađe od šezdeset godina – u najljepšoj, dakle, zrelosti i stvaralačkoj snazi! E to moralno moćno tijelo bi bdilo (autoriziralo!!!) svaku bitniju odluku Islamske zajednice, pa čak i izbor reisu-l-uleme i članova Sabora, što se, kako to autor lijepo kaže, nameće samo po sebi:
„Sama po sebi nameće se obaveza formiranja jednog moralno moćnog tijela koji bi imao ovlaštenja autoriziranja svake bitnije odluke Islamske zajednice, naročito onih koje podrazumijevaju izbor osoba u različite organe Zajednice, među kojima je i imenovanje reisu-l-uleme, članova Sabora te ureda i institucija Rijaseta.“ (str. 286).
Hajde što su urednici, novinari i drugi autori koji objavljuju svoje tekstove i svoja razmatranja u glasilima Islamske zajednice konstantno sumnjivi i za mnoge uglavnom nepodobni za misiju koja se, po njima, podrazumijeva samo za odabrane, već su i izabrani članovi institucija Rijaseta, izabrani članovi Sabora, pa i sam izabrani reisu-l-ulema, naravno sa svim svojim odlukama, nevalidni, sve dok to ne „autorizira“ moralno moćno tijelo (pola iznad šezdeset, pola ispod), koje se, baš kao oko Velikog brata, nalazi iznad svega i svakoga na ovoj majčici zemlji, u ovom crnobijelom svijetu! Što će reći da je cijela Islamska zajednica, sa svim svojim organima i tijelima, uredima, institucijama i glasilima, uprkos izbornom procesu i postavljenjima, nelegalna i nelegitimna dok je ne verificira moćni moralni organ odnosno takvo moćno moralno tijelo!
Šta drugo reći osim - nazdravlje: ovde bi ne samo komunisti već i orvelov Veliki brat imao štošta naučiti!
Dr. Samir Beglerović je očito zakasnio sa ovim idejama, jer da postoji moćni moralni organ ovakve nebuloze ne bi mogle biti objavljene u glasilu Rijaseta Islamske zajednice, ali, eto, baš zahvaljujući toj činjenici saznajemo da kod nas još uvijek ima onih koji bi da prepišu, kopiraju i instaliraju neke metode i neke organizacione modele koji postoje ili su postojali u nekim državama, društvima i islamskim zajednicama i koje, očito, imaju i svoje poklonike i na ovim prostorima. Otuda je od bitnog važenja i značenja ne samo izmjena Ustava Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, već posebno skori izbor čelne ličnosti – reisu-l-uleme Islamske zajednice, koji će nastaviti razvijati ono što je do sada izboreno, stečeno teškom mukom i uz mnogo žrtava i patnji, a što je verificirano i kao islamska i kao univerzalna vrijednost, a ne počinjati ispočetka, što je naš historijski manir i neproduktivno iskustvo.
Vaclav Havel, književnik i političar, istinski prijatelj naše zemlje je jednom prilikom rekao: "Dok smo se morali boriti za slobodu, znali smo šta nam je cilj. Sad imamo slobodu i ne znamo više šta želimo."
Autor Aziz Kadribegović