134 godine od smjene civilizacijskih paradigmi u BiH

Berlinskim kongresom (potpisan 13. juna 1878. godine) smijenile su se u Bosni i Hercegovini dvije, po svemu različite civilizacijske paradigme, dominantno islamska zamijenjena je kršćanskom, a za Bošnjake je nastupio kulturološki šok od kojeg se nisu ni danas oporavili.

Piše: Kenan Bajrić, bajrickenan@gmail.com

Više od jednog milenija Bosna i Hercegovina je prostor ukrštanja različitih interesa svijeta pravoslavlja i svijeta katoličanstva, evropskog Istoka i evropskog Zapada. Od XV stoljeća ona postaje prostor na kojem se počinju sudarati i težiti svome ostvarenju interesi i svjetonazorski planovi dvije velike svjetske religije i njihove kulture, kršćanstvo u svoje dvije glavne denominacije i islam. Od tada pa sve do kraja XIX stoljeća Bosna i Hercegovina i osobito njen bošnjački narod bili su presudno određeni islamom, i to ne samo religijom, nego i kulturom, odnosno cjelovitim sistemom življenja. U tom periodu sve što se događalo u njihovom životu zasnovano je na religijskoj, odnosno civilizacijskoj paradigmi ili modelu islama. Drukčiji sistem vrijednosti i modeli života naprosto nisu postojali. Stoga je, s razlogom, jedan od najpresudnijih događaja u historiji Bosne i Bošnjaka onaj koji se dogodio potkraj XIX stoljeća, kada je došlo do smjene velikih civilizacijski paradigmi; islamska civilizacijska paradigma oličena u Turcima Osmanlijama smijenjena je kršćansko-evropskom, personificiranom u liku Austro-Ugarske monarhije.

Civilizacijske paradigme su iskustva, metode, modeli, sistemi koje koriste države, narodi, politički sistemi, a koji imaju za cilj odrediti tačan način djelovanja u određenom vremenu i prostoru. Drugim riječima, sve ono što čini jednu civilizaciju takvom od političkog, ekonomskog, kulturnog, vjerskog i svakog drugog segmenta dio je njene paradigme.[1]

Ako na smjenu civilizacijskih paradigmi u BiH pred kraj 19. st. upotrijebimo razmišljanja Thomasa S. Kuhna koji u svom djelu ”Struktura znanstvenih revolucija” kaže: “Paradigma koja istiskuje staru paradigmu i ustoličuje se na njeno mjesto svakako sebe vidi kao jedinu istinu, šta više kao progresivni skok prema istini, dok su svi drugi pristupi, kao i pristupi napuštanja paradigmi, pogrešni, lažni, i baš zato napušteni.”[2], vidimo kakav je šok za Bošnjake nastupio smjenom civilizacijskih paradigmi, te istiskivanjem dominantno islamske i dolaskom kšćanske, sa novim kulturnim, ekonomskim, i drugim standardima koji su Bošnjacima bili više nego strani, i protiv kojih su se stoljećima borili.

Evidentno je, i danas posve jasno, da Bošnjaci nisu spremno dočekali ovu smjenu civilizacija pred kraj 19. stoljeća, kao što spremno nisu dočekivali sve što im se dešavalo poslije toga. Posljedice su bile neminovne, a rezultati su danas vidljivi i historijski dobro poznati. Ovom narodu ( Bošnjaci) je prijeko potrebno da što prije na višu razinu podigne svoju vjersku, državotvornu i političku svijest. U protivnom je u velikoj opasnosti da doživi sudbimu muslimana u Španiji.

Na nama je zadatak da spoznamo sami sebe i da sebe sagledamo u punoj istini našeg historijskog i društvenog bitisanja na ovim prostorima, da se oslobodimo iluzija i vjerovanja da nam od nekog drugog i iz drugih sredina dolazi ono što će nam otvoriti puteve u neku bolju budućnost nas i naše djece. Jedan od načina da dosegnemo takvu svijest jeste da upoznamo i sagledamo one oko nas, one koji su živjeli prije nas, kako su živjeli, za šta su se borili, i pokušamo njih da razumijemo. Da iz današnje perspektive pogledamo u budućnost, ne da bi u njoj živjeli, nego da ne ponavljamo greške naših prethodnika, te da ponosno i oprezno idemo u budućnost, koja će biti izvjesna samo ako kao narod iznjedrimo elitu koja zna čitati znakove vremena u kojem živimo i tako ispravno povede narod u pravom smjeru.

POSLJEDICE SMJENE CIVILIZACIJSKIH PARADIGMI PO BIH I BOŠNJAKE PRED KRAJ 19. ST.

Smjenom dvije civilizacije pred kraj 19. stoljeća Bošnjacima se moglo naslutiti veliko zlo u periodu koji slijedi. U definiciji zla američkog psihijatra Skota Pecka se kaže da je zlo: “nametanje vlastite volje u cilju sprečavanja duhovnog razvoja”.[3] Dolaskom Austro-Ugarske monarhije Bošnjacima se otežava duhovni i svaki drugi razvoj. Svako ko pokušava drugoj strani nametnuti vlastite koncepte shvatanja, bez ostavljanja prostora za neslaganje ili drugačiji stav, vrši vid ugušivanja i sputavanja koji ostavljaju trajni hendikep na mentalnom stavu osobe ili skupine sa kojom se manipuliše.[4] Bošnjaci su nakon Berlinskog kongresa doživjeli svojevrsni šok i postali meta manipulacija svih vrsta, izloženi ponižavanjima. Ostali su preko noći nepismen narod, nastaju velike socijalno-političke promjene, promjene u školstvu, arhitekturi, odijevanju, odvojeni su od ostatka islamskog svijeta. Kao odgovor na njihove vjerske potrebe osnovana im je islamska zajednica kojom opet drugi upravljaju. Zatim su zakonom prisiljeni da služe vojni rok u istoj onoj vojsci protiv koje su se stoljećima borili.

Znanstveni, životni, pa i civilizacijski preokreti se nikada ne dešavaju pravolinijski, nego raskidima i revolucijama. Upravo su ovim preokretom Bošnjaci postali, a nažalost i do danas ostali, obezglavljeni i izgubljeni u vremenu i prostoru, bez adekvatnog djelovanja koje bi ih moglo probuditi iz uspavanosti i letargije[5]. Rijetko su kad kroz historiju Bošnjaci vukli savremene poteze u novonastalim situacijama, a tako je bilo i pred kraj 19. stoljeća, jer za takvo što je potrebna vrhunska disciplina, ali i stečena sposobnost adaptacije i fleksibilnosti, te kritična masa intelektualaca, diplomata koja će znati ublažiti posljedice za narod u cjelini. Svaka ozbiljnija analiza pokazat će da je svega toga Bošnjacima itekako nedostajalo, kao što i danas nedostaje.

Osmanska civilizacijska paradigma je bila prije Berlinskog kongresa uveliko u fazi raspadanja, i prisiljena da prepusti drugima da rješavaju nagomilane probleme. Najveći problemi za Carevinu, kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, krenuli su sa pokušajem uvođenja reformi, tačnije od 1839. godine i deklaracijom pod nazivom “Hatti šerif od Gulhane”. Osmanlije su u svojoj sveopćoj nemoći tražili spas u evropskim silama tog vremena, što je svakako bila velika greška, jer su sve te zemlje silno željele njeno, dugo očekivano, uklanjanje sa historijske pozornice. Za odlazak Osmanlija sa Balkana[6] najveću cijenu platili su svakako Bošnjaci.

Austro-Ugarska je Bosnu i Hercegovinu smatrala dijelom starog Rimskog carstva i dijelom kršćanskog svijeta pa je zbog toga otvorena od samog dolaska, zbog čega je favorizirala i privilegovala kršćanstvo, prije svega katoličku crkvu. Ona ustvari nikada nije ni promijenila, niti odustala od stavova zapadnoevropskog katolicizma i protestantizma koji su utemeljeni odredbama augsburškog vjerskog mira 1555. godine. Kršćanski svijet je dugo vremena javno ispoljavao u teoriji i praksi te odredbe, a kasnije to promijenio na način da se jedno govori, a drugo u praksi sprovodi. Jedna od odredbi augsburškog vjerskog mira glasi:

Cuius regio, eius religio (Čija je zemlja, njegova je religija)

Shodno ovoj klauzuli Bošnjaci su se uvijek oštro protivili dolasku Austrougara na ove prostore. Znali su, ako se to desi, da bi njihova vjera, tradicija, kultura, običaji, bili vitalno ugroženi. Kako je okupacija BiH bila neminovnost i realnost možda je otpor bio suvišan i nepotreban. Međutim, iz ove prespektive gledajući, da ga nije bilo mogli bismo reći i nagađati da su naši djedovi mogli, kao i prije, oduprijeti se okupaciji i ostvariti samostalnost, da su bili kukavice i sl. Posljedice su bile ogromne. Bošnjaci se povlače iz javnog, kulturnog, političkog života, svoju djecu u škole ne šalju, odvojeni su od Istanbula u svakom pa i vjerskom smislu, doživljavaju svojevrsni kulturološki šok, a jedna od najvećih posljedica je da je sa smjenom civilizacija počelo iseljavanje Bošnjaka iz domovine, što u kontinuitetu traje sve do danas. Rezultat toga je da Bošnjaka danas u dijaspori ima mnogo više nego u domovini, kako zbog navedene smjene, tako zbog onoga što će uslijediti kasnije kroz sve genocide nad ovim narodom, a sve u želji da se istrijebi i ukloni svaki trag njegovog postojanja.

Istrebljivanje Bošnjaka svakih pedesetak godina rezultat je činjenice da su odlaskom Austro-Ugarske i smjenom civilizacija prepušteni sami sebi, bez pomoći i zaštite sa strane.

Bošnjaci su, u početku, uglavnom bojkotovali sve što dolazi od strane okupatora, nisu se organizovali za razliku od drugih naroda koji su okupaciju dočekali poprilično spremno, sa jasnim ciljevima. Zatvorili su se u sebe i nikome nisu vjerovali, a niti su imali ozbiljnih predvodnika. Nisu imali povjerenje prema Bošnjacima koji su bili u bilo kakvoj službi Osmanske carevine, a ni prema onima koji se povinovaše okupatorima. Tako da je obični svijet ostao u velikom rascjepu i dugo vremena su bili posmatrači kako im drugi kroje sudbinu.

Mnogi tadašnji politički i vjerski predstavnici Bošnjaka, kao i neki danas, bili su izloženi poniženju da sarađuju na projektima koji su negirali njihovu zemlju i državno pravo. Takav usud ne napušta muslimanske političare sve do danas.

Kada je Osmanska carevina prihvatila akt Aneksije u BiH njene do tada legitimne teritorije, bilo je uzaludno neko međunarodno-pravno, a nemoguće vojno i bilo kakvo drugo protivljenje tom svršenom činu međunarodne politike.

Stanje Bošnjaka tog vremena lijepo je opisao akademik Muhamed Filipović rekavši: „Bošnjaci nisu mogli uraditi ništa više od onoga što uradi jež kada osjeti opasnost pa se skupi u klupko braneći se svojim bodljama, sve dok ga neka mudrija lije ne odvalja u vodu i prisili da pokaže sve svoje slabosti i ranjive strane“. Od 1878. godine svaku priliku su koristili da nametnu ovom narodu osjećaj manje vrijednosti, a svaki oružani sukob da naprave GENOCID nad muslimanima.

Čitajući literaturu koja govori o stanju u Bosni i Hercegovini pred kraj 19. stoljeća, tj. neposredno prije i poslije 1878. godine, nalazimo mnoge sličnosti sa današnjom situacijom u kojoj se ovaj narod nalazi.

Današnje stanje je otprilike stanje pčelinjeg društva u koje je neko ubacio više matica. U tom društvu je nered i nesklad. Pčele je Gospodar svjetova nadahnuo i one riješe svoj problem i otklone višak, uljeze i lahko prepoznaju loše u svojim redovima, a ostave najbolju maticu. Kako će Bošnjaci postupiti u periodu koji je pred nama? Pitanje je kojem se još uvijek odgovor ne nazire.