A+ A A-

20. godišnjica zločina u Višegradu

visegrad-zlociniSutra se navršava 20 godina od stravičnog zločina počinjenog 14. juna 1992. godine, kada je 70 višegradskih Bošnjaka živo zapaljeno u kući u Pionirskoj ulici u Višegradu. Među stradalima su bili pretežno žene i djeca, stare i iznemogle osobe. Najmlađa žrtva nije imala ni ime, jer je rođena dva dana prije lomače, a najstarija je imala 79 godina. Haški tribunal i Sud BiH su, zbog zločina u Višegradu, do sada osudili osam pripadnika srpskih vojnih, policijskih i paravojnih formacija. Haški tribunal je lomaču u Višegradu nazvao „djelom koje je vjerovatno najstrašnija i najveća pojedinačna povreda humanosti u ratu".

Tog kobnog 14. juna 1992. skupina od preko 70 Bošnjaka, uglavnom iz sela Koritnik, zarobljena je i zaključana u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici. Srpski vojnici su ubacili granatu u kuću, a onda su je zapalili. Pucali su na one koji su pokušali pobjeći kroz prozore. Samo rijetki su preživjeli.

Udruženje "Žena žrtva rata" će i ove godine, u saradnji sa drugim udruženjima, organizirati obilježavanje 20.godišnjice zločina u višegradskoj Pionirskoj ulici. Sutra tačno u podne, u dvorištu kuće Adema Omeragića, okupit će se članovi porodica poginulih Bošnjaka i njihovi prijatelji, kako bi odali počast žrtvama u Višegradu i poslali poruku da se ovakav zločin više nikada i nigdje ne ponovi.

Predsjednica udruženja "Žena žrtva rata" Bakira Hasečić kazala je za agenciju Anadolija da će sutra u Višegradu biti postavljena kolekcija prikupljenih slika spaljenih Bošnjaka, ali i zločinaca koji su odgovorni za masakr. “Ova lomača je opomena čovječanstvu. Mi zahtijevamo da se otkrije istina, da se postigne pravda i da sa ovog mjesta, ruševine kuće Adema Omeragića u kojoj su spaljeni ljudi samo zato što su bili Bošnjaci, pošaljemo poruku domaćoj javnosti i cijelom svijetu da se ovakav zločin viša nikada ne ponovi”, poručila je Hasečić.

Hasečić je naglasila kako je dokaz u kakvom se stanju danas nalazi Višegrad, činjenica da lokalne vlasti ne dozvoljavaju žrtvi da obilježi svoja stratišta. “To je preduslov bilo kakvih normalnih odnosa u ovom gradu. Nama se ne dozvoljava ni elementarno pravo žrtve, da obilježimo svoja stratišta i pošaljemo svijetu poruku istine i opomene”.

Rijetki preživjeli sa lomače u Višegradu 14. juna 1992. godine bili zaštićeni svjedoci u procesima protiv zločinaca. Dramatično je bilo svjedočenje u Haškom tribunalu majke i sina koji su se bjekstvom spasili od strave u Pionirskoj ulici. "Probudio me je plač i zapomaganje žena i djece. Neka žena je vikala zapaliće nas. Čula se eksplozija i krenula je vatra blizu kućnih vrata. Tada je Milan Šušnjar ubacio bombu kroz prozor. Bomba je eksplodirala, a ja sam iskočio kroz prozor dalje od vrata. Sakrio sam se u nekom žbunu oko pola sata, gledao kako kuća gori i slušao vriske i pucnjavu. U to vrijeme nisam znao da je i moja majka iskočila". Majka, tada trinaestogodišnjeg dječaka, također je svjedočila u Hagu.

"Plamen je lizao po plafonu, vatra je zahvatila i odjeću, ljudi su plakali i vrištali. Odlučila sam da me ubiju, radije nego da izgorim“.

Slična lomača dogodila se i u višegradskom naselju Bikavac, gdje su srpske snage u kući Mehe Aljića 27. juna 1992. godine, također zarobile i spalile više od 70 Bošnjaka. Svjedoci ove lomače su na sudu svjedočili kako su srpski vojnici najprije strpali civile u kuću, potom kamenjem razbili prozore, a onda bacili granate u kuću. Mještane, od kojih su mnogi bili žene, djeca i starci, zapalili su na najsvirepiji način. Jedan od svjedoka zločina, čiji identitet je zaštićen, rekao je tokom svjedočenja u Haškom tribunalu u procesu protiv optuženih: “Ljudi su izgorjeli živi u toj kući, svi su plakali; jednostavno ne mogu opisati što sam tada čuo.“

Međunarodni tribunal za ratne zločine i Sud BiH do sada su za zločine u Višegradu krivim proglasili osam pripadnika vojnih, paravojnih i policijskih snaga Republike Srpske. Milan Lukić osuđen je na doživotnu robiju, Sredoje Lukić na 30 godina zatvora, Momir Savić na 18, Mitar Vasiljević 15, Boban Šimšić i Novo Rajak na 14 godina, Željko Lelelk na 13, a Nenad Tanasković na 12 (presuda mu je u žalbenom postupku smanjena na osam godina). Osuđene zločince Milana i Sredoja Lukića, te Mitra Vasiljevića, Haški tribunal teretio je za "istrebljenje velikog broja civila, uključujući žene, djece i starce".  U tekstu presude je, između ostalog, napisano: „U dugoj, žalosnoj i nesretnoj povijesti čovjekove nečovječnosti prema drugome čovjeku, požari u Pionirskoj ulici i Bikavcu moraju se rangirati visoko... Sudska komora je utvrdila da je postojala jedinstvena okrutnost u brisanju svih tragova individualnih žrtava koja moraju povećati težinu pripisanu tim zločinima“.

Mnogi pripadnici Vojske i Policije Republike Srpske, kao i paravojnih formacija, koji su počinili zločine zločine u Višegradu, i danas žive na slobodi. Kosti ubijenih višegradskih Bošnjaka još čekaju da budu pronađene, ekshumirane i dostojanstveno ukopane.

(Anadolija)