Prvi slobodni predsjednički izbori u Egiptu

Piše: Medina Džanbegović-Mohamed iz Kaira, mr. književnohistorijskih nauka

„Najveća intriga istine je

da nikome sama put do sebe ne utaba

i da nikome nadu u njeno dostizanje ne oduzima...“

Naguib Mahfouz

Da bih objasnila trenutnu situaciju kroz koju prolazi obični, stvarni egipatski narod, u atmosferi svojih prvih slobodnih predsjedničkih izbora, kratko ću se osvrnuti na Rolanda Barthesa, francuskoga profesora književne semiologije, čiji su kroki ogledi o kulturnim fenomenima, od reklama, vijesti ili javnih događaja, pokazivali o čemu se zapravo radi u reprezentacijama svakodnevice.

Slučaj je htio da 1968. godine, godine pobuna i manifesta, kada su Renaultovi radnici i studenti privremeno preuzeli kontrolu nad pariskim ulicama, Barthes potaknut takvim događanjima, objavi esej „Smrt autora“. Njegov argument počiva na činjenici da autor nikada nije više od figure, koja se seli od govornika do govornika u razlici doživljavanja, na koju opet svako polaže isto pravo. Iz tolerancije prema Drugosti izvode se jednostavni, iako ne svima opravdani i prihvatljivi zaključci, da su značenja, kao i odnosi između ljudskih bića i svijeta, diferencijalni i kontroverzni. Kakvo je onda značenje donijela egipatska revolucija?

Sigurno ne onakvo kakvome se Zapad prvobitno nadao, da bi zatim svjesno “pozdravio“ sve ono što se kao neki logički slijed dalje dešavalo. Ovdje liberali, stvarni pokretači arapskoga proljeća, kojima su se (ako ćemo iskreno) pobjednici sadašnjih parlamentarnih izbora poslije priključili u pobuni i svrgavanju bivšega predsjednika, nikada nisu propagirali (ni blizu) onaj dijapazon slobodarskih ideja kakav je blizak „demokratskoj” Americi ili Europskoj uniji, ili kakav bi se kosio sa izvorima religije, što su ove sile nesumnjivo priželjkivale.

Spas budućnosti u Šerijatu

Arapske zemlje, zahvaćene revolucijama, poslale su jasnu poruku svijetu već svojim parlamentarnim izborima. Iako je ove ljude predugo gušila kontrola govora i strah od tajne policije, ideju osobne slobode pojedinca, koju bi trebala jamčiti državna vlast, većina pronalazi u islamu. Svjedok sam raznih nemira u Egiptu, ali to su ustvari gotovo sve stari košmari, nastali zamagljivanjem temeljne situacije koja se prenijela iz staroga režima, saveznika Zapada, koji koči rješavanje ekonomskih problema i privrednih (ne)kretanja, što opet postaju razlog stanja iz koga izrastaju i nove političke krivnje.

U atmosferi uzajamnoga optuživanja, kampanju su obilježili incidenti oko kandidata, prepirke oko novoga ustava, koji još nije ni napisan, te sumnje da će se vojna moć nastaviti i nakon izbora budućega predsjednika.

Muslimansko bratstvo (Ĝama’at al-ihwan al-muslimin) od početka propagira stvaranje islamske vlade, što pokazuje i njihov slogan – „Kur'an je naš Ustav“. Kao i salafisti, izražavaju interpretaciju islama kroz striktno religijski pristup socijalnim pitanjima. Sve se vrti oko Božije Knjige i hadisa, iako Allah ni na jednome mjestu ne kaže da se samo i isključivo mora proučavati kur'anski tekst. Naprotiv, pripadnici se obavezuju na šire znanstveno istraživanje i spoznavanje stvarnosti (ar. "Ikre bismi rabbike – bos. Čitaj, uči u ime tvoga Gospodara!"/Al'-Alaq, 96:1).

Pa ipak, u borbi za istinsku demokraciju Bliskoga Istoka, Muslimansko bratstvo, kao najstarija i najiskusnija islamska politička organizacija, koja je uspjela doprijeti do širokih narodnih masa, ne može se ignorirati. Ovaj pokret je u toku skoro cijeloga jednog stoljeća, preciznije od svoga osnivanja, 1928. godine u Egiptu, od strane Hassana al-Bannaa, preko Sayyida Qutba, koji je na Zapadu ostao popularan kao teoretičar militantnoga džihada, zatim Saida Ramadana, koga je Nasser protjerao iz domovine, a koji je bio osnivač palestinskoga ogranka, pa do Ali Sadr al-Din al-Bayanunija, sirijskoga ili Hassana Al-Turabija sudanskoga lidera Bratstva, imao svoje padove i uspone, hvalili su ga i osuđivali, a danas je rasprostranjen po cijelome Bliskome Istoku (u Kuvajtu djeluje pod nazivom Ustavni pokret/Al-Haraka al-Dusturiyya, u Jordanu kao Islamski akcioni front /Al-‘Amal al-Islamiyya, u Palestini kao Hamas, u Jemenu kao Reformatorski pokret/Harakat al-Islah, te u Alžiru kao Mirovni pokret/Harakat al-Silm), a djeluje i na tlu Europe, posebno jačajući svoj utjecaj u Velikoj Britaniji.

Vrijednost parlamenta narod je označio tako što među njegovim predstavnicima ima više od 140 hafiza Kur'ana. Islamske stranke, koje su zajedno osvojile skoro tri četvrtine od 498 mandata, ističu kako preko 10.000 hadisa zna više od 100 njihovih članova, a 180 ih zna više od polovice Kur'ana. Parlamentarni izbori su pokazali da je većina Egipćana, nezadovoljna prethodnim autokratskim režimom, željela ihvanije i salafiste. Demokracije se same od sebe ne rađaju. One se stvaraju kroz vrijeme, što znači da ljudi samo trebaju nastaviti da se bore i promjene će se, prije ili kasnije, realizirati. I sada, dok ovaj tekst nastaje, kada se očekuju zvanični rezultati prvih slobodnih predsjedničkih izbora, mada je već nesumnjivo da će Morsi i Shafik ići u drugi krug, na trenutak se činilo da islamisti gube moć nad glasačima, ali otvoreni dueli su im išli naruku, jer su se pozivali na nedostatke pređašnje vlasti.

Posljedice iz prošlosti

Prije 30 godina u ovoj zemlji je živjelo blizu 30. 000 000 ljudi, a danas je ta cifra skoro utrostručena. Srednje klase skoro da nema, dok se produbljuje jaz između bogatih i sirotinje, koju počinje činiti skoro 70 posto populacije. Dakle, problem počinje zbog zanemarenosti, ali i nepismenosti naroda, neprovođenja zakona o osnovnim ljudskim pravima na život i rad, te obaveznome elementarnom školovanju. Taj propust prije svega treba prilijepiti Mubaraku, ali takve krivnje će se morati osloboditi i oni koji vode egipatsku političku scenu. Predsjednički izbori su posljednji korak u tranziciji države prema demokraciji. Mijenjanje činjeničnoga stanja (više od 60 posto nepismene populacije) i uvođenje novih reformi morat će biti u interesu budućnosti. Uostalom, hadis kaže, a hadisima islamisti ovdje sve pojašnjavaju, da je posljednji Božiji poslanik, Muhammed (s.a.w.s.), oslobađao svakoga zarobljenika, koji opismeni 10 muslimana.

Ovdje ima siromaha koji žive iz dana u dan na lepini i tameji, a sa takvima je najlakše manipulirati. Ljudima nedostaje disciplina i kultura, ali sa druge strane uvijek postoji mogućnost “identifikacije sa agresorom”, s obzirom da je zemlja uvijek bila pod nečijom čizmom, stoga i toliki kompleksi niže vrijednosti, čak i u bogatoj “eliti”. Državu su stranci krali i rušili, ali i Egipćani, dolazeći na vlasti. Nasser je opustošio zemlju u ime socijalizma, Sadat je kao pokušao nešto uraditi, ali ga ubiše. Mubarak je pod vodstvom svoje lične engleske kolonizatorice crpio iz zemlje sve što je mogao.

Degutantno je što se u svijet pustila vijest kako se islamisti spremaju donijeti kontroverzni zakon na snagu po kome bi muževima bilo dozvoljeno da imaju oproštajne seksualne odnose sa svojim ženama do šest sati nakon njihove smrti. Takve odvratnosti u religiji apsolutno nema. Kruže glasine i o prijedlogu obrezivanja djevojčica po rođenju, kao i da minimalni uzrast ženske djece za stupanje u brak bude 14 godina. Parlament se nije mnogo javno izjašnjavao, uprkos ogorčenju ženskih organizacija i Nacionalnoga savjeta za žene u Egiptu, koji smatraju da je riječ o čistoj marginalizaciji položaja žena u društvu.

Navodno su takve zbrke smislili mubarakovci, mada je bilo i onih koji liberalima i sekularistima, kao „neprijateljima islama” podmeću takve radnje, a parlamentarci su u to vrijeme uzeli slobodne dane i neki otputovali u Saudijsku Arabiju. Tamo je uhapšen egipatski advokat, Ahmed al-Gizawi, borac za odbranu ljudskih prava, koji je, nezadovoljan saudijskom politikom, navodno vrijeđao monarha te zemlje, kralja Abdullaha. Kada je krenuo na umru ili „mali hadž“, uhapšen je na aerodrom u Džedi. Saudijske vlasti kažu da je advokat pokušao prokrijumčariti lijekove protiv anksioznosti, nakon čega se stotine Egipćana okupilo ispred saudijske ambasade, tražeći Al-Gizawijevo oslobađanje.

Saudijske vlasti su demonstracije u Egiptu ocijenile neopravdanim i neprijateljskim, te povukle svoga ambasadora iz Egipta, zatvorivši ambasadu u Kairu i konzulate u Aleksandriji i Suecu. To je bio najveći diplomatski spor između dvije zemlje u proteklih nekoliko decenija. Oko 2 miliona Egipćana su privremeni uposlenici u Saudijskoj Arabiji, tako da je i njihovo pravo na rad i boravak došlo u pitanje. Stoga je posjeta Saudijskoj Arabiji obilježena kao glađenje diplomatskoga spora, a narod dodaje “i uzimanje para“, potrebnih islamistima za kampanju predsjedničkih izbora. Advokat će biti prvo javno išiban 20 puta, a zatim bi trebala uslijediti kazna zatvora, koju će možda zamijeniti visoka novčana kaucija, mada on više nije tema na državnome (vladajućem) nivou, niti narod smije zbog njega opet demonstrirati.

Predsjednički izbori i kandidati

23. i 24. maja, Egipćani su prvi put u svojoj historiji imali šansu birati budućega vođu. Moguć je i drugi rok, 16. i 17. juna, a pobjednik izbora bit će proglašen 21. juna. U doba vladavine generala, predsjednike su nasljeđivali njihovi asistenti. Tako je Gamal Abdel Nassera naslijedio njegov zamjenik, Anwar El Sadat, a Sadata opet njegov pomoćnik, autokratski vođa Muhammad Hosni Mubarak, koji je u nastojanjima da ga naslijedi rođeni sin promijenio ovaj zakon, a asistenta nije imao sve do posljednjih deset dana svoje diktature, kada je, grčevito se boreći da ostane na vlasti, bio primoran i na tu opciju, pa je Omara Suleimana proglasio svojim asistentom.

Posljednji napadi na demonstrante zbili su se u kairskoj četvrti Abbasseya, poznatoj po gustoj koncentraciji vojnih snaga i vojarni. Označili su produbljivanje skepse, kako stari vojni režim usporava promjene. Preko 200 ljudi je bilo uhvaćeno, a uveden je i policijski sat. Mnogi od protestanata bili su salafisti za čijega kandidata, Hazem Abu Ismaila, nije se moglo glasati, jer njegova majka ima američko državljanstvo. U Abbasseyi su već prethodno napadnuti i ubijeni ljudi, koji su se dizali na štrajk.

Prvi izbor Muslimanskoga bratstva bio je Khairat El-Shater, koji je potom također diskvalificiran, jer je bivši zatvorenik. Hiljade islamista, pristalica Muslimanskoga bratstva okupljalo se na Trgu Tahrir. Tražili su ukidanje ustavnih amandmana koji zabranjuju žalbe protiv diskvalificiranih kandidata, ali i raspuštanje državne izborne komisije koja nadgleda izbore. I oni smatraju da je diskvalifikacija nekih kandidata za predsjedničke izbore pokušaj vladajućih snaga da manipuliraju ishodom predstojećih izbora. Ali, u takvoj trci pravo na kandidaturu izgubio je i bivši potpredsjednik, Omar Suleiman, koji nije uspio dobiti dovoljan broj potpisa birača iz 15 upravnih jedinica u zemlji, kako je propisano zakonom i što je pošteno.

Kako su dobili dva dana vremena za ulaganje žalbi na odluku, konačna lista je brojala 13 kandidata, među kojima su: Abdel Moneim Abul Fotouh (rođen 1951. godine, Kairo), pedijatar, generalni sekretar Arapske unije ljekara, bivši pripadnik Muslimanskoga bratstva; Abdullah El-Ashal (rođen 1945. godine, El Sharkia), profesor međunarodnoga prava na Američkome univerzitetu u Kairu, istaknuti islamski mislilac i političar, pripadnik opozicije koja se protivila režimu Hosnija Mubaraka već prije revolucije; Abul-Ezz El-Hariri (rođen 1946. godine, Aleksandrija), potpredsjednik egipatske Narodne skupštine, lider Socijalističke partije (Narodna alijansa); Ahmed Shafik (rođen 1941. godine, Kairo), bivši ministar zrakoplovstva, posljednji premijer u Mubarakovoj vladi; Amr Mahmoud Moussa (rođen 1936. godine, Kairo), diplomirani pravnik, egipatski diplomat, nekadašnji ministar vanjskih poslova i glavni sekretar Arapske lige; Mohammed Fawzi Eissa (rođen 1945. godine, Dakahliya), prvo diplomirao na Policijskoj akademiji, zatim položio razliku predmeta iz prava, iz čega je odbranio i doktorsku disertaciju, nekadašnji zapovjednik policije, aktuelni advokat; Hamdeen Sabahi (rođen 1954. godine, Baltim), egipatski novinar, aktivist za ljudska prava još od studentskih dana, nasserovac, vođa ljevice; Hisham El-Bastawisi (rođen 1951. godine, Kairo), egipatski sudija, potpredsjednik Kasacinoga suda, žestok kritičar Mubarakove politike i vojnoga režima; Hossam Khairallah (rođen 1945. godine, Kairo), „čovjek vojske“, ratni veteran, potpukovnik, nekadašnji obavještajac egipatske državne sigurnosti, sekularist; Mahmoud Hossam El-Din Galal (rođen 1964. godine, Aleksandrija), diplomirao na Policijskoj akademiji, nekadašnji član državne sigurnosti, radio za UN Bliskoga istoka/Odjel za ljudska prava; Khaled Ali (rođen 1972. godine, Dakahliya), najmlađi predsjednički kandidat, advokat za ljudska prava, aktivist za socijalnu pravdu; Mohammed Morsi (rođen 1952. godine, Sharqiya), kandidat Stranke slobode i pravde, kojoj pripadaju članovi Muslimanskoga bratstva, podržava tzv. “Renesansni projekt”, usmjeren na razvoj Egipta po islamskim principima i Mohammed Selim El-Awwa (rođen 1942. godine, Aleksandrija), istaknuti mislilac islama, diplomirani pravnik, ali i dr. filozofije, koji se nastoji predstaviti kao umjereno islamistički kandidat izbora.

Već neki dan procurila je vijest da je Mohamed Morsi dobio najviše glasova od strane dijaspore, čije je biranje već završeno.

Zaključak

Prema do sada zbrojenim glasačkim listićima ovakav je raspored: vodi Mohammed Morsi, koji smatra da se budući odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama moraju izbalansirati, pri čemu upozorava na američku naklonjenost Izraelu, koja se protivi demokraciji o kakvoj Zapad priča; drugi je Ahmed Shafik, nastoji ostvariti sekularističke ciljeve revolucije, kaže da njegova kampanja ima pisanu platformu, ali preferira se usredotočiti na praktični rad, koji pruža specifična rješenja za nagomilane probleme na ekonomskome, političkome i ideološkome nivou; treći Hamdeen Sabahi, zalaže se za socijalnu pravdu i borbu protiv siromaštva i korupcije, kritizira poteze Vrhovnoga vijeća oružanih snaga; četvrti Abdel Moneim Abul Fotouh, iako se razišao sa Muslimanskim bratstvom ostao je simbol te organizacije u liberalnome krilu i prikazuje se kao najbolji kandidat koji će premostiti jaz između sekularnih liberala i islamista, jer njegova platforma naglašava potrebu za povećanom integracijom između muslimana i nemuslimana, pri čemu jasno smatra da Egipćani ne trebaju vladu koja će ih učiti pobožnosti, zalaže se za osiguranje socijalne pravde i peti Amr Mahmoud Moussa, koji između ostaloga poziva na jednakost i integraciju svih Egipćana, bez obzira na religiju, zalaže se za ravnopravnost žena u politici i javnome životu, kao i za osnaživanje uloge mladih u budućnosti;

Ovdje se zaista stvari mijenjaju nevjerovatnom brzinom. U međuvremenu se jedan od kandidata, Mohammed Fawzi Eissa, čije šanse u predsjedničkoj utrci od samoga početka nisu vidne, javno izjasnio da će svoje glasove prepustiti Amru Mahmoudu Moussi. Muslimansko bratstvo, da bi pokazalo svoju moć, bilo je najavilo do sada najveću kampanju na svijetu, reklamu, čijim su događajem očekivali ući u Guinnessovu knjigu rekorda. Radilo se o tome da su njihovi fanovi trebali izaći na put od Luksora do Kaira, koji iznosi oko 670 km i tako izraziti svoje povjerenje kandidatu Mohammedu Morsiju. Poštovaoci jesu izašli, ali očekivana brojnost se izgleda nije ispunila.

Zanimljivo je mišljenje javnoga mijenja u tv emisijama pred kandidaturu. Jedan od gledalaca je putem telefona izjavio da „ako dođe do drugoga kruga u kome bi se najvjerovatnije mogao naći jedan kandidat iz garniture vojske, a drugi blizak islamistima, dakle iz Muslimanskoga bratstva, pobijedit će onaj koji narodu može dijeliti rižu, brašno i šećer petkom ispred džamija.“

Meni smeta što usred čitave političke zbrke i procvata novih struja i stranaka, niko nije spomenuo ekologiju, a gradovi, posebno Kairo, peti grad u svijetu po zagađenosti, prava je katastrofa. Smeća na svakome koraku... i onda se pitam gdje im je tu vjera i zašto osnovne stvari koje nalaže ne poštuju.

Vojska još drži monopol nad svim dešavanjima i mislim da se neće olahko odreći privilegija koje je imala svih proteklih godina. 60 posto državnoga budžeta išlo je za vojsku bez polaganja ikakvih računa. Oni će nesumnjivo gledati da postave svoga igrača, koji bi čak po starim zakonima mogao raspustiti parlament, jer ustav još nije promijenjen. Takvoga mubarakovca se narod ne bi tek tako riješio, a on bi sa vojnom silom na svojoj strani bio apsolutni vladar-faraon.

Za platformu ekonomskoga programa bilo kojega kandidata ili bilo koje parlamentarne stranke malo se zna. Prioritet je zadržati unutarnji mir, ali i onaj sa susjedima, iako se zlu, bez obzira odakle dolazilo, ne treba ponizno pokoravati i tako ga snažiti, jer oni koji ponizno služe zlu, postaju mrtvi leševi preko kojih zli koračaju prema svojoj pobjedi. Egipatski narod se mora boriti i sa vlastitom urođenom agresivnošću, često skrivanom iza osmijeha i slatkorječivosti. Ko god dođe na vlast morat će zemlju čupati iz blata, a jedini način da se svijet skloni sa ulica je zaposliti ga, vratiti u proizvodnju hrane (umjesto parkiranja automobila po Kairu) i pooštriti zakon o obrazovanju. Težak će posao imati, ko god da sjedne na tron.

I na kraju, barthesovim jezikom rečeno, svaki historijski trenutak je zapravo slučaj u kome je proizvod historije univerzaliziran kao „ljudska priroda”. Slike razdragane gomile u revolucijama potvrđuju ovakav stav, ali mnogi iz gomile izađu iznenađeni vlastitim saznanjem da svakodnevni život nije onakav kakvim ga revolucija želi predstaviti i označiti.