Bezdan zluradosti

Piše: Semir Imamović

Dva događaja u minulim danima otkrili su goleme slabosti bošnjačkog (muslimanskog) društva, tamo gdje bi moralo biti najjače – među čuvarima i tumačima vjere: prvo, u pogledu kandidature sandžačkog muftije Muamera ef. Zukorlića za predsjednika Srbije, drugo, u pogledu zasjedanja Sabora Islamske zajednice i otvaranja procesa za izbor novog reisu-l-uleme. Svaki čovjek, a posebno svaki musliman, koji drži do sebe, morao bi sakrivati i sputavati mržnju kao najveću sramotu. Mržnja, zluradost, zavist, sve su to sinonimi za slabost i kukavičluk, nešto što ne može nikome normalnom služiti na ponos.

Dva jednostavna pitanja, u poređenju sa reakcijama na pomenute događaje, otkrivaju taj bezdan zluradosti.

Prvo pitanje: Kakvu štetu mogu pretrpjeti Bošnjaci od kandidature muftije Zukorlića za predsjednika Srbije, pa da se bez ikakvih argumenata, sa ateističkom floskulom o „nemiješanju vjere u politiku“, pokuša od nekih čelnika Islamske zajednice u startu diskreditirati Zukorlićeva kandidatura?

Drugo pitanje: Ako je reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić u nekoliko navrata već govorio da mu je ovo posljednji mandat, zašto onda neki čelnici Islamske zajednice potpiruju lomaču sarajevskih srpsko-hrvatskih medija o navodnoj ambiciji dr. Cerića da dobije doživotni mandat? Nema drugog objašnjenja za reakcije na ova dva događaja, osim u detektiranju jednog mahalaškog rezona po kome svakoga ko nadmašuje našu prosječnost treba skratiti za glavu, treba uvrijediti i poniziti. A tu mjeru prosječnosti, što se Bošnjaka tiče, oduvijek su kreirali srpski i hrvatski šovinisti, a prihvatali bošnjački ugursuzi. U protivnom, neko bi morao temeljito objasniti svaku negativnu riječ koja je iz krila Islamske zajednice potekla na račun Zukorlićeve kandidature, kao i potpirivanje – namjesto momentalno sasijecanje – podvale o doživotnom mandatu reisu-l-uleme dr. Cerića.

Istina je da u slučaju Zukorlićeve kandidature nema nikakvog miješanja vjere i politike, jer to na izbore ide građanin Zukorlić, čije je to ustavno pravo, a koji će u slučaju izbora napustiti dužnost muftije. Ne misli valjda neko da imami trebaju da budu bez ustavnih prava, u ime agresivnog ateizma i pogrešno tumačenog sekularizma (sekularna je država a ne društvo!)? Zar je moguće da u Islamskoj zajednici sjede ljudi koji žele, po uzusu SDP-a, getoizirati imame i iman? Ne, oni to ne žele, oni jednostavno ne razumiju šta čine, jer su ih preplavile negativne emocije što se u Bošnjaka – programiranih na klimanje glavom – pojavio još jedan koji nije ni mutav, ni klimoglav, već je uspravan, jasan, bistar i – iznadprosječan. Zar je to toliko bolno priznati? Isto vrijedi i za reisu-l-ulemu dr. Cerića iz čije doktrine je izrastao muftija Zukorlić.

Umjesto da se historijska uloga (odbrana vjere, izgradnja medresa i islamskih fakulteta, afirmacija tolerancije, pomoć povratnicima, nemjerljive zasluge na domaćem i svjetskom nivou) reisu-l-uleme Cerića čuva ka nacionalna baština, naročito nakon isteka njegovog mandata, mi doživljavamo jednu sasvim suprotnu situaciju – da pojedinci iz Islamske zajednice već sada pristaju uz hajku koja se nanovo povela protiv imena i djela jednog od najobrazovanijih reisu-l-ulema, a sigurno, reisu-l-uleme koji je u povijesti Islamske zajednice ostavio najdublju brazdu (Vašoj pažnji preporučujem posebnu analizu posvećenu dolazećim izborima u IZ-u i prljavim rabotama određenih političkih, medijskih i vjerskih krugova koji izbore vide kaso priliku za ostvarivanje svojih ličnih (uskostranačkih) interesa ali i za stvaranje haosa unutar IZ-a, kao jedinog preostalog bastiona bošnjačkog vjerskog i nacionalnog ponosa i dostojanstva).

Obje ove situacije su ispit naše nacionalne i vjerske zrelosti, i to tamo gdje ta zrelost mora biti najprimjerenija. Treba svim snagama podržati Zukorlićevu kandidaturu, kao jedan od odvažnih iskoraka u borbi za ljudska prava Bošnjaka u Srbiji. Neće Zukorlić postati predsjednik Srbije, ali hoće, bolje nego iko, objediniti Bošnjake i te glasove upotrijebiti vješto, menadžerski, kao što je to nekad radio rahmetli Spaho. Alternativa ovome je – bošnjačka izgubljenost, a to mogu željeti samo oni koji nas mrze, ili oni kojima je šejtan popio pamet. Treba svim snagama iskazati veliko poštovanje prema reisu-l-ulemi dr. Mustafi ef. Ceriću, do kraja mandata, i poslije mandata, jer ako on bude ostavljen od nas, bićemo i mi ostavljeni od Boga, po principu: ''Musliman koji ostavi drugog muslimana na cjedilu (prepusti ga nepravdi, neprijateljima i licemjerima), ostat će bez Allahove podrške i pomoći onda kada mu ona bude najpotrebnija.'' (Ebu-Davud, Ahmed).

(Saff br. 315, 20. april 2012. godine)