Ne zaboravimo Vlasenicu!
Zapis o gradu koji nestaje
U Vlasenici će se 21. aprila 2012. godine održati 9. kolektivna dženaza ubijenim Vlaseničanima na mezarju u Rakitama. Na ovom mezarju do sada je ukopano 280 Vlaseničana. Veliki broj ubijenih Vlaseničana svoj vječni smiraj našao je i u memorijalnom centru u Potočarima.
Vjerujemo da će i ova dženaza biti medijski popraćena, da će se o njoj govoriti, dvadeset je godina od prvih ubistava Vlaseničana, itd. Dan poslije, Vlaseničani će već biti prepušteni sami sebi, njihove probleme više niko neće imati vremena da čuje, ponovo smješteni na marginu interesovanja. Mi smo u Vlasenici boravili u danima kada samo rijetki dolaze u pohode ovdašnjim Bošnjacima, danima kada izbori nisu aktuelni, daleko od medijske i svake druge pažnje. U zimu 2012. godine, kada je cijela Bosna i Hercegovina bila blokirana snježnim nanosima, pokušali smo napraviti jedan savremeni zapis o Vlasenici. Više od svega ovoga, nastojali smo naći put do srca Vlaseničana, saslušati ih, popiti kahvu sa njima i pustiti da šutnja kaže više od bilo kojih riječi. Ovaj tekst ponajviše je poziv da ne zaboravimo Vlasenicu, Srebrenicu i sva druga mjesta stradanja Bošnjaka. Gore od zaborava jedino je sjećanja samo kada nam treba medijska pažnja ili neki sitni poeni (politički, ali i svaki drugi).
Jedan od najprepoznatljivijih simbola Vlasenice svakako je Hajrija džamija. Stara stoljećima, porušena 1992. godine, a danas obnovljena, za mnoge Vlaseničane znak je povratka i prisustva Bošnjaka u Vlasenici. U Hajrija džamiji, na džuma-namazu, zatekli smo 50-ak muškaraca i 20-ak žena, mahom starijih osoba.
Kako o(p)stati: Bratimljenje džemata
Značajni događaji i aktivnosti Bošnjaka uglavnom su vjerskog karaktera i vezani su uz Hajrija džamiju. „Mi obilježavamo stradanje Bošnjaka u svim mjestima gdje se dogodio zločin na području našeg Medžlisa: Piskavice, Šadići, Gradina, Durići, Zaklopača, Vlasenica (grad) kao i druga mjesta. Najznačajniji događaj svakako je kolektivna (šehidska) dženaza za ubijene Vlaseničane. Vežemo je za prvu subotu poslije 20. aprila jer je tada Vlasenica okupirana od strane Jugoslovenske (ne)narodne armije. Ove godine smo imali 8. kolektivnu dženazu i do sada je ukopano 290 šehida. Taj broj je mali iz razloga što se značajan dio ukopava u Memorijalnom centru u Potočarima, ali i zbog činjenice da identifikacija posmrtnih ostataka ide sporo.”
Vjerska pouka organizovana je na tri mjesta. Istovremeno, Nurdin ef. predaje i islamsku vjeronauku u školi, koja je, zbog malog broja djece, svedena na samo dva časa sedmično. „Od ukupno 70 učenika u osnovnoj školi njih oko 50 pohađa mektebsku nastavu. Osnovni problem je nepristupačnost mekteba, odnosno činjenica da su sela raštrkana i udaljena od punktova za vjersku pouku.
Nurdin ef., koji je sa svojim džematlijama skoro od samih početaka povratka, smatra da je nezaposlenost osnovni problem zašto se Bošnjaci slabo vraćaju. Istovremeno, i onima koji su se vratili to je osnovni problem. „Izuzev tri odbornika koji su zaposleni u opštini i četiri policajca mi nemamo nijednog Bošnjaka zaposlenog u ostalim institucijama, ni u obrazovanju, elektroprivredi, pošti, vatrogascima, vodovodu i kanalizaciji. I ne samo da nema zaposlenih sada, nego ne postoje ni pretpostavke da će biti zaposleni u dogledno vrijeme. I ostatak privrede je u teškom stanju, samo jedna petina predratnih kapaciteta je u funkciji, tako da je stanje izuzetno teško.”
Koliko je značajna uloga džamije govori i činjenica da Vlaseničani, sada rasuti širom svijeta, mnogo češće dolaze u Vlasenicu nakon obnove džamije. „Do otvaranja džamije Vlaseničani su uglavnom u vlastitom automobilu obilazili svoj zavičaj bez ikakvog zadržavanja. Sada je situacija drukčija, posjećuju džamiju, svoja mjesta. Oni koji se nisu odrekli svoga zavičaja i danas su dosta vezani za Vlasenicu. Također, Medžlis Islamske zajednice Kalesija nam pomaže, razna udruženja iz naše dijaspore, itd. Dakle, mnogi, ne samo Vlaseničani, koji imaju razumijevanja za nas i naš položaj nam pomažu. Ima te pomoći, ali došlo je vrijeme da mi počnemo živjeti od svog rada, a ne od simbolične pomoći. Mi više ne želimo da budemo povratnici, dokle da se zovemo tako, a evo već desetu godinu živimo ovdje. Mi smo stanovnici Vlasenice.”
Sigurno je da je Islamska zajednica krovni, a često i jedini, oblik organizovanja Bošnjaka na teritoriju Republike Srpske. To je posljednji bedem koji Bošnjake drži na ovim prostorima. Upravo iz tih razloga trebalo bi raditi na njenom jačanju, na poboljšanju položaja imama, koji je prilično težak. Nurdin ef. nudi jedan od načina kako da se pomogne. „Jedan od mogućih načina je i bratimljenje džemata, da jedan džemat iz Federacije pomaže džemat u Republici Srpskoj. Toga nemamo u dovoljnoj mjeri. Mi danas na području Medžlisa imamo samo tri stalno zaposlena imama dok četiri imama rade honorarno za platu od 400 KM mjesečno.”