GENOCID U PRIJEDORU - OLIČENJE SRPSKO-CRNOGORSKE MRŽENJE
Povodom 20. jula - Dana sjećanja na genocid u Prijedoru
Genocid u
Prijedoru je oličenje o tome dokle mogu ići granice bezumlja, mržnje,
netolerancije, neljudskosti, nepriznavanja, nepoštovanja, neprihvatanja
drugačijeg i drugog.
Činjenice o počinjenim zločinima
protiv čovječnosti i teškim povredama međunarodnog humanitarnog prava koje su
svojom surovošću i bestijalnošću zaprepastile cijeli civilizirani svijet jasno
govore da je u Prijedoru izvršen genocid sa ciljem smišljenog uništenja
Bošnjaka, njihove kulture, historije, tradicije i duhovnosti. Taj cilj nije
mogao biti realizovan mirnim putem. Tako je uslijedila i srpska agresija na
Prijedor. Nakon genocida i agresije prijedorski Srbi i dalje forsiraju vlastiti
konsenzus negiranja i poricanja vlastite odgovornosti za počinjeni zločin.
Genocid i agresije se relativiziraju i ne nazivaju pravim imenom. Prijedorski
Bošnjaci još bježe od popisa zločina, popisa ubijenih i nestalih. Kod mnogih
istina o genocidu i agresiji izaziva tajac, nedoumicu i nelagodnost.
Dugoročni uspjeh prijedorskih
zločinaca zavisio je od ubijanja bošnjačkih muškaraca, posebno intelektualaca.
Trebalo je ubiti što više bošnjačke inteligencije kao diktat genocida,
kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida u službi stvaranja etnički
čistog Prijedora po mjeri Srba. Zato je genocid u Prijedoru opomena čovjeku i
čovječanstvu o neophodnosti stalne spremnosti za prepoznavanje politike zla u
kojoj je zločin protiv čovječnosti cilj, a ne posljedica rata.
Svaki prijedorski Srbin mora
osjećati saodgovornost za postupak svojih političkih i duhovnih vođa.
Svaki prijedorski Bošnjak mora znati
da iako je agresija prestala, ostaje zebnja je li doista okončan genocid. Jer
svako zlo u historiji čovječanstva ostaje kao mogućnost dugo nakon samog
događaja. Još smo daleko od potpune pobjede nad zlom. Aveti zla još uvijek
čekaju svoju šansu. Zato prijedorski Bošnjaci ne smiju ćutati, niti zaboraviti.
Bez osvješćivanja nema samosvijesti. Bez samosvjesti Bošnjaci nisu u stanju da
savjesno uzmu u svoje ruke sopstvenu sudbinu.
Istina o genocidu u Prijedoru
Prijedor i
njegova okolina su u velikosrpskim planovima bili važan prostor za povezivanje
istočnih teritorija Republike Hrvatske u prostor velike Srbije. Zbog velikog
demografskog potencijala Bošnjaka, taj prostor je za njih predstavljao veliku
prepreku u ostvarivanju velikosrpskih planova. Taj prostor im je, ujedno,
omogućavao da, po izvršenom genocidu nad Bošnjacima, tu nasele veliki broj
Srba, shodno planovima o preseljenju stanovništva i razmjeni teritorija, gdje
je interes nalazila i Tuđmanova velikohrvatska politika. U takvim uvjetima,
velikosrpsko političko i vojno vođstvo je prema ovom prostoru primjenjivalo
opsežne specijalne operacije koje su imale za cilj oslabiti, zastrašiti,
dezorganizirati i, konačno, uništiti Bošnjake i, u određenom trenutku,
uspostaviti potpunu okupaciju regiona. U vezi s tim, posebno su značajne
sljedeće agresorske djelatnosti:
1. Oduzeto je oružje jedinica TO RBiH i stavljeno pod kontrolu takozvane JNA u
službi velikosprske politike. Oružje je podijeljeno prijedorskim Srbima koji su
prihvatali velikosrpsku politiku.
2. Povlačenje takozvane JNA sa prostora Slovenije i Hrvatske u Prijedor.
3.Stalni pokreti jedinica takozvane JNA preko Prijedora i njihovo dovođenje sa
drugih prostora bivše Jugoslavije, posebno sa prostora Srbije, bili su
svojevrstan psihološki pritisak, demonstracija sile - prijetnja uplašenim
Prijedorčanima da bježe sa svojih ognjišta i ne preduzimaju mjere odbrambenog
organiziranja. U vezi s tim, kroz propagandu je ukazivano na opasnost od "
muslimanskih paravojnih formacija", istovremeno, dok su paravojne četničke
terorističke jedinice pod zaštitom takozvane JNA, do zuba naoružane, sijale
strah u narodu. Aktivnosti takozvane JNA, u čijem sastavu su djelovale četničke
terorističke grupe, uz stalnu propagandu o ugroženosti Srba, imale su za cilj
da se prijedorski Bošnjaci izazovu na upotrebu oružja i tako nastane ekscesna
situacija koja bi se iskoristila kao povod i opravdanje za širi sukob u kome bi
takozvana JNA, sa četničkim terorističkim jedinicama, realizirala svoje planove
u pogledu progona i uništenja Bošnjaka u Prijedoru. U takvom scenariju,
propagandom je lansirana teza da vojsku, odnosno JNA ne smije niko napadati.
Samo je takozvana JNA sa četnicima mogla raditi što želi. Mnogi Bošnjaci su
tada odlučili napustiti Prijedor "dok se situacija ne smiri", pretpostavljajući
da će se to relativno brzo dogoditi, a nisu ni znali da će taj odlazak biti
dugoročniji, a za neke i trajan. Tako je postignut cilj velikosrpske politike,
pošto je oslabljen front patriotskih snaga koji je trebao da se suprotstavi sve
očitijim genocidnim namjerama.
4. Polazeći od presudnog značaja medija, posebno elektronskih, velikosrpsko
vođstvo preduzelo je drastične mjere tako da je primjenom vojne i policijske
sile pod njihovu kontrolu stavljena infrastruktura za prenos radio i TV signala
na Kozari. Na taj način otvara se prostor za velikosrpsku propagandu, širenje
laži i prikrivanje istine o agresiji i genocidu. Time se željela ostvariti što
potpunija komunikacijska izolacija legalnih organa prijedorske opštine od svijeta,
te spriječiti organizirano djelovanje prijedorskih Bošnjaka u odbrani RBiH.
5. Dugo kroz prošlost velikosrpski ideolozi ostvarivali su uticaj na svijest
srpskog naroda po metodama "ispiranja mozga" te širenjem laži o ugroženosti
Srba, posebno o njihovoj ugroženosti od islama. Takvi uticaji su pred agresiju
na RBiH kulmunirali u povijesti nezabilježenom "agresijom riječi". Te
aktivnosti bile su naročito izražene prema Srbima u Prijedoru. To su bile
neposredne pripreme za zločinačke akcije genocida nad Bošnjacima, odmah
početkom oružane agresije 1992. godine.
U funkciji genocida u Prijedoru formiraju se srpska vojska, srpske dobrovoljačke jedinice, srpska policija i srpska služba državne sigurnosti
Tokom 1991. i u
prvoj polovini 1992. godine u Prijedoru su mobilizirane srpske rezervne
jedinice JNA, rezervne jedinice policije, dobrovoljačke jedinice i jedinice TO.
Mobilizirano je cjelokupno vojno sposobno srpsko stanovništvo. Uspostavljena je
potpuna kontrola komunikacija i teritorije opštine.
Naredbom Srpske demokratske stranke
od 26.10.1991. godine, koju je potpisao potpredsjednik Skupštine takozvane
Autonomne regije "Krajina", Radoslav Brđanin, precizirane su obaveze u pogledu
mobilizacije: formiranje komandi mjesta, uspostava stalnog dežurstva,
formiranje jedinica za front, prevođenje jedinica Civilne zaštite u
Teritorijalnu odbranu, pretpotčinjavanje jedinica TO, kao ratnih jedinica,
korpusima takozvane JNA, preuzimanje vlasti u javnim preduzećima, određivanje
ratnih poreza, organizacija radio i TV-kuća shodno ratnim uvjetima.
Novoformirane i mobilizirane srpske jedinice dobivale su naoružanje iz
skladišta takozvane JNA, o čemu su davane naredbe najviših komandnih struktura.
Naprimjer, strogo povjerljivom naredbom od 24.4.1992. godine postižu se uvjeti
za ustupanje oružja specijalnim jedinicama na teritoriji Prijedora i Bosanske
krajine, tako da će, upravo tim oružjem, ubrzo biti izvršen genocid nad
Bošnjacima u Prijedoru.
U funkciji genocida formiraju se
srpska vojska, srpske dobrovoljačke jedinice, srpska policija i srpska služba
državne sigurnosti. Te institucije djeluju pod okriljem takozvane JNA. Zločinci
Milošević i Karadžić, zajedno sa čelnicima prijedorskih Srba usmjeravali su
djelovanje tih struktura shodno ciljevima integracije "svih srpskih zemalja" u
jednu državu. U tom pogledu političko i vojno vođstvo iz Beograda posebno brine
o stanju u Prijedoru. Zbog toga najviši vojni rukovodioci dolaze na teritoriju
BiH i nakon njenog međunarodnog priznanja. Karakteristična je posjeta (krajem
aprila 1992. godine) komandama takozvane JNA na prostoru Bosanske Krajine (5.
k., 9. k. i 10. k.) generala Adžića i generala Panića. Spomenuti korpusi su, na
području opštine Prijedor bili izvršioci naoružavanja srpskih dobrovoljačkih
jedinica.
Međunarodno priznanje BiH, 6.4.1992. godine, bilo je povod da se
cjelokupan potencijal agresorskih snaga na prostoru Prijedora, pokrene u akcije
genocida i progona Bošnjaka. Koristeći se propagandom o ugroženosti Srba na
prostoru Prijedora, tokom aprila, maja, juna i jula 1992. godine izvedene su
akcije progona i genocida nad Bošnjacima. Vršena su masovna ubistva Bošnjaka
tog regiona o čemu svjedoče mnoge otkrivene masovne grobnice, a u logore u
Omarskoj, Keratermu i Trnopolju deportirano je na desetine hiljada Bošnjaka. To
nisu bila jedina mjesta izolacije i mučenja bošnjačkog naroda na prostoru
Prijedora. Pored tih logora, mnogi Bošnjaci su zatvarani i mučeni i u mnogim
drugim mjestima.
Svaki pokušaj odbrane i zaštite
Bošnjaka agresorska politika tretirala je kao ugrožavanje srpstva, upravo zbog
toga što je odbrana i zaštita Bošnjaka dovodila u pitanje realizaciju snova o
velikoj Srbiji, bez bilo koga drugog osim Srba u njoj. Ubijanje i progoni
Bošnjaka, te uništavanje svih tragova života prijedorskih Bošnjaka bio je način
ostvarivanja takvih agresorskih ciljeva. Bošnjacima na tom prostoru nije
bilo mjesta za opstanak. Izrečena im je strahovita zločinačka presuda potpunog
uništenja. Ovo uništenje je podrazumijevalo zatiranje svih tragova života Bošnjaka
na ovim prostorima, radi čega su zločinačke akcije usmjerene na progone i
ubijanje Bošnjaka i na rušenje svih objekata koji pripadaju bošnjačkoj kulturi.
Prijedorčani su stradali jer nisu imali imena kao oni koji su ih ubijali. Ubiti
čovjeka je zločin po svim vjerskim i sekularnim zakonima. Zločinac ima pravo na
kaznu. Rat vođen protiv Prijedorčana u mučeničkom gradu ostaje otvorena rana.
Prijedor, simbol patnje bošnjačkog naroda, dugo će pamtiti mučeničku smrt nedužnih ljudi
Prošlo je 15
godina ali barbarstvo se nije izbrisalo iz sjećanja. Prijedor, simbol patnje
bošnjačkog naroda će dugo pamtiti mučeničku smrt nedužnih ljudi. Prijedor će
čekati da se izvrši pravda nad ubojicima prijedorskih šehida. U krvavom
prijedorskom piru, organizovanom, pripremljenom i komandovanom od strane
domaćih i uvoznih četnika više hiljada ljudi je zaklano i nestalo. Mnogi su
ubijeni pred očima svojih najbližih. Hiljade njih je smaknuto i zakopano u
masovne grobnice. To su scene iz pakla napisane na najtamnijim stranicama
ljudske historije. 15 godina poslije hiljade Prijedorčana traže svoje nestale.
Današnji Prijedor je tih i miran,
ali tužan. Većina njegovog prijeratnog stanovništva je odselila u svijet. Danas
se u Prijedoru živi teško i u njemu žive uglavnom oni koji moraju. Veliki
problem je nezaposlenost, zdravstvena i socijalna zaštita, loše obrazovanje
itd. Prijedor je lijep grad, koji očekuje bošnjačku ljudsku ruku da svojim
djelom obnovi njegovu ljepotu.
Prijedorčani petnaest godina znaju
istinu, isto toliko godina traže pravdu. Traže da svijet osudi genocid, pohvata
i kazni zločince. Traže da se uhvate i osude Mladić i Karadžić, najveći
zločinci današnjice. Smatraju da su Evropa i svijet umjesto da su kaznili
zločince i osudili njihovu politiku uradili suprotno dodijelivši im 51% Bosne i
Hercegovine, dodijelivši im tvorevinu nazvanu Republka Srpska. Tvorevinu
nastalu na krvi i genocidu.
Prijedročani ponavljaju svoju zakletvu: nikada više ne samo pričom nego i djelom
U Prijedoru se
desio genocid, pa zar Evropa može da priča o ljudskim pravima? Ne može.
Prijedorske nevine žrtve su pale zbog zamisli nedostojne ljudskom biću. Ta
zamisao nečovjeka se nije ostvarila. Jer ima još Prijedorčana koji opominju,
pamte i traže odgovornost svih onih koji su suodgovorni i koji nisu spriječili
genocid. Ima još Prijedorčana koji rade na sprječavanju genocida u ime
nezaborava i neponavljanja zločina. Dug je prema šehidima da obezbijedimo
istinu, zadovoljenje poravde i otkrijemo, privedemo sudu i procesuiramo zločince.
Prijedorčani imaju dug svojim
mrtvim, Prijedorčani ne smiju zaboraviti nevine žrtve, genocide, Prijedorčani
će zauvijek pamtiti, prekinute prijedorske sudbine se moraju ponovo uvezati.
Prijedorski zločin je opomena da se zlo mora prepoznati i imenovati u samom
početku. Govoru mržnje, netolerancije se moramo suprotstaviti prije nego se
pretvore u činove užasa. Prijedorčani ne mogu promijeniti prošlost, ali
sjećanje i pamćenje danas mogu sačuvati i kreirati bolju prijedorsku budućnost.
Genocid u Prijedoru se desio zbog
pasivnosti i šutnje civiliziranog svijeta i nevjerovatne okrutnosti zločinaca.
Prijedor je simbol genocida počinjenog u eri zaštite ljudskih prava i sloboda,
na kraju 20 stoljeća u srcu Evrope samo pola stoljeća nakon što je u Aušvicu
rečeno nikad više. Genocid u Prijedoru nije izuzetak od pravila već ultimativna
istina o ljudskoj degradaciji u modernom svijetu, koja nije prepoznata od tog
svijeta. Genocid u Prijedoru je stravična spoznaja čovjeka o savremenom svijetu
u kojem živi, svijetu koji još ne raspoznaje zločin protiv čovječnosti i zločin
protiv tog istog pasivnog svijeta. Zato je genocid u Prijedoru sramota svijeta,
zajednički poraz svih boraca za ljudskost koji više ne smije da se ponovi
nikome, nigdje i nikada. Prijedor je mjesto ispita savjesti za svijet i
Bošnjake. Za svijet Prijedor treba biti mjesto odbrane osnovnih tekovina
savremenog ljudskog iskustva. Za Bošnjake Prijedor je institucija sjećanja,
pamćenja i bošnjačkog uzdizanja.
Prošlo je 15 godina, a Prijedorčani
rasuti širom svijeta još nisu u mogućnosti da žive i svojoj domovini, svome
gradu, svojim kućama. Sve što je nosilo predznak bošnjačko i muslimansko
srušeno je i spaljeno. Ubijani su ljudi - Prijedorčani - Bošnjaci samo zato što
nisu bili Srbi, ubijene su njihove kuće i njihov grad. Svijet je kapitulirao u
Prijedoru jer je omogućio jedan od najtežih zločina u povijesti čovječanstva.
Svijet se još ne sjeća i ne osvrće na grozote čina zla u Prijedoru, svjesne
okrutnosti i masovnog ubojstva nevinih Prijedorčana.
Prijedorčani poručuju: pravda je
preduvjet održivom pomirenju i povratku. Bez obzira koliko dugo to uzme,
Prijedročani se neće umoriti u traženju istine i pravde. Oni koji su počinili
genocid u Prijedoru, jednu od najvećih tragedija našeg doba, bi htjeli da se to
zaboravi. Prijedročani to neće nikada uraditi. Prijedorčani će vječno pamtiti
svoje mrtve, držati krivce odgovornima i bodriti preživjele u njihovoj borbi za
istinu i pravdu. Na 15 godina od zločina u Prijedoru, Prijedročani ponavljaju
svoju zakletvu: nikada više, ne samo pričom nego i djelom.
Emir RAMIĆ