Bošnjaci moraju napraviti svoju mapu puta

Razgovarao: Nedžad Latić

Još uvijek se sanjam u Medresi i imam tremu očekujući ispit iz arapskog jezika kod rahmetli prof. hafiza Ibrahima Trebinjca, iz fikha kod rahmetli prof. Sinanudina Sokolovića, iz akaida kod rahmetli prof. Muhameda Radončića, iz historije islama kod prof. Kasima Hadžića te iz opće historije kod profesorice Zehre Šoše. Imam potrebu da kažem da su prof. Trebinjac i profesorica Zehra na mene ostavili najsnažniji utisak u smislu (straho) poštovanja. 

Moj susret sa prof. Fazlur Rahmanom na Čikaškom univerzitetu označio je novi početak u mom intelektualnom i duhovnom razvoju. Za razliku od Al-Azhara, na Čikaškom univerzitetu rečeno mi je da ni jedan problem s kojim se muslimani suočavaju nije riješen pa se, stoga, očekuje da ja pokušam riješiti makar jedan. 

Slažem se, očekujući da se i vi složite sa mnom ako kažem da su grad Sarajevo, duh Sarajeva, univerzitet Sarajeva, biblioteka Sarajeva i tolerancija Sarajeva nezamislivi bez Gazi Husrev-begove medrese. Tu istinu je prepoznao Miroslav Krleža. 

Nema potrebe nikoga prisiljavati da voli Bosnu, ali nema niko  pravo ni da se ljuti što Bošnjaci vole Bosnu kao svoj jedni dom, svoju jedinu domovinu i svoju jedinu državu, jer oni drugog doma nemaju, oni nemaju ni "obećanu" ni "rezervnu" zemlju i državu. Bosna je država, a Hercegovina je pokrajina kao što je Sandžak pokrajina u Srbiji, i kao što je Dalmacija pokrajina u Hrvatskoj. Razumljivije je da se za Srbiju kaže  "Srbija i Sandžak",  a za Hrvatsku "Hrvatska i Dalmacija", nego za Bosnu "Bosna i Hercegovina" zato što su mnogo veće historijske,  geografske i kulturološke  razlike između Srbije i Sandžaka, Hrvatske i Dalmacije, nego između Bosne i Hercegovine. Pa zašto se onda samo oko bosanske države prave takve jezičke i druge podjele? 

Zar ne vidite da su jedino Bošnjaci na Balkanu "ničiji" narod! Bošnjaci su jedina nacionalna grupa o kojoj ni jedna država ne vodi brigu, ni povijesno, ni konstitutivno, ni kulturno, ni jezički - nikako. 

Ako se usporede velike vođe iz različitih epoha kao što su bili Husejna-kapetan Gradaščević, reisu-l-ulema Džemaluddin Čaušević, Mehmed  Spaho i Alija Izetbegović, nekoliko zajedničkih osobina su im svojstvene.  Svi su aktivno sudjelovali u kreiranju povijesti, imali su hrabrost i karizmu, bili su nepotkupljivi, bili su spremni rizikovati vlastiti život, zdravlje i imetak za plemeniti cilj, svi su bili obrazovani i znali su se nositi sa složenošću geopolitičke i religijske stvarnosti njihovog vremena.  Pogrešno je misliti da danas bošnjački narod nema potrebu za snažnim i odvažnim vođama poput nekih iz prošlosti. 

Ove godine navršili ste 60 godina. Kako se osjećate? Možete li nam izdvojiti najvažnija sjećanja iz svake od šest decenija Vašeg života?Rado bih Vas nagovori da se prisjetite Vašeg djetinjatva te kad ste ste se i kako odlučili upisati u GHB medersu? 

Reisu-l-ulema: Elhamdulillah! Dobro se osjećam. Rekao bih bolje nego ikad. Tako je! Petog februara ove godina navršilo se šest decenija mog života. Svaka od tih decenija je posebna.  Sretan sam i zahvalan Allahu što sam se rodio u Bosni. Moj otac Ibrahim je umro 1983. god. u 58. godini života, dok sam bio na imamskoj dužnosti u Čikagu. Nisam prisustvovao njegovoj dženazi.  Moja majka Džemila umrla je prošle godine u 91. godini života. Moj otac je bio skroman, povučen i vrijedan čovjek. Moja majka je bila veliki borac sa strašnom energijom. Imam četiri sestre i jednog brata. Azra je moja supruga, moj vjerni prijatelj i moja životna sreća. Allah nas je počastio jednim sinom, dvjema kćerkama i sa dva unuka, Nadirom i Ahmedom. 

Prva decenija mog života bila je bezbrižno i sretno djetinjstvo. Sanjao sam da postanem imam, da radim u džamiji. Bio sam prvi unuk i zato me dedo Mustafa jako volio.  Moj djed Huso s materine strane bio je bogat trgovac. Nisam ga upamtio, kao što nisam upamtio nanu ni sa babine ni sa materine strane. Nana Ćamila je umrla odmah po rođenju moje majke. Ja sam dobio ime po dajidži Mustafi Abdukiću koji je završio šerijatsku gimnaziju pa su ga zvali kadija. 

Druga decenija mog života bila je teška i neizvjesna. Nije mi baš išla osnovna škola. Većina učitelja u mojoj školi u Velikom Čajnu kod Visokog bili su iz Srbije i Crne Gore. Najčešće nezadovoljni što svoj pripravnički učiteljski posao moraju odraditi u nekom bosanskom selu među muslimanima, ti srbijanski i crnogorski učitelji su svoje frustracije ispoljavali na nas učenike. Posebno su im smetali đaci koji su išli u mekteb. Učitelji su imali strašnu potrebu da negativno govore o vjeri. U to vrijeme škola i učitelji su bili autoriteti za selo. Ja sam bio loš đak u školi, ali dobar u mektebu. Svu svoju ljubav sam poklanjao mektebu i sanjao o medresi. Osnovnu školu sam završio sa slabim ocjenama i zato je dajidža sugerirao mojoj majci da me upiše na zanat, jer nije bilo izgleda da bi mogao položiti prijemni ispit za bilo koju drugu srednju školu. 

Pa ipak, roditelji su udovoljili mojoj želji da se prijavim na prijemni ispit u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Dajidža Mustafa je bio u pravu. Nisam prošao na prijemnom i tako je moj prvi pokušaj da se upišem u Medresu propao. Pošto su rokovi za upis u druge škole prošli, te 1965/66. školske godine ostao sam kod kuće i posvetio se učenju Kur'ana. Nisam bio na gubitku, jer su me roditelji upisali prije na godinu u osnovnu školu pa mi je ta godina bila viška u odnosu na moje vršnjake. Iduće godine sam se ponovo prijavio na prijemni ispit u Gazi Husrev-begovoj medresi. I ponovo nisam prošao. Bio je to jedan od  najtužnijih dana u mom životu. No, ako imate iskreni nijjet i veliku ljubav za nečim, Allah vam to omogući kad se najmanje nadate. Reisu-l-ulema Kemura je otvorio osmomjesečni kurs za imame, jer u to vrijeme svršenici medrese, koji su školovani za imame, nerado su se prihvatali imamske dužnosti. Prijavio sam se na taj kurs za imame u haremu Careve džamije i odmah sam primljen zato što sam dobro učio Kur'an. Nakon što sam uspješno završio imamski kurs upisao sam se u drugi razred Gazi Husrev-begove medrese i tako ostvario svoj san. To mi je zasigurno jedan od najsretnijih dana u mom životu. 

Treća decenija mog života bila je dramatična. Petogodišnje medresansko školovanje završio sam 1972. god. sa odličnim uspjehom i tako bio oslobođen maturskog ispita zajedno sa još petoricom mojih vršnjaka. Bile su to godine štrajkova u Medresi sa zahtjevom da se u Medresu uvede više svjetovnih predmeta. Naravno, našim zahtjevima se nije odmah udovoljilo, ali zahvaljujući tim štrajkovima Medresa je značajno  reformirana. Još uvijek se sanjam u Medresi i imam tremu očekujući ispit iz arapskog jezika kod rahmetli prof. hafiza Ibrahima Trebinjca, iz fikha kod rahmetli prof. Sinanudina Sokolovića, iz akaida kod rahmetli prof. Muhameda Radončića, iz historije islama kod prof. Kasima Hadžića te iz opće historije kod profesorice Zehre Šoše. Imam potrebu da kažem da su prof. Trebinjac i profesorica Zehra na mene ostavli najsnažniji utisak u smislu (straho) poštovanja. Prof. Trebinjac je bio izuzetan pedagog i drag čovjek. Bio je strog, ali pravedan. Znao je naružiti, ali i pohvaliti. Ja sam uživao na njegovom času arapskog i to je bio moj omiljeni predmet. Profesorica Zehra je bila pravi psiholog i pedagog. Kao jedina žena među profesorima Medrese, ona je znala kako da se odnosi prema našim dječijim nestašlucima i našim mladalačkim maštarijama. Znalo se kad je Zehrin čas historije: tišina i kad nije u razredu. Dovoljno je bilo da vas pogleda i da shvatite gdje vam je mjesto. Sjećam se da nisam znao šta su plavi šljemovi pa me je nasramila i upisala mi jedinicu u dnevnik te zapamtila da me ponovo pita to isto pitanje. Drugi puta sam, naravno, znao sve o plavim šljemovima, pa sam dobio četvorku koju nisam nikad zaboravio, jer mi je to jedna od najdražih ocjena u mom školovanju. Tada nisam ni slutio da će baš ti plavi šljemovi, zbog kojih sam dobio jedinicu pa četvorku  u Medresi, doći da nas "brane", odnosno "ne odbrane" od genocida. 

Nakon Medrese odslužio sam vojni rok u Brčkom i Sarajevu, a onda otišao na studije u Kairo. U Kairu sam doživio mentalni preporod. Univerzitet Al-Azhar je od mene napravio sigurnu i samopouzdanu osobu. Rečeno mi je da islam ima rješenja za sva pitanja pa je, stoga, dovoljno da se ta rješenja nauče. Nije bilo velikog poticaja za novim istraživanjima. Za četiri godine  na Al-Azharu stekao sam diplomu, vratio se u Bosnu i zaposlio se kao imam i hatib u Gračanici.  Bile su to tri lijepe gračaničke godine u mom životu. Tu sam se oženio i doživio roditeljsku radost: Azra je rodila Aminu. Godine 1981. god. odlazim u Čikago na imamsku dužnost nakon rahmetli imama Ćamila Avdića. 

U Čikagu počinje četvrta decenija za koju mogu reći da je najproduktivniji period u mom životu. Tu sam upoznao jedan novi svijet i postao svjestan svoga porijekla, svoga nacionalnog imena, svog i položaja svog naroda. Za mene i moju Azru Čikago nije bio samo promjena mjesta življenja, već i promjena pogleda na mnoga životna pitanja. Uključujući i politička pitanja, naravno. Moj susret sa prof. Fazlur Rahmanom na Čikaškom univerzitetu označio je novi početak u mom intelektualnom i duhovnom razvoju. Za razliku od Al-Azhara, na Čikaškom univerzitetu rečeno mi je da ni jedan problem s kojim se muslimani suočavaju nije riješen pa se, stoga, očekuje da ja pokušam riješiti makar jedan. Tu sam shvatio da mi je Univerzitet Al-Azhar dao samopouzdanje, ali Čikaški univerzitet mi je otvorio um i osnažio volju za novim znanjima i spoznajama u rješavanju mnogih problema ne samo za muslimane, već za sve one koji su otvoreni za nova znanja i spoznaje. Pet godina čikaškog iskustva je za mene i moju Azru Allahov dar i blagodat. Tu su nam se rodili Kemal i Adila. Otuda smo se vratili u Zagreb puni želje da radimo i da se borimo za slobodu i čast svoje vjere, naroda i domovine. 

Iako su mi nudili da ostanem na Čikaškom univerzitetu da budem asistent prof. Fazlur Rahmanu, koji je govorio "ovakva prilika na ovom univerzitetu se nudi jednom od pet hiljada studenata", mi smo se ipak odmah nakon moje odbrane doktorata vratili u Zagreb u septembru 1986. god. I nismo se pokajali. Veoma sam zadovoljan sa učinkom mog rada i djelovanja u Zagrebačkoj džamiji. Uz veliku podršku prije svih mog velikog životnog prijatelja rahmetli Salima Šabića Zagrebačka džamija je postala prepoznatljiva po Međunarodnom simpoziju, koji je svake godine okupljao vrhunske svjetske intelektualce poput pakistanskog nobelovca Abdu Selama, Ekmeleddina Ihsanoglua iz Turske, prof. Nedžiba Al-Attasa iz Malezije i mnogih drugih. No, ništa manje važna bila je i promocija intelektualaca iz tadašnje Islamske zajednice, kojima je kao nikad do tada dat prostor u printanim i elektronskim medijima u Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj Jugoslaviji. Susreti i upoznavanje važnih ljudi iz svijeta na tom međunarodnom simpoziju u Zagrebu imali su veliki značaj kasnije u odbrani naše domovine i države Bosne i Hercegovine. Nakon izlaska iz zatvora rahmetli Alija Izetbegovć je na Međunarodnom zagrebačkom simpoziju prvi put javno progovorio. Tada se tu u Zagrebu rodila i ideja o političkom organiziranju bošnjačkog naroda, jer je sve više bivalo jasno da dolazi kraj komunizmu. 

No, po običaju kad god sam osjetio da sam uradio najviše što sam mogao na jednom mjestu, ja sam odlazio na drugo mjesto i tražio nove izazove. Tako je bilo i sa mojim odlaskom iz Zagreba u daleku Maleziju 1992. god., jer mi se tamo ukazala prilika da osjetim radost, ali i napor akademskog rada. Prihvatio sam profesuru na Internacionalnom institutu za islamsku misao i civilizaciju (ISTAC), pri Islamskom internacionalnom univerzitetu u Kuala Lumpuru. Međutim, nije mi se dalo da tu dugo ostanem. U aprilu 1993. god. telefonom sam obaviješten da sam izabran za naibu-reisa. Nisam prethodno ni pitan ni moljen da prihvatim tu časnu i odgovornu dužnost. Nisam se ni ja dvoumio, niti se moja Azra tome protivila. U maju 1993. god. ostavio sam u Kuala Lumpuru i profesuru i porodicu i vratio se u Sarajevo  sa američkim Herkulesom do Sarajevskog aerodroma a onda sa UNPROFOR-ovim trasporterom do grada. Kako sam dočekan u Sarajevu i šta se nakon toga događalo dok sam sa hafizom Ismetom Spahićem i drugim saradnicima podizao Islamsku zajednicu u ratnim uvjetima, govorit ću nekom drugom prilikom. Ovom prilikom samo želim napomenuti da su peta i šesta decenija u mom životu najdramatičnije, najzanimljivije i najaktivnije u ratnom i postratnom okruženju u domovini i svijetu. O tome treba knjigu napisati. Dakle, ove godine ušao sam u sedmu deceniju koju ću, nadam se, posvetiti svojoj duši, svojoj familiji, svom narodu, svojoj domovini i svojoj državi na sebi svojstven način, ako Bog da. 

Može li Sarajevski univerzitet prihvati GHM kao temelj svoje obrazovne povijesti? 

Već sam negdje pisao kako Gazi Husrev-begova  medresa u Sarajevu bila najveća bošnjačka gimnazija. Velike ličnosti su u njoj predavale, a ništa manje ličnosti nisu ni izišle iz nje. Koliko biste se mogli složiti sa mnom? 

Reisu-l-ulema: Dakako! Slažem se, očekujući da se i vi složite sa mnom ako kažem da su grad Sarajevo, duh Sarajeva, univerzitet Sarajeva, biblioteka Sarajeva i tolerancija Sarajeva nezamislivi bez Gazi Husrev-begove medrese. Tu istinu je prepoznao Miroslav Krleža. Toj istini se dive ugledni stranci, koji, kad im se kaže da je Sarajevo već 1537. god. imalo takvu odgojno-obrazovnu instituciju, gdje se tražilo od studenta da uče sve što zahtjeva "vrijeme i mjesto", ostanu bez teksta. Sa takvom odgojno-obrazovnom historijom ponosan bi bio svaki grad i svaka država, osim grada Sarajeva i bosanske države, odnosno Sarajevskog univerziteta, za kojeg ovih dana partija kojoj smeta vjeronauka u školama priprema zakon, kojim ukida mogućnost teološkim fakultetima (čitaj Fakultetu islamskih nauka) da mogu biti članovi Sarajevskog univerziteta. Na taj način trenutni status pridruženog člana Fakulteta islamskih nauka će doći u pitanje, mada od toga statusa FIN nema nikakvu korist. Nažalost, kako izgleda imat će samo poniženje da nam se kaže niste "dostojni" našeg univerzitetskog društva. Uporedite to sa nedavnim obilježavanjem dvjestote godišnjice Osloškog univerzitet u Oslu, koji se ponosi činjenicom da je prije 200 godina taj univerzitet nastao na temeljima teološkog fakulteta, pa je sasvim normalno da se tim povodom pozove mene iz Sarajeva i dr. Olav Fykse Tveita, generalnog sekretara Svjetskog vijeća crkava iz Ženeve da govorimo o temi: Religija - izvor konflikta ili put do pomirenja. Zamislite situaciju da, na primjer, Sarjevski univerzitet već sada počne pripreme da 2037. god. obilježi svoju petstotu godišnjicu, oslanjajući se na činjenicu da su korijeni Sarajevskog univerziteta u Gazi Husrev-begovoj medresi na isti način kao što se crkvena škola uzima kao korijen za dvjestotu godišnjicu univerziteta u Oslu, koji je sada jedan od vodećih svjetskih univerziteta?! Šta mislite da li je moguće da Sarajevski univerzitet prihvati Gazi Husrev-begovu medresu kao temelj za svoju odgojno-obrazovnu povijest?! Razmislite o tome! Slobodno! 

Da li je nestao taj imamsko-mualimski diskurs, ili imidž stare medrese, pa ga zamijenio novi, pomalo, menadžerski, dolaskom studenata sa novih studija. 

Reisu-l-ulema: Gazi Husrev-begova medresa se vremenom mijenjala, ali je sačuvala svoj originalni duh i svoj primarni cilj, a to je da čuva i razvija vjeru, znanje i moral u Bošnjaka. Medresa u Sarajevu je bosanski dragulj, europski biser i svjetsko neiscrpno blago. Treba uradit sve što je u našoj moći da Gazi Husrev-begova medresa bude na povijesnoj listi europskih odgojno-obrazovnih institucija.    

Prethodno pitanje je bilo postavljeno stoga što se ima dojam da Islamska zajednica ima tri nivoa diskursa u imamsko-mualimskoj metodi. Prvi stari, patrijarhalno, mnogo hvaljeni, hrabri i čvrsti, seoski imam, zatim dolaze mlade, ambicioznije generacije u koju spadate i Vi, pa tek sad imamo neku vrstu moderniziranih kompilatora, mukalida, u vjeri. Šta Vi preferirate? 

Reisu-l-ulema: Nisam siguran da je ta klasifikacija adekvatna i zato nemam odgovor na to pitanje. Mislim da Medresa ima svoj utvrđeni put i pravac. Nikakvi vjetrovi  ne mogu ni omesti ni umanjiti njenu misiju. 

Ja Vas se sjećam kao mladog prevodioca neke strane delegacije koje je pozvao rahmetli dr Ahmed Smajlović. Bili ste tek diplomirali na El Azharu. Bili ste bliski sa dr. Samajlovićem? 

Reisu-l-ulema: Da, bio sam blizak dr. Smajloviću. Zbližili smo se u Kairu, gdje me dr. Smajlović prihvatio kao svog najbližeg. Omogućio mi je da, nakon što je  rahmetli Mesud Hafizović završio studije na Al-Azharu, "naslijedim" njegov stan u centru Kaira. Dr. Samajlović je bio veliki radnik sa velikim planovima za Islamsku zajednicu i naš narod. Uživao je veliki ugled na Al-Azharu i općenito u muslimanskom svijetu. Bio je rječit i otvoren prema ljudima. Nažalost, dr. Smajlović nije ostvario sve svoje planove, ali je otvorio značajne procese u Islamskoj zajednici, koji još uvijek traju. Osobno sam dužan dr. Smajloviću za bratsku brigu. Zahvaljujući njemu otišao sam u Čikago, gdje se moj život promijenio i moj akademski razvoj unaprijedio. Molim Allaha, dž.š., da dr. Ahmeda Smajlovića nagradi lijepim Džennetom. 

Prihvatili ste imamsku dužnost u Čikagu, gdje se upoznali dvojicu velikih ljudi. Jedan je bio Vaš prethodnik Ćamil ef Avdić, a drugi je bio Vaš mentor dr Fazlurahman. Kao da su Vas oni odredili kao osobu, islamskog mislioca i misionara?

Reisu-l-ulema: Osobno se nisam sreo sa imamom Ćamilom Avdićem, ali znam ga iz priča njegovih rođaka i prijatelja u Čikagu kao vrijednog, ponosnog i poštenog Bošnjaka. Imam Ćamil Avdić je imao begovsko držanje, ljudsku čast i intelektualni ponos. Volio  je svoj narod i živio je za nezavisnu i samostalnu Bosnu. Iz njegovih knjiga sam spoznao istinu o posebnosti bošnjačke nacije, jezika i kulture. U Čikagu sam prvi put čuo da u Crnoj Gori žive muslimani, koji nisu Crnogorci, već Bošnjaci. Moj susret sa profesorom Fazlur Rahmanom je Allahov blagoslov. On me naučio da mislim svojom glavom i pokazao mi put intelektualnog napretka. Neka mu Allah oprosti grijehe i obraduje ga Džennetom. 

Jedini ste, a to Vam je bio jedna od prvih zadataka, otišli u Kladušu, s namjerom da pomirite Bošnjake. Niste uspjeli, zar ne?! 

Reisu-l-ulema: Pitanje "pomirenja" u Krajini nakon krvavih sukoba nije jednopotezni čin, već dugotrajni proces u kojem treba napraviti mnogo uvjerljivih poteza da bi taj proces bio uspješan. Moja želja je da kod ljudi u Krajini pobudim dobru volju za pomirenjem, koje niko ne može nametnuti. Vjerujem da će to pomirenje doći iz duše samih Krajišnika, koji su najpreči sami sebi. 

Alija Izetbegović je bio i ostao simbol našeg uzdizanja    

Alija Izetbegović je za Vas rekao da ste “najobrazovaniji reis kojeg smo imali”. Šta Vi mislite o njemu?

Reisu-l-ulema: Mnogo mi nedostaje rahmetli Alija Izetbegović, koji je bio i ostao simbol našeg vjerskog, nacionalnog, kulturnog i državnog uzdizanja. 

Vaš punac je bio Mladi musliman. Čuo sam Vaš govor na dženazi hafizu Kasim ef. Mašiću iz Trvanika. Imate izrazit antikomunistički odnos prema tom vremenu progona Bošnjaka. Zašto, onda niste osudili prokazane službenike u IZ-i koji su radili za UDB-u? 

Reisu-l-ulema: "Zelena knjiga" je bio pokušaj razbijanja Islamske zajednice po svim šavovima. Hvala Bogu pa je u Islamskoj zajednici bilo pameti i mudrosti da se prepozna ta zla namjera i tako očuva jedinstvo dīna i ummeta, što je, kao što znate, ustavna obaveza reisu-l-uleme.     

 Ima li ste tokom cijelog Vašeg “reisovanja” nesmiljene napade postkomunističkih, ateističko-mušričkih medija u Sarajevu. Nesumnjivo da iza njih stoje i strani diplomatski centri moći, pa i obavještajne službe. Koliko ste personalno to preživljavali i kako se osjećate danas kad su ti centri moći izgubili bitku sa Vama. 

Reisu-l-ulema: Ne radi se tu o gubitnicima i pobjednicima, već o nedostatku kućnog odgoja u komunikaciji sa ljudima. 

Ponekad, istupate sa stanovišta kako bi u BiH se moralo poštovati pravo “jedan čovjek – jedan glas”, što smatrate općecivilizacijskom tekovinom ljudskih prava. To je, haman, utopija sa stanovišta današnje pozicije Bošnjaka. 

Reisu-l-ulema: Ne, to nije utopija. To je civilizacijska i demokratska tekovina koja nema alternativu. Samo je pitanje vremena kad će taj univerzalni princip "jedan čovjek, jedan glas" biti primijenjen na cijelu državu Bosnu i Hercegovinu. Mislilo se da je ukidanje aparthejda u Južnoj Africi utopija, ali nije. Zlo i nepravda mogu dugo da traju, ali ne mogu preživjeti ispit povijesti.  

Treba pokazati da Bosna nema "domaćina", da njena kultura nema "vlasnika", da njena vjera "nije poželjna", da je njena sloboda "opasna" a njena nezavisnost "neodrživa"   

Nedavno ste rekli da Bošnjaci uporno govore kako žele živjeti sa svima i dijeliti životni prostor, pa i državu. Ali ste upozorili da, pošto ih se kao takve ne cijeni, mogli reći sa kime više ni oni ne žele živjeti. Šta to znači? 

Reisu-l-ulema: To znači da je sve više Bošnjaka koji misli da je vrijeme da se kaže da je Bosna zemlja Bošnjaka i ostalih koji je vole i prihvataju kao svoju jedinu domovinu i jedinu državu te da su spremni da se bore za jedinstvenu i suverenu bosansku državu kao što su Poljaci spremni da se bore za svoju Poljsku, Mađari za svoju Mađarsku, Srbijanci za svoju Srbiju, Hrvati za svoju Hrvatsku, Danci za svoju Dansku itd. Ja razumijem Milorada Dodika kad kaže da ne voli (odnosno mrzi) Bosnu zato što voli Srbiju, ali zato tražim da i on razumije mene kad kažem da ja volim Bosnu (ali ne mrzim Srbiju) te da je Bosna moj dom, moja domovina, moja država, moja sudbina, moje "biti ili ne biti" ovdje i sada. Nema potrebe nikoga prisiljavati da voli Bosnu, ali nema niko  pravo ni da se ljuti što Bošnjaci vole Bosnu kao svoj jedni dom, svoju jedinu domovinu i svoju jedinu državu, jer oni drugog doma nemaju, oni nemaju ni "obećanu" ni "rezervnu" zemlju i državu. Bosna je država, a Hercegovina je pokrajina kao što je Sandžak pokrajina u Srbiji, i kao što je Dalmacija pokrajina u Hrvatskoj. Razumljivije je da se za Srbiju kaže  "Srbija i Sandžak",  a za Hrvatsku "Hrvatska i Dalmacija", nego za Bosnu "Bosna i Hercegovina" zato što su mnogo veće historijske,  geografske i kulturološke  razlike između Srbije i Sandžaka, Hrvatske i Dalmacije, nego između Bosne i Hercegovine. Pa zašto se onda samo oko bosanske države prave takve jezičke i druge podjele? Pa zato da se mogu praviti i druge podjele, koje idu na ruku slabljenja do uništenja bosanske države a time i bosanskog, odnosno bošnjačkog naroda. Jer Bosnu treba stalno predstavljati kao "ničiju zemlju" oko koje se svađaju njena dva susjeda i rade joj o glavi. Treba pokazati da Bosna nema "domaćina", da njena kultura nema "vlasnika", da njena vjera  "nije poželjna", da je njena sloboda "opasna" a njena nezavisnost "neodrživa" te da joj treba "tutor", koji će je stalno udarati po glavi da ne bi ustala, da se ne bi osvijestila, da ne bi napredovala i da ne bi bila samosvjesna.  Pravo Bošnjaka na dom, domovinu, državu, naciju, jezik, vjeru, kulturu, slobodu i nezavisnost  je bosansko pitanje "biti ili ne biti". Sadašnja generacija Bošnjaka, mislim na duhovnu, intelektualnu, akademsku i političku elita,  nema pravo  na izdaju, nema pravo da svojim potomcima ostavlja dugove koje će plaćati genocidom. Bošnjaci su autohtoni narod koji ima prirodno pravo na sve što imaju i drugi narodi na Balkanu i Europi, uključujući i nacionalnu državu.  Jer,  prošlo je vrijeme prisvajanja Bosne i posvajanja Bošnjaka za bilo čije nacionalne interese. Bošnjaci su danas svjesniji svog prava na vjeru, naciju, kulturu, dom, domovinu, državu, slobodu i nezavisnost više nego ikada. Bošnjaci su dovoljno pametni i sposobni da budu domaćini u svojoj zemlji, da budu vlasnici svoje kulture te im, stoga, ne treba ni nadzor nad njihovom vjerom, ni tutor nad njihovm slobodom. 

Isto tako tvrdite, i dajete teške ocjene o stanju Bošnjaka u BiH, da smo ucijenjeni jednom politikom kakvu vodi Milorad Dodik, na način da ne možemo ništa slobodno odlučiti o svom narodu. Naveli ste primjer Bošnjaka sa Kosova koji ne mogu posjetiti svoju matičnu državu.

Reisu-l-ulema: Zar ne vidite da su jedino Bošnjaci na Balkanu "ničiji" narod! Bošnjaci su jedina nacionalna grupa o kojoj ni jedna država ne vodi brigu, ni povijesno, ni konstitutivno, ni kulturno, ni jezički - nikako. Uporedite to sa drugim narodima kao što su Mađari u Srbiji o kojima brine Madžarska, o Hrvatima u Bosni brine Hrvatska prema slovu i duhu svoga Ustava, o Srbima u Albaniji brine Srbija, o Jevrejima u svijetu brine Izrael, o pravima Roma u Bosni pobrinuo se Sud za ljudska prava u Strazburu. Ko se brine o Bošnjacima na Kosovu, u Makedoniji, u Albaniji, u Srbiji, u Hrvatskoj, u Crnoj Gori, pa i u Turskoj? Niko! Oni su prepušteni sami sebi. Njihov status u svim tim zemljama ovisi o milosti i nemilosti svakog pojedinog režima, koji ucjenjuje Bošnjake tražeći od njih da se odreknu osnovnih ljudskih prava. Bošnjaci služe Crnoj Gori samo onoliko koliko je trebalo da dođe do svoje državne nezavisnosti. Srbija već decenijama radi na fizičkom istrebljenju Bošnjaka gdje god to može, ali se često i posluži njima za svoje nacionalne potrebe. Hrvatska nije odustala od upotrebe Bošnjaka za svoje nacionalne ciljeve i zato se protivi priznavanju bosanskog jezika, čak i u bošnjačkim vjerskim školama. Nedavno nas je poznata bošnjačka novinarka Nadira Avdić Vllasi upozorila na teško stanje Bošnjaka na Kosovu, kojima država Bosna i Hercegovina krši osnovna ljudska prava zato što je taoc beogradske politike, koju provodi Milorad Dodik, koji, kao što kaže Nadira, "garantuje nešto u ime Bosne koju mrzi, kao i njeno većinsko stanovništvo. A Bošnjaci je vole. Imaju samo nju, jednu i jedinu, Bosnu i Hercegovinu!... Sve zemlje Europske unije priznale su kosovska dokumenta (pet od njih još nije priznalo Kosovo, ali jeste putna dokumenta)... Učinile su to i sve zemlje regiona, izuzev Srbije i BiH... Zašto Valentin Inzko, u skladu sa svojim nadležnostima, odbija da se ugleda ne SVE zemlje EU i prizna kosovska dokumenta? Na ovo pitanje, tajac! Nema odgovora! Zašto li misle visoki predstavnici EU Inzko i Pieter Feith da između Kosova i Bosne ne treba omogućiti slobodno kretanje ljudi i roba? To što Dodik kaže da BiH neće nikada priznati Kosovo nema nikakve veze s tim što Inzko neće, u skladu sa svojim nadležnostima, da donese odluku po kojoj će Bosna priznati kosovska putna dokumenta kao što su učinile SVE, baš sve, članice Europske unije. Skoro je nezamislivo da je moguće nekoj manjini oduzeti pravo da kontaktira sa svojom matičnom državom. Pa kako da njeguje kulturu, jezik, kako da očuva svoj identitet ako joj je oduzeto osnovno pravo slobode kretanja, odlaska u jedinu državu u kojoj živi većina njihovih sunarodnjaka? Može li iko zamisliti da Srbima iz bilo koje zemlje u regionu nije dozvoljeno da dođu u Srbiju? Jer ona ne priznaje njihova dokumenta! Ili Hrvatima, ili Mađarima, ili pripadnicima bilo koje manjinske zajednice. Samo je Bošnjacima s Kosova oduzeto to osnovno ljudsko pravo. Kosovski Bošnjaci su voljom Inzka diskrimirani u odnosu na sve narode i manjine Europe i regiona. Oni su fizički spriječeni da kontaktiraju sa svojim sunarodnjacima, sa svojom matičnom državom BiH! Ne mogu čak ni učenici u nastavi na bosanskom sa Kosova, iz Prizrena ili Peći, iz Bošnjačke mahale na sjeveru Mitrovice, doći u Sarajevo na ekskurziju! Zabranjeno je kosovskim Bošnjacima da posjećuju svoju rodbinu, prijatelje, da studiraju u Bosni... Zabranjeno im je da se međusobno žene, da dolaze na dženaze, na svadbe... Jer Bosna ne priznaje njihova dokumenta! Dok Srbi i Hrvati, gdje god da žive, imaju dvojna državljanstva, mogu da glasaju u svojim matičnim državama, dobijaju pomoć... Pisali su kosovski Bošnjaci Valentinu Inzku i molili ga, zahtijevali, pitali zašto. Forum Bošnjaka Kosova, pa Bošnjački savjet Kosova... Uzalud! Ne može Inzko uvjeriti kosovske Bošnjake da im ne da Dodik da posjete Bosnu! Oni znaju da ih to Europska unija, koju on predstavlja, diskriminira zato što su Bošnjaci, što su muslimani... Da se ne pravimo ludi! Konkretno, Valentin Inzko i Pieter Feith, koji ne poštuju dokumenta ni onih koje predstavljaju, prave se ludi... Nikad neće povjerovati kosovski Bošnjaci da Inzko mora da dobije Dodikovu dozvolu da BiH prizna kosovska dokumenta, kako su to učinile sve države EU koje on predstavlja, uključujući i onih pet koje nisu još uvijek priznale Kosovo! Znaju da Inzko može donijeti tu odluku, ali neće! A Fejt neće da ga upita zašto neće! Europski, nema šta"! Hvala Nadiri Avdić Vllasi. Čuli smo tvoj vapaj. Shvatili su Bošnjaci šta im je činiti. Nema drugog puta već se boriti i izboriti za svoja prava, najprije u Bosni i Hercegovini, ako Bog da.

O panbošnjačkom konceptu

Pošto govorite za list koji pretendira na panbošnjački koncept, da li biste podržali jedan svebošnjaki plan organiziranja Bošnjaka, kakav je Svjetski jevrejski kongres? 

Reisu-l-ulema: Ne samo da podržavam panbošnjačko buđenje, već želim aktivno sudjelovati u pokretanju, promoviranju i razvijanju tog koncepta. Dozvolite mi, stoga, da baš u ovom panbošnjačkom žurnalu, koji nas, nadam se, neće razočarati kao neki dosadašnji časopisi, izložim svoje poglede na trenutno stanje Bošnjaka i mogući plan njihove alternativne budućnosti, odnosno plan za njihovu "sigurnu zemlju", ako Bog da. 

Prije svega želim kazati da se Bošnjaci danas nalazi na povijesnoj razdjelnici između žaljive prošlosti i željene budućnosti. U stvari, Bošnjaci su stalno između žala za slavnim pobjedama i žalbi zbog sramnih poraza. Vrijeme je da svoj žal za pobjedama okrenu prema budućnosti a svoje žalbe zbog poraza ostave u prošlosti. Kao što se događa svakoj civilizaciji, tako se dogodilo i bošnjačkoj da je prošla put od nastanka, uspona i padanja. Nije sramota ako se jednom ili dva puta padne, ali je sramota ako se ni jednom ne ustane i ne ostane uspravan tako da te niko nikada više ne može oboriti na tvom putu u "sigurnu zemlju". 

Upravo tako, Bošnjaci moraju vjerovati u "sigurnu zemlju", kao što drugi narodi vjeruju u "obećanu zemlju". Ovo su božanske poruke, koje upućuju Bošnjake da vjeruju u bolju i sretniju budućnost, odnosnu u "sigurnu zemlju": -Tako mi jutra i noći kad se utiša, - Gospodar tvoj nije te ni napustio ni odbacio! Budućnost je, zaista, bolja za tebe nego prošlost! Gospodar tvoj će ti sigurno dati, pa ćeš zadovoljan biti! Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio? Za pravu vjeru nisi znao, pa te je na pravi put uputio! I siromah si bio, pa te je imućnim učinio! Zato siroče ne ucvili! Na prosjaka ne podvikni! O blagodatima Gospodara svog kazuj! (Kur'an, 93:1-11). 

Na temelju te kur'anske upute Bošnjaci moraju napraviti  svoju mapu puta za sigurniju budućnost kao pogled koji nije ni žalom opčaran ni žalbom zamračen, već istinskom voljom obdaren da se korača stamenim koracima u "sigurnu zemlju", kao smisao bošnjačkog života i kao cilj bošnjačke kulture. Zato je važno prepoznati uzroke nastanka, razvoja i pada civilizacija i kultura, upoznati se sa povijesnim okolnostima uspona i padova u razvoju jednog naroda, te na temelju toga označiti bošnjački pogled i naznačiti moguće perspektive. 

Svakako, jedan od važnih uzroka nastanka, razvoja i pada civilizacija je religija kao zaštitna mjera identiteta. Jer, historijski gledano, religija je neodvojiva od drevnih  civilizacija. Religija može potaknuti i kreirati civilizaciju, ali i obrnuto -  religija može zaustaviti razvoj sprečavanjem opravdanih promjena.  Kad je riječ o Bošnjacima, religija je sačuvala bošnjački narodni identitet kroz vjeru i moral. Islamska tradicija Bošnjaka je postavila zaštitne granice i usadila je osjećaj "drugosti" kroz sjećanja i ponavljanja historije i kroz poruku da su Dobri Bošnjani autentičan narod, da imaju misiju promicanja dobra i odvraćanja od zla te da su Bošnjaci neodvojivo vezani za bosansku zemlju.  Moguće pretpostavke Bošnjaka ogledaju se u pitanju kako definirati i sačuvati bošnjački identitet i tradiciju, jer to jeste i bit će još dugo vremena najvažniji bošnjački duhovni, nacionalni i politički izazov. Očuvanje bošnjačkog identiteta u Bosni i Hercegovini - gdje nije automatski zagarantiran - kao i u Bošnjačkoj dijaspori zahtjeva različite političke inicijative. Jačanjem veza između Bosne i Hercegovine i bošnjačkih zajednica u svijetu pomoć će očuvanju identiteta i jednim i drugim. Dakle, pitanje obnove i jačanja bošnjačkog identiteta postaje sve više aktualno u ulemanskim, akademskim i političkim krugovima Bošnjaka. 

Drugi važan uzrok je ekstra- racionalna povezanost -  osjećaj zajedničke sudbine. Historijski, kulture i civilizacije ovise o mnogim neočekivanim i ekstra-racionalnim faktorima, odnosno emotivnim vezama. Svakako, tajna opstanka i uspjeha Bošnjaka je u njegovoj vjeri, kulturi, moralu i toleranciji. Stoga politika Bošnjaka mora raditi na  jačanju emotivnih ili ekstra-racionalnih veza radi osiguravanja i potpore bošnjačkog identiteta, ali mi još uvijek ne znamo kako da to uradimo ili kako da objasnimo te veze. Oni koji donose odluke o sudbini Bošnjaka, posebno političke, moraju biti otvoreni i budni prema novim naučnim otkrićima na ovom polju. 

Treći uzrok nastanka, razvoja i pada civilizacija je opća edukacija, znanost i tehnologija. Uvidom u povijest shvatamo da je Ibn Khaldun (14. stoljeće) vjerovatno bio prvi veliki historičar koji je zapazio presudnu važnost edukacije, znanstvenog istraživanja i tehnologije za sudbinu civilizacija. On je pripisao nagli pad arapske civilizacije u njegovom vremenu gubitku arapskog naučnog istraživanja na svim poljima, posebno na polju znanosti. Stupanj edukacije je ključni pokazatelj vrijednosti jednog društva i njegove natjecateljske sposobnosti. U modernom dobu, znanost i tehnologija su granični znakovi znanja. Narodi koji vladaju tim disciplinama će, uglavnom, određivati našu budućnost. 

Mi možemo kazati da su Bošnjaci među prvim narodima u pismenosti. Iako su njihovi razlozi religijski, edukacija im je omogućila profesionalne i ekonomske prednosti. Bošnjaci su imali pionirsku ulogu u unapređivanju znanosti i tehnologije u srednjem vijeku, naročitu u vrijeme Osmanske carevine. To je osnažilo njihovu poziciju u srednjovjekovnom svijetu i pomoglo je Bosni da se održi unatoč velikim i brojnim neprijateljima. Slabosti na polju edukacije, znanosti i tehnologije koje se sada javljaju mogu loše utjecati na budući položaj bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini.  Bošnjačka politika mora ustanoviti i održati visok stupanj bošnjačkog sudjelovanja u pomjeranju granica u znanosti i tehnologiji. Unapređivanje  stupnja opće edukacije u svim oblastima bošnjačkog naroda, posebno u Bosni i Hercegovini te težnja za vodećom ulogom u znanosti i tehnologiji treba da bude politički prioritet. Mjere bosanske znanstvene politike treba da potakne mlade Bošnjake da se bave znanstvenim istraživanjima i tehnološkim  inovacijama. 

Četvrti uzrok ili motivacija za nastanak, razvoj i pad civilizacija je jezik i zato se mora raditi na učenju i izučavanju bosanskog jezika, kao osnovnog znaka prepoznavanja Bošnjaka ma gdje bili. U svom četvrtom govoru naciji njemački filozof  Fihte (um.1814) definirao je ideju nacije kao zajednicu ljudi koji „žive zajedno“ i imaju „zajednički jezik“ koji nastaje u stalnoj međusobnoj komunikaciji.  Fichteov je stav da Nijemci prestaju biti Nijemcima kada prihvate „rimske jezike“. Slično, Bošnjaci prestaju biti Bošnjacima kad prihvate "srpski ili hrvatski jezik".   

Od Kulina bana (1180-1204) pa do naših dana Bošnjaci govore svojim bosanskim jezikom. Ono što Bošnjake čini drugačijim od njihovih susjeda nije njihov jezik, već poruka koju izražavaju na svom jeziku.  U vrijeme Osmanskog carstva Bošnjaci su govorili turski, dok se ulema služila i arapskim i perzijskim, ali nisu zaboravljali svoj bosanski. U svom "Ljetopisu"  Mula Mustafa Bašeskija (um. 1809) kaže: "Bosanski jezik je bogatiji od arapskog jezika... u arapskom jeziku za glagol ići imaju svega tri oblika ... turski jezik je najsiromašniji, jer za glagol ići ima samo jedan izraz... u bosanskom jeziku za oblik glagola ići ima četrdeset i pet izraza..."  Kao i nekad, Bošnjaci i danas govore više jezika. To je prednost koja ne smije postati otuđenost od maternjeg jezika, posebno u dijaspori. Jer, onaj koji izgubi maternji jezik, izgubio je maternju kulturu, a to znači  izgubio je naciju i državu. “Naš jezik je naš moral i ne treba osobit trud da bi smo objasnili pojam bosanski jezik. Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskog ni u okrilju hrvatskog jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik je imao i svoj vlastiti tok do početka 20. vijeka, kada su političke prilike izmijenile njegov javni status”- Alija Isaković 

Peti uzrok i možda najvažniji je odgovorno i savjesno vodsvo (leadership). Svi klasični i mnogi moderni historičari potvrđuju da su historiju pravile velike, nekompetentne i zloćudne vođe čije odluke mogu odrediti uspon ili pad njihovih naroda. Nasuprot ovog mišljenja stoji filozofija da historijom upravljaju neodoljive socio-ekonomske sile ako ne i "čelične zakonitosti". Vođe su samo amblemi tih sila. Oni te sile ne kreiraju. Otuda je  prvi i najvažniji uvjet za  spas i opstanak Bošnjaka bilo  i ostalo kreativno duhovno i političko vodstvo. Bošnjaci su imali dobre i loše vođe kao i svi drugi narodi, ali Bošnjaci ne mogu podnijeti loše vođe zato što žive u takvom okruženju koje ne dozvoljava nemar, neznanje, neodlučnost, potkupljivost, pokvarenost i neodgovornost. Više od jednog stoljeća Bošnjaci nisu imali vođe koji su mogli da im osiguraju politički i materijalni prostor za njihova duhovna ostvarenja ili njihov fizički opstanak. No, ako se usporede velike vođe iz različitih epoha kao što su bili Husejna-kapetan Gradaščević, reisu-l-ulema Džemaluddin Čaušević, Mehmed  Spaho i Alija Izetbegović, nekoliko zajedničkih osobina su im svojstvene.  Svi su aktivno sudjelovali u kreiranju povijesti, imali su hrabrost i karizmu, bili su nepotkupljivi, bili su spremni rizikovati vlastiti život, zdravlje i imetak za plemeniti cilj, svi su bili obrazovani i znali su se nositi sa složenošću geopolitičke i religijske stvarnosti njihovog vremena.  Pogrešno je misliti da danas bošnjački narod nema potrebu za snažnim i odvažnim vođama poput nekih iz prošlosti. Trenutno bošnjačko i bosansko vođstvo izaziva našu zabrinutost. Potrebno je što prije unaprijediti mehanizam političke selekcije kao i opći kvalitet upravljanja državom te politiku odlučivanja i politiku implementacije i to na dugoročni period. Mnogo važnije od "nebeskog naroda" su volja i sposobnost kompetentnih i predanih vođa da dosegnu i obnašaju pozicije vlasti koja im omogućava da rade za dobrobit svog naroda. Nije bez razloga rečeno da su dvije vrste ljudi beskorisni: oni koji ne znaju zapovijedati i oni koji ne znaju slijediti.     

Nismo Vas pitali o pregovorima o Islamskoj zajednici u Srbiji. Imate li nešto novo reći od onog što je već rečeno u javnosti? 

Reisu-l-ulema: Kao što sam već negdje rekao što se tiče turske inicijative za ukidanje paraislamskog predstavljanja muslimana u Srbiji, ona je uspješna jer je otkrila mnoge nepoznanice i stvarne aktere napada na legalnu i legitimnu Islamsku zajednicu u Srbiji sa sjedištem u Novom Pazaru. Kroz proces turske inicijative, koji još uvijek traje, Islamska zajednica u Turskoj je dobila pravu informaciju o uzrocima i posljedicama pokušaja razbijanja Islamske zajednice u Srbiji od Beograda i njegovih poslušnika. A to je bio pravi cilj pokretanja turske inicijative: da turski reisu-l-ulema šejh Mehmed Gormez dobije pravu informaciju o Islamskoj zajednici u Srbiji sa sjedištem u Novom Pazaru, što je i postignuto pa je samim tim turska inicijativa bila korisna, jer se nakon muftijine amnestije ljudi vraćaju autentičnoj Islamskoj zajednici, koju je Beograd bezobrazno napao. 

Kome najviše dugujete u životu? 

Reisu-l-ulema: Sam sam odgovoran za svoje neuspjehe, ali za svoje uspjehe najviše dugujem trojici ljudi. Mom puncu Abdulazizu Ahmedbegoviću dužan sam za životne lekcije, koje se ne mogu naučiti iz knjiga. On me naučio da život nije uvijek kako je pravo, nego kako mora da bude, jer su ljudi kvarljiva roba i zato treba biti mudar i strpljiv da bi se došlo do željenog cilja. Dužan sam mom dragom Salimu Šabiću za druženja i putovanje svijetom. Od njega sam naučio da u svakom čovjeku postoji neko dobro koje treba znati izvući i učiniti ga korisnim za opću stvar. I svom profesoru Fazlu Rahmanu dužan sam za roditeljsku brigu i učiteljsku pažnju, koja mi je pomogla da prosvijetlim svoj um i otkrijem svoje intelektualne mogućnosti.

I, naravno, dužan sam svojoj Azri koja me prati i podržava na našem zajedničkom putu. Azra je moja supruga, moj prijatelj, moja utjeha i moja inspiracija. Zbog toga ostavit ću vasijjet da nam i kaburi budu jedan pored drugog. 

Šta biste poručili Sandžaku na pragu narednih izbora? 

Reisu-l-ulema: Savjetujem im da se drže zajedno na čelu sa muftijom Muamerom Zukorlićem. Ovo je vrijeme bošnjačkog buđenja i slobode. Onaj koji još uvijek ima strah da se probudi, učim dovu Allahu da ga probudi kako bi shvatio da bošnjačko sunce izlazi. A onaj kojeg je strah slobode, molim Allaha da ga oslobodi od straha. Pitanje "sigurne zemlje" za sve Bošnjake odlučivat će se u Sandžaku. Zato Bošnjaci Sandžaka budite sretni i ponosni što vam Allah daje tu čast da budete osloboditelji svih nas, ako Bog da.  

Koga najviše volite, ili ste voljeli? 

Reisu-l-ulema: Volim sve ljude, ali ljubav prema unucima je posebna. 

Koju dovu preporučujete svom narodu? 

Reisu-l-ulema: Allahu Svemogući, osnaži nas u našoj namjeri da se ujedinimo na istini i pravdi za naš narod!

Allahu Sveznajući, pouči nas da praštamo jedni drugima i da jedni drugima budemo na pomoći!

Allahu Milostivi, obaspi nas Tvojom milošću uvijek i na svakom mjestu! Amin!  

(PanBošnjak br. 2)