Baš na Bajram, 4. aprila
Piše: Semir Imamović
Gdje će biti održana akademija u povodu obilježavanja 20. godišnjice od početka genocidne agresije na BiH i na Bošnjake? Evo nas pred 4. aprilom, kada je navršava 20 godina od prve velike zločinačke akcije velikosrpskih snaga u BiH, kada su Arkanove jedinice, uz podršku JNA, napale i poubijale Bošnjake u Bijeljini. Taj kukavički napad na bošnjačke civile u Bijeljini mogao je početi i koji dan prije, i koji dan poslije, ali on je počeo baš na prvi dan Bajrama, u vrijeme bajram-namaza! Time je odmah stavljeno do znanja da je ovo velikosrpski rat protiv muslimana, pa tek onda protiv Republike Bosne i Hercegovine čije međunarodno priznanje simbolizira nacionalno uzdizanje i građansko dostojanstvo bošnjačkog naroda. Zar nije i sam osnivač Republike Srpske govorio da će bošnjački narod „biti odveden u nestanak", a ne da će Bosna i Hercegovina biti odvedena u nestanak.
Velikosrpski projekat je i po tome genocidan, što se još od 4. aprila 1992. fokusirao na ubijanje bošnjačkih civila, a u drugom planu je bila država Bosna i Hercegovina. Zločinci su tada znali ono što mnogi sarajevski „dejtonisti" još neće da znaju - da bez Bošnjaka nema Bosne, a kada u fizičkom, ekonomskom i institucionalnom smislu nestane kritične mase Bošnjaka (kao što ih danas nema u mnogim institucijama, recimo), onda je upitan i karakter te dejtonske države. Upravo zbog poslijeratnog nastavka genocida nad Bošnjacima, posebno u vidu blokade povratka i betoniranja preseljeništva, te u vidu ekonomske pljačke pod krinkom tzv. tranzicijskih reformi, danas smo u situaciji da se pitamo koliko ova dejtonska država uopće štiti Bošnjake, a koliko je u službi velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske. Ideološka struktura svake, pa i ove države, podrazumijeva lojalne službenike, pa su tako mnogi Bošnjaci danas u službi svoga samouništenja. Upravo zato smo slovo o 20. godišnjici početka genocidne agresije počeli upitnikom na koji dejtonska država nema odgovor, jer se podrazumijeva da jedan takav povod ne može dobiti ni državnu, a ni bošnjačku političku pažnju. Bilo bi logično da se bošnjački politički vrh 4. aprila pojavi u Bijeljini, položi cvijeće na glavnom bijeljinskom trgu, sjeti se dovom prvih žrtava genocidne agresije.
Bošnjački povratnici u Bijeljini će imati hrabrosti da javno svjedoče svoje pamćenje, ali će u tome biti sami, ostavljeni od tzv. bošnjačkih funkcionera koje u totalu krasi - kukavičluk. Pa više je po Republici Srpskoj putovao i predavanja o genocidu držao naš kolumnista Fatmir Alispahić (Bijeljina, Trebinje, Srebrenica, Zvornik, Brčko...), nego svi bošnjački političari zajedno! Ali, eto, i kad bismo razumjeli kukavičluk bošnjačkih funkcionera, koji imaju i besplatna službena auta i policijsku zaštitu, pa opet se plaše otići među povratnički narod, ali - kako razumjeti kada usred Sarajeva ne smiju svjedočiti normalna patriotska i antifašistička osjećanja, kakvo je prisjećanje na 20. godišnjicu od napada na Bijeljinu!? Dva danas poslije napadnuto je Sarajevo, ali barikadama, i taj 6. april 1992. se netačno uzima kao dan početka agresije na BiH.
Ako hoćemo svjedočiti državotvornu svijest, onda trebamo svaki dio svoje zemlje smatrati jednako važnim, a periferiju čak i važnijom od centra, jer ako se izgubi periferija, onda Drina poteče iznad Tuzle, Sarajeva i Mostara. Stoga 4. april 1992., kada se dogodio prvi masovni zločin velikosrpskih snaga u BiH, treba imati dimenziju naslovljenu kao - Početak genocidne agresije - jer je tada promoviran zločinački obrazac koji će svoju monstruoznu krunu doživjeti sa genocidom u Srebrenici. Ovaj tekst je zapravo poziv da se u Sarajevu, našem glavnom gradu, sjetimo bijeljinskog 4. aprila i 20. godišnjice početka genocidne agresije. ...Ali i da se pridružimo hrabrim bijeljinskim Bošnjacima, u obilježavanju ovog datuma. Taman ćemo, evo, vidjeti koliko nas ima, a i kakvi smo!
(Saff br. 313, 23. mart 2012. godine)