PROTIV ZABORAVA - STRADANJE BOŠNJAKA SE NE MOŽE REDUCIRATI SAMO NA SREBRENICU

     Istraživanje vremena raspada jugoslavenske države i "postjugoslavenskih ratova" 1991.-1999. složen je proces imajući u vidu sva dosadašnja saznanja o počinjenim nedjelima, ratnim zločinima protiv čovječnosti, flagrantnim povredama međunarodnog humanitarnog prava. Slike sa ratišta u BiH su svojom surovošću i bestijalnošću zaprepastile cijeli civilizirani svijet. Žestina rata porazila je i najveće pesimiste iz vremena nagovještaja krize i raspada zemlje. Mark Eldman, posljednji živi vođa jevrejskog ustanka u Varšavskom getu u Drugom svjetskom ratu, prilikom jedne svečanosti u Buhenvaldu, genocid u Bosni opisao je kao zakasnelu pobjedu Adolfa Hitlera.
     Brojne činjenice, nad kojim se mora misliti o protekloj posljednjoj deceniji XX stoljeća i takozvanim "postjugoslovenskim ratovima", neprestano izbijaju na svjetlost dana. Primarni ciljevi ratova su bili revizija republičkih granica, prisilna razmjena stanovništva i prestrukturacija balkanskog političkog prostora. Ti ciljevi nikada nisu mogli biti realizirani mirnim putem. Pratiće ih sinhronizirani napori da se, nakon svega, uz uspostavljeni konsenzus negiranja i poricanja vlastite odgovornosti, počinjeni zločini relativiziraju, deetnificiraju i ne nazovu pravim imenom. Stranice historije, tog svojevrsnog "popisa zločina i nesreće" bivaju sve punije. Oštra kritika "zvaničnih" istina o prošlosti izaziva i dalje tajac, nedoumicu, pa i izvjesnu nelagodnost.
     Ako je Aušvic bio tragični simbol Drugog svjetskog rata, to je Srebrenica bila za rat u BiH i sve ratove na prostoru bivše Jugoslavije. U bosanskohercegovačkim ratnim zbivanjima genocid u Srebrenici u ljeto 1995., kako su uočile haške sudije, čine "istiniti prizori iz pakla, ispisani na najmračnijim stranicama ljudske historije". Jan Vilem Honig i Norbert Bot autori knjige o srebreničkoj tragediji ustvrdili su da je dugoročni uspjeh etničkog čišćenja zavisio od ubijanja bošnjačkih muškaraca "bez kojih populacija žena i djece ne bi imala načina da se vrati u svoja rodna mjesta. I, pošto je Srebrenica bila jedno od glavnih izbjegličkih mjesta za Muslimane iz istočne Bosne, pogubljivanje tih muškaraca omogućilo bi Srbima da tu regiju zadrže sa većom sigurnošću. I zahtjevi narodnog rata i diktati etničke čistoće tražili su da se minimizira potencijalni otpor, sada i u budućnosti. Trebalo je ubiti što je više muškaraca moguće".
     Treba potpunije sagledati kontekst srebreničke tragedije, kao pojedinačno najvećeg i najmonstruoznijeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Taj zločin ostaje, kako ukazuje Sonja Biserko, kao opomena čovječanstvu o neophodnosti stalne spremnosti za prepoznavanje politike koja planira takve zločine. Etničko čišćenje nije bilo posljedica, već cilj rata. Mnoge knjige o Srebrenici izazivaju, pored snažnih emocija, čitav niz pitanja i dilema. Granice bestijalnosti ljudske prirode pri korišćenju sile ne mogu se utvrditi niti predvidjeti. Žan-Rene Ruez, svojedobno glavni istražitelj za Srebrenicu, u intervjuu datom podgoričkom "Monitoru", objavljenom u aprilu 2001. godine. na jednom mjestu, govoreći o izvršocima zločina, ukazuje: "Jedna stvar me prenerazila kad smo započeli fazu o izvršiocima. Zapanjujući je jaz između onoga što profesionalni oficiri smatraju profesionalnom čašću, dužnostima i aktivnostima i ponašanju i mentaliteta više od 90 odsto oficira VRS koje smo sreli. Oni se ponašaju kao bitange, krijući sve, čak i ono najočiglednije. Ne optužuju druge, jer većina još nije na toj tački, ali to bi većina učinila čim bi osetila miris zatvora, čak i najmodernijeg sa najpristojnijim stražarima. Ljudi bez časti. To je najgore. Ponašaju se kao sitni lopovi, kao djeca uhvaćena sa rukama u džemu, totalno uplašeni mogućih posljedica. Sve su zaboravili, ništa nisu vidjeli. Drinski korpus je, na osnovu njihovih priča, bio prazan u ono vrijeme. Svi su bili u posjeti ženama u Beogradu ili na sahranama bliskih rođaka. Cio korpus je bio u rukama čistačica i vozača. Skandalozno ponašanje". Vladislav Jovanović, predstavnik SRJ u Ujedinjenim nacijama 18. decembra 1995. objašnjavao je, pak, da su se Bošnjaci međusobno ubijali. O ovoj tragediji Srebrenice dugo će se govoriti i pisati. Međunarodna zajednica nikada neće moći prikriti svoj dio odgovornosti za ovaj pokolj. Ne može se čuvati sjećanje na zločine bez pitanja o počiniocima. Historijat bošnjačkih stradanja ne može se reducirati samo na Srebrenicu, niti se na nju može gledati van konteksta tragedije Sarajeva, Višegrada, Prijedora i drugih bosanskohercegovačkih gradova. U Bosni će se još dugo godinama otkrivati, kako ih zovu, primarne i sekundarne grobnice. Oni koji znaju gdje se sve one nalaze, i nakon više ood deset godina od okončanja rata, teško o tome govore, još teže pristaju da ih lociraju. Svi glavni akteri zla još uvijek nisu u Hagu.
     Arhivi u Hagu i tamošnje optužnice o učesnicima u "zajedničkom zločinačkom poduhvatu" biće nezaobilazni u pisanju novije historije južnoslavenskog prostora, ključ njenog poimanja u posljednjoj deceniji dramatičnog XX stoljeća. Kritičko sagledavanje bliske prošlosti još uvijek nije moguće bez snažnih pritisaka sa strane. Traganje za istinom i historijskim činjenicama otkrivaće dublje, ne samo pozadinu i uzroke tih ratova, već i brojne, nove individualne i porodične drame, masovna stradanja nevinih i nedužnih ljudi.

     Suočavanje sa odgovornošću i sa još neotvorenim istinama, je svakako i moralno pitanje. Demontiranje nacionalizma biće dug proces. Karl Jaspers je napisao da svaki građanin mora osjećati saodgovornost u političkom smislu za postupke države kojoj pripada: "Znati da si odgovaran prvi je pokazatelj buđenja političke slobode". U Srbiji djeluju postoje pojedinci, grupe i organizacije, koje Srebrenicu doživljavaju kao sopstvenu odgovornost i sopstveni stid. To su ljudi koji ne propuštaju priliku da se oglase, obilježe ili reagiraju, kadgod je riječ o Srebrenici i svemu onome što se tragično zbivalo u "postjugoslovenskim ratovima". I Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda svojim istraživanjima i objavljivanjem prikupljenih podataka nastojao je dati doprinos istraživanju istine o Srebrenici kao i o drugim gradovima istočne Bosne odakle su u Sandžak od proljeća 1992. stizale mase bošnjačkih izbjeglica. Bošnjaci u Sandžaku, ili, bolje rečeno u onome što je od njega preostalo, su također platili visoku cijenu opstanka u zemlji koja nije bila u ratu.
     Ratovi su, uplivom svjetskih sila, prekinuti, ali ostaje zebnja jesu li doista i okončani. Prisustvo međunarodne zajednice i dalje je neophodno na širem južnoslovenskom prostoru, gdje egzistiraju društva sa uticajnim, iracionalnim vrijedonosnim sistemima, bez opštevažećih normi. Hana Arent piše kako je u samoj prirodi ljudskog bitisanja da sve što se jednom dogodilo i što je zapisano u historiji čovječanstva, "ostaje za čovječanstvom kao mogućnost i dugo nakon što je aktuelnost samog događaja postala stvar prošlosti".
     Svi smo, nadam se, svjesni da smo još uvijek daleko od potpune pobjede nad zlom, da aveti mraka još uvijek čekaju i misle a imaju još jednu svoju šansu. Zato, zbog mnogobrojnih žrtava, zebnji od ponavljanja historije, ne smijemo ćutati, niti zaboraviti. Svi imaju ime: i zločini, i ubice i žrtve. Nijedno društvo ne može izbjeći suočavanje sa kontroverznim stranicama svoje prošlosti. Bez osvješćivanja, piše Herman Broh, nema ni samosvijesti, a bez samosvijesti nijedan narod nije u stanju da savjesno uzme u svoje ruke sopstvenu političku sudbinu. Ovo je još jedna prilika da, obilježavajući tužne godišnjice, vidimo ali i progovorimo o tome dokle sve mogu ići granice bezumlja, mržnje i netolerancije.

Semiha KAČAR, predsjednica Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda sa sjedištem u Novom Pazaru
(http://www.bosnjaci.net)