Bošnjaci u RS-u su građani drugog reda

Piše: Fahrudin Sinanović

Anđelina je bila i otišla. Film će se prikazivati još koji mjesec, a nama će ostati naši problemi. Bošnjacima u RS-u znatno veći, nego Bošnjacima u Federaciji. Jer ovi prvi su građani drugog reda. Ne samo zato što ih i nema u nazivu entiteta - Republika Srpska, već i zato što su oni na zadnjem mjestu, zadnja briga našim političarima.

S obzirom da je bivša Jugoslavija bila u poodmakloj fazi raspada, na preporuku „Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji" i u Bosni i Hercegovini je, 29. februara i 1. marta 1992. godine, održan referendum na kojem su se građani izjašnjavali o statusu Bosne i Hercegovine. Iako je Srpska demokratska stranka na sve moguće načine opstruirala održavanje referenduma, na glasanje je izašlo 64,31 posto glasača, a od toga njih 99,44 posto je zaokružilo ZA. Protiv je bilo 0,29 posto glasača, a 0,25 posto je bilo nevažećih listića. Bosna je, dakle, mogla krenuti putem nezavisnosti. Zbog toga se 1. mart obilježava kao Dan nezavisnosti BiH.

Te 1992. godine, samo nekoliko dana nakon Referenduma, tačnije 4. marta 1992. godine, kada je Skupština R BiH usvojila Deklaraciju o nezavisnosti, Radovan Karadžić je za skupštinskom govornicom uputio otvorenu prijetnju:

- Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje, kazao je monstrum Karadžić.

- Muslimanski narod neće nestati, to ja poručujem gospodinu Karadžiću, replicirao mu je predsjednik Predsjedništva R BiH Alija Izetbegović.

Slobodan Milošević i takozvana „JNA" su bila glavni „izvođači radova"

Ubrzo je iz Beograda krenula otvorena agresija na BiH. Slobodan Milošević i takozvana „JNA" su bila glavni „izvođači radova", a „podizvođači radova" su bili  Radovan Karadžić i srpske paravojne formacije. Ipak, iako je tadašnja „JNA"  po snazi i vojnim kapacitetima slovila za četvrtu oružanu silu u Evropi, Alija je svoju riječ održao. Nije dozvolio Karadžiću da muslimanski narod nestane. Nažalost, njegovi politički nasljednici, predvođeni Sulejmanom Tihićem, nemaju pravog odgovora na mirnodopske prijetnje kojima je izložena BiH.

Nekad je o nestanku BiH i muslimanskog naroda govorio Radovan Karadžić, a danas to govori Milorad Dodik. Za razliku od Karadžića, Dodik govori samo o nestanku BiH. Ne govori o nestanku Muslimana, danas Bošnjaka, ali na tome mudro i predano radi. U tome je itekako uspješan. Bosne sve manje ima, a i Bošnjaka u genocidnoj tvorevini Republici Srpskoj. Posao je Dodiku olakšan zbog činjenice da nasuprot sebe nema jakog političkog protivnika, kao što je to Karadžić imao u Izetbegoviću, već naspram sebe ima nesposobne bošnjačke političare ogrezle u sebeljublju, nepotizmu, korupciji, javašluku, zabavljene borbom za fotelje, a ne borbom za narod i državu.

Da Bošnjaci u Republici Srpskoj polahko nestaju najbolje se može vidjeti iz analize rezultata općih izbora od 1998. godine pa do zadnjih Općih izbora 2010. godine.

Šta kažu rezultati izbora?

Na izbore 1998. godine je izašlo 740.179 glasača. Koalicija za cjelovitu i demokratsku BiH, koju su činile stranke: SDA, Stranka za BiH, Liberali i GDS, osvojila je čak 125. 528 glasova, što je u procentima bilo 17.0 posto. Tome treba dodati i SDP-ovih 19. 889, što je činilo dodatnih 2.7 posto glasova. Koalicija CD BiH je tada imala 15 poslanika u Narodnoj skupštini RS-a i bila je druga po snazi. Najaviše poslanika imao je SDS 19, dok je, recimo, Dodikov SNSD imao tek 6 poslanika.  Dakle, te 1998. godine bošnjačke stranke ( tu računamo i SDP jer i za ovu partiju uglavnom glasaju Bošnjaci) osvojile su nešto više od 145 hiljada glasova.

Već 2000. godine smanjuje se broj bošnjačkih glasova. Od  626. 841 glasova, SDA je osvojila 47.379 ili  7.6 posto, Stranka za BiH je dobila 32.450 ili 5.2 posto, a SDP 31.176  ili 5.0 posto. Stranke koje uglavnom pokupe bošnjačke glasove ovoga puta osvojile su nešto više od 110 hiljada.  

Totalan krah Bošnjaci su doživjeli na Općim izborima 2010. godine. Od ukupno 670.730  glasova, osvojili su svega 53 hiljade glasova, odnosno oko 8,5 posto. SDP je osvojio 19.297 glasova, SDA 16.861, Stranka za BiH 11.952 i Savez za bolju budućnost 5.744 glasa.  U odnosu na 1998. godinu, to je skoro 100 hiljada glasova manje.

Danas u narodnoj skupštini Republike Srpske, od ukupno 83 poslanika, samo su 4 iz reda bošnjačkog naroda.

Na lokalnim izborima situacija je još pogubnija. Bošnjaci danas nemaju niti jednog poslanika u Skupštini grada Banja Luka. U Skupštini Osmaka od 17 poslanika samo dvojica su Bošnjaci. Nekada je u ovoj općini načelnik bio Bošnjak, a na Prijevremenim izborima za načelnika opštine Osmaci početkom 2011. godine, od ukupno 3.569 glasova, kandidat SDA Mirzet Alić dobio je svega - 19 glasova. DEVETNAEST glasova!!! Za ovako katastrofalne rezultate nisu krivi ljudi koji žive u općinama Republike Srpske, već ponajprije SDA na čelu sa Sulejmanom Tihićem, koja je svemu ovome doprinijela lošim zakonskim rješenjima. Najviše je SDA kriva jer je imala najveće povjerenje Bošnjaka.

U RS-u žive „nepoznati" Bošnjaci

Osim analize izbornih rezultata, o sve manjoj prisutnosti Bošnjaka u manjem entitetu govori blic anketa koju sam uradio. Naime, zamolio sam kolege novinare, književnike i druge poznate ličnosti da mi kažu ime neke poznate javne ličnosti, bošnjačke nacionalnosti, pod uslovom da nije političar, a koja živi i radi u Republici Srpskoj.  Među ispitanicima je najviše bilo novinara jer su oni po prirodi posla najinformiraniji. I ovdje su rezultati porazni. Većina odgovora je glasila: „Ne zna." „Ne mogu se sjetiti." „Niko mi sada ne pada na pamet."  Osim političara, najpoznatije osobe u RS-u su nana Fata Orlović, muftija banjalučki Edhem Čamdžić i trebinjski imam Husein ef Hodžić. Ali, oni nisu poznati zbog svog posla koji obavljaju, već zbog problema sa kojima se susreću u manjem entitetu. Ipak, nakon propitivanja kolega novinara došli smo tek do nekoliko imena Bošnjaka koji se mogu uvrstiti među poznate javne ličnosti. To su novinari Avaza Emir Musli (Bijeljina) i Almedin Šišić (Banja Luka), književnik Jusuf Trbić (Bijeljina), kompozitor Muharem Insanić (Banja Luka) i nekadašnji golgeter Borca Muhamed Ibrahimbegović, koji je nedavno smijenjen sa mjesta potpredsjednika Upravnog odbora FK „Borac" Banja Luka.

Hafiz Ismet ef. Spahić i Roj Gatman

Zašto je stanje takvo kako jeste? Zašto Bošnjaci nestaju iz Republike Srpske? Odgovor je jasan: zato što bošnjački političari nemaju nikakve strategije kada je u pitanju povratak.

Da Bošnjacima najveći problem predstavlja nepostojanje zajedničke strategije, potvrdio je nedavno u intervju za Dnevni avaz i naibu reis hafiz Ismet ef. Spahić, koji je na upit novinara: „Šta najviše zamjerate bošnjačkim liderima, onima koji taj narod, navodno, vode? - odgovorio:

- To što ne znaju sjesti za zajednički sto. Nisu to nikada činili, a ni sada to ne čine. To je jedna vrlo opasna stvar. Zašto ne sjesti zajedno i razgovarati, zašto ne izgraditi zajedničku strategiju. Sve ovo me podsjeća na sudbinu muslimana Španije! Oni su ovako nestali. Ovakvom politikom. Cijepanjem. Pojedine pokrajine su se odvajale, dobivale neku samostalnost. Jedna po jedna su padale i na kraju su svi izgubili, kazao je hafiz Ismet ef. Spahić.

Da Bošnjacima nedostaje strategije u političkom djelovanju govorio je i Roj Gatman (Roy Gutman) u intervju za „Preporod" od 15. februara.

- Ja još uvijek čekam da u Bosni upoznam nekoga ko strateški razmišlja, kazao je novinar i publicista Roj Gatman, dobitnik Pulicerove nagrade za novinarstvo.

Kad nema startegije, hvataju se za Anđelinu Đoli

A kad nemate strategije, onda se hvatate i za slamku spasa. Samo na takav način i u takvom kontekstu možemo razumijevati bošnjačku euforiju u vezi sa holivudskom divom Anđelinom Đoli i njenim filmom „U zemlji krvi i meda".

Oni koji su gledali, kažu da je film politički korektan i da je režiserka, uz brutalne scene nasilja,  jasno kazala ko je zločinac, a ko žrtva. Zbog toga su je Srbi osudili, a naivni Bošnjaci skoro da su povjerovali da će im jedan film riješiti sve probleme. A šta je to novo rekla Anđelina što već nije rečeno u presudama Haškog tribunala, što nije rečeno video snimcima "škorpiona" koji ubijaju nedužne Bošnjake, što je rečeno snimcima iz logora Omarska, što je rečeno u presretnutim razgovorima krvnika Mladića i Karadžića? Ništa novo nije rekla. Ništa što se nije znalo i što nisu znali oni koji su mogli spriječiti i zaustaviti rat, oni koji danas u svijetu donose glavne odluke. Sva ta euforija „ponijela" je i reisa prof. dr. Mustafu ef. Cerića, koji je izjavio da je „Anđelina Đoli nešto najbolje što nam se desilo nakon Dejtona". Ako znamo da je Holivood carstvo razvrata, zinaluka, bluda i svih drugih poroka, a da je Anđelina Đoli prva holivudska zvijezda, teško muslimani mogu prihvatiti činjenicu da nam je neko takav nešto najbolje što nam se moglo dogoditi. Pa makar i snimila politički superkorektan film. Prijatelj mi je poslije pričao da Reis nije baš tako mislio, da je to bila samo hiperbola kojom se želio zahvaliti Anđelini Đoli.

Hoće li film „U zemlji krvi i meda" pomoći da budu veće plate i penzije? Hoće li pomoći deviznim štedišama da im se vrate njihove pare? Hoćemo li dobiti nove autoputeve. Hoće li se otvoriti stotine novih radnih mjesta? Hoće li pojeftiniti brašno, gorivo i kahva? Hoće li u apotekama lijekovi biti besplatni? Hože li film pomoći da se ukine entitetsko glasanje?  Naravno da neće.

Anđelina je bila i otišla. Film će se prikazivati još koji mjesec, a nama će ostati naši problemi. Bošnjacima u RS-u znatno veći, nego Bošnjacima u Federaciji. Jer ovi prvi su građani drugog reda. Ne samo zato što ih i nema u nazivu entiteta - Republika Srpska, već i zato što su oni na zadnjem mjestu, zadnja briga našim političarima.

(Saff br. 311, 24. februar 2012. godine)