Za Suljagićem ne treba žaliti

Dolazak Emira Suljagića za Ministra u Vladi KS a i njegov odlazak (ili odlasci) popraćeni su kontraverzama, dizanjem medijske prašine, zapletima i naglim obratima sa tendencijom da preraste u zanimljivu sapunicu. Najnovija ostavka Ministra ponovo je podijelila javnost na one koji smatraju da je trebao davno otići i na one koji žale za mladim i ambicioznim ministrom.  Obzirom da spadam među one koji smatraju da gosp. Suljagić nije ni trebao da bude biran za ministra u najvažnijem ministarstvu vlade KS pokušat ću odgovoriti na pitanje: Zašto ne treba žaliti za ministrom Emirom Suljagićem?

Gospodin Suljagić se prihvatio da upravlja resorom sa kojim nije imao nikakvih dodirnih tačaka u svojoj oskudnoj karijeri, a ako se tome još doda njegov temperament i ekscentrični medijski ispadi, mogao se naslutiti ovakav kraj. Da ne bude zabune, nije on ni prvi ni posljednji ministar koji se prihvatio rukovođenja nečim što ne poznaje, ali jeste prvi ( nadam se i posljednji) koji se prihvatio da upravlja resorom odgoja, nauke i obrazovanja, a da  nema osnovne pretpostavke za to. I taj hendikep se mogao nekako nadomjestiti da se on okružio ljudima koji dobro poznaju obrazovnu problematiku i koji su spremni na sistemsko uređivanje i unapređivanje ove oblasti, umjesto toga, on se okružio ljudima koji će hvaliti ono što radi i u medijima ga predstavljati kao hrabrog i odvažnog ministra spremnog za velike reforme. Oreol reformatora kojim  ga se želi okititi nema pokriće  ni u naznakama kada je u pitanju ono što je on do sada uradio u obrazovanju. Niti jedan poslijeratni ministar u cijelom svom mandatu nije donio odluka i pravilnika koji nisu u skladu sa Zakonom koliko je ministar Suljagić u svom dosadašnjem  mandatu. Svaka njegova odluka bila je kontraverzna i donosila više nejasnoća, nego što je poboljšavala stvari. On formira razne komisije i radne grupe sastavljene od instant- eksperata za obrazovanje, novinara, sindikalnih poslušnika i drugih intimusa  (kojima, usput, isplaćuje ogromne honorare - valjda će neko i to objelodaniti) koji treba da analiziraju NPP i predlažu nova rješenja, da preuređuju  normativni segment obrazovanja i sl. pri tome zanemarujući sve stručnjake na nastavničkim fakultetima i akademijama koji educiraju nastavni kadar i koji se cijeli svoj radni vijek bave problematikom obrazovanja, među kojima ima i imena svjetskog renomea.

Ako ostavimo po strani njegovo nepoznavanje obrazovne problematike i nesnalaženje u toj oblasti, kako mu oprostiti elementarno nepoznavanje društvenog konteksta,  i korjenitih promjena koje su se desile u našem, postkomunističkom, društvu? Akademska titula koja stoji ispred njegovog imena obavezuje ga, najmanje, da može razabrati šta znači izborna pobjeda, a šta su društvene vrijednosti. Izborna pobjeda njegovih drugova (s kojom on i nema baš puno veze), ne daje legitimitet, ni njima niti njemu, da oru po utvrđenim društvenim vrijednostima kao po vlastitoj njivi i da u revolucionarnom zanosu resetuju društvene tokove tako da istorija opet počinje od njih. Promjene koje su se desile u bh. društvu početkom devedesetih (prelazak na tržišnu ekonomiju, višepartijski sistem, privatizacija društvene i državne imovine, denacionalizacija, vraćanje vjerskih zajednica na društvenu scenu i dr.) nisu bili hirovi pojedinaca nego plebiscitarna volja i odluka bh. građana zasićenih dotadašnjim društvenim poretkom. Nesnalaženje u svim gore spomenutim procesima i pravljenje grešaka je evidentno, ali nikome, do Suljagića, nije padalo na pamet da dovodi u pitanje procese (slikovita je njegova arogancija u komunikaciji sa vjerskim zajednicama i upozoravanje istih da su se desile velike promjene: „dio vjerskih zajednica ne uviđa koliko i kako su se stvari u ovoj zemlji promijenile" , Oslobođenje,11.5.2011.).

Nije on ni tako mlad da dozvoli da mu medijska galama nekolicine ostrašćenih sekularnih talibana stvori  krivu sliku i da pomisli da je vrijeme za revoluciju. Bosansko-hercegovačko društvo je duboko religiozno i utjecaj vjere i vjerskih autoriteta i  institucija  na društvene procese i događanja vidljiv je na svakom koraku (Sva istraživanja govore da bh. građani i dalje imaju najviše povjerenja u vjerske zajednice). Ne tvrdim da su ti utjecaji uvijek išli na korist bh. društva i države, ali je daleko od toga da su oni onakvi kakvim ih vidi Suljagić i društvo.  Nikakvi nagli rezovi, niti politički dekreti, poput onih koje je Suljagić činio (bili oni religijom ili antireligijom motivirani) neće unaprijediti procese izgradnje harmoničnijeg društva, nego ih vraća unazad i dodatno otežava. Njih treba graditi i dograđivati kako bi bili na korist svima i tome učiti nove generacije, jer niko od nas nema iskustva u ovim društvenim procesima i svi smo u ovome početnici.

Izjavom kako je svojim odlukama počeo da ugrožava neformalne centre moći i da zbog pritisaka i prijetnji iz tih centara podnosi ostavku pokazao je svu apsurdnost svoje pozicije. Pa upravo su  neformalni centri moći njega i postavili za ministra kako bi izvršavao njihove naredbe. Nije valjda pomislio da je odabran za ministra zbog svog dotadašnje naučnog, kulturnog ili nekog drugog društvenog doprinosa, pa bi mu upravljanje ministarstvom bila nagrada za to. Morao se, bar nekad, zapitati šta je to što je nagnalo one koji odlučuju da baš njega predlože. On kao direktni proizvod neformalnog centra moći odmetnuo se i pomislio u jednom trenutku da sam može odnositi odluke. Oni koji znaju kako je i gdje zaposlio svoju suprugu nakon što je postavljen za ministra, oni koji znaju kojim studentima je plaćao nadoknade za boravak u domovima a kojima nije htio - naravno da će od njega tražiti i druge nemoralne i neprincipijelne usluge. Ako tome još dodamo da znaju i koliko je para potrošio na svoje prijatelje isplaćujući im enormne honorare za mizerne poslove, onda ustupcima nema kraja.

Zbog svega toga ne treba žaliti za ministrom Suljagićem, treba čovjeka jednostavno pustiti da ode, možda je to i najmanja šteta.

Nadam se da ni sam Suljagić neće previše srcu primiti orkestriranu podršku koju mu upućuju Sindikat, alijas Saudin Sivro i Udruženje učitelja, alijas Nihada Čolić, koji misle da samim tim što nose pečate ovih organizacija mogu u ime svih da misle i pišu saopćenja. Jasno je i samom Suljagiću da oni ne žale toliko za njim,  koliko im je žao njih samih. Njegovim odlaskom mnogo više gube njih dvoje, nego sam Ministar.

A što se tiče prijetnji koje su uvijek bile primitivni i kriminalni oblik komuniciranja, njima treba da se bave organi ove države koji su zaduženi za bezbijednost građana i koji su sastavni dio Vlade u kojoj je djelovao i ministar Suljagić. One imaju i dublje implikacije ako se uzme u obzir da je transport oružja i municije bez dozvole nadležnih organa, kriminalno djelo, a ovdje imamo slučaj da se to radi na potpuno legalan način putem pošte - onda bi trebale da padaju ostavke, jedna za drugom, prije svega u BH Poštama.

M. H., prosvjetni radnik