Sve apsurd do apsurda

Godinama slušam priče o sekularizaciji Bosne i Hercegovine, čovjek bi rekao da je BiH prije rata bila teokratska. Nikako ne mogu shvatiti kako se nešto može odvojiti od nečega, ako nije bilo ni spojeno sa njim. Ako se pogleda problem sa strane, vidjet će se kako se ovdje ne radi o odvajanju vjere od države, nego se više radi na odvajanju čovjeka od Boga, vjere, morala i razuma jer tada je najlakše manipulisati ljudima.

Oni koji ljude pozivaju vjeri i praktikuju vjerska načela, njihov princip je jednostavan: "eslim-teslim", pokori se Bogu i bićeš spašen. Kada nastupaju oni koji žele da "emancipuju", "prosvijetle" one Bogu pokorne, onda nastupa cijeli arsenal, po potrebi horori, kukumavke, modernizacija, emancipacija, ljudska prava i šta sve ne.

Kada vjerski službenici brinu o problemima, kako ličnim tako i o problemima svojih džematlija, onda vjerski službenici ne treba da se miješaju u politiku. Kada ta ista politika zagorča svima život, onda su se trebali oglasiti.

Kada je kolega Seid ef. išao na ramazansku praksu u povratničko mjesto, spavao u obgorenoj sobi sa UNHCR-najlonima na prozoru dok vani snijeg pada, onda su imami dio naroda i sa njim sve dijele. Kada imam treba da dobije međunarodno priznanje u Norveškoj to je ok! Kada treba da međunarodno priznanje primi imam u BiH, onda isti onaj arsenal bljuvotina stupi na snagu.

Ne muslimankama s maramom

Kada nana Fata Orlović traži da joj institucije RS povrate uzurpirana prava, makar je saslušaju, iako od zadovoljenja njenih prava nema ništa. Međutim, kada jedna muslimanka s hidžabom treba da radi u vojsci i svojim trudom i radom donese hljeb svojoj porodici, onda njen hidžab ne odgovara SOP-u, te mora ostati van kruga kasarne, ni saslušati je neće. Ni preko ograde! Degradacija muslimana, posebno žena koje svojom nošnjom žele da praktikuju svoja vjerska ubjeđenja, ide tako daleko da bi neki i na hirurškom stolu odbili da ih operiše pokrivena žena. Možda i ne bi, jer svjedoci smo kada i kolektivno i lično "zagusti" da svi znamo "gdje je džamija". Eno vidimo da ponegdje u Europi, kojoj navodno težimo, to nije slučaj. U Europi, Norveškoj, je normalno da pokrivena žena može biti policajac, sudija itd.

Jadno je to, dok se u našoj zemlji rasipnički troše novci na sve i svašta, na svim nivoima, skoro pa da naplaćuju to što dišu, a u isto vrijeme se gase muzeji, biblioteke, neimaština se širi kao kuga, kultura probija dno na kojem već odavno počiva, vjera je stavljena na marginu, ljudi koji imaju i slijede neka moralna načela su nepodobni. Jedino što, navodno, rade je to da nas "čuvaju" od Dodika, u isto vrijeme dok ih je isti taj Dodik politički duboko "pokopao u zemlju", jer ih više ne čujemo. Ostaje otvoreno pitanje: "Ko će nas čuvati od naših čuvara"?

Obračun s vjeronaukom dok nepismenost raste

Apsurdno je to da je u našem sistemu obrazovanja problem broj jedan bila vjeronauka, dok se u isto vrijeme procenat nepismenosti ni manje ni više nego uduplao. Aferim!

Apsurdno je to da su u BiH kulturno-historijske institucije pred gašenjem, biblioke pred zatvaranjem dok se na evropskoj statističkoj ljestvici penjemo po broju otvorenih kladionica. Gdje su sada bh. političari, analitičari, ministri i administracija koja je nedavno imala štrajk upozorenja? Ne znam samo kako niko ne potraži drugo radno mjesto? Vidim nije ih stid uzeti ono što im i ne pripada, gomilati novce u zemlji u kojoj jučerašnji veterani i heroji rove po kontejnerima.

Znam iz priča starijih da su četnici palili pradjedu Salih ef. knjige ispred kuće, urinirali po njima. Znam i sjećam se ko je zapalio "Vijećnicu". Ko to danas "pali" naše kulturno-historijske institucije? Nije moje da ih u isti saf stavljam, ali svi oni koji imaju bilo kakva dodira s tim problemom treba se zapitaju.

Po njima je sasvim dovoljno obrazovan građanin onaj koji zna ispuniti glasački listić po unaprijed dogovorenom principu.

Apsurdno je i to da sredstva pronalaze za pobjeglice, izdajnike koji su se slizivali sa Miloševićem, dok su roditelji ubijene sarajevske djece sabirali dijelove tijela svojih najmilijih. U nekim mjestima naše nam lijepe BiH kada treba izdvojiti sredstva iz budžeta kako bi neki likovi, Emir ili Nemanja Kusturica pa ponovo Emir, pravili harmoniju između nesklada njegovih ideja, njegovih roditelja i mjesta u kome su život proveli, onda za to se imaju sredstava. Možda nam nakon "Doma za vješanje" treba "Grad za vješanje"?! Možda, jer omču nam već odavno stežu.

Za dezerterstvo priznanja ne daju

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa Cerić dobija nagradu za mir, međunarodno priznanje fondacije "Ducci". U zemlji u kojoj je počinjen genocid, u kojoj se širio fašizam, u kojoj je silovanje bilo ratna strategija, reisu-l-ulema je širio međureligijski dijalog i mir. Ljudi iz drugih zemalja su to primijetili i žele taj trud priznati, Bosna i Hercegovina je ponosna na svog sina, jer time i ona dobija.Time dobija kako bošnjački korpus tako i ostale nacije i religijske skupine. Ej vala, baš je to dika i sve bi to bilo divno i krasno da Bosna i Hercegovina nije zemlja apsurda. No, kako je zemlja Bosna i Hercegovina zemlja apsurda, kako to rekoše nedavno na Dnevniku FTV, onda se jave neki "promašeni dirigenti" kojima ne samo da smeta to priznanje, nego počinju i da okupljaju svoje istomišljenike po internetu, zajapureni i željni medijske pažnje, povrijeđeni urlaju po web stranicama. Reći ću samo da isti taj Feđa Š., koji je bio inicijator tog nazovimo protesta, nije mogao dobiti nikakvo priznanje jer se za dezerterstvo priznanja ne daju. Skontao je već davno Feđa da se Bosna i Hercegovina bolje brani iz Europe i da se lakše brani s tuđim mrtvim sinom, to nije "njegov rat", on će pobjeći pa će "naoružan" idejama doći nakon rata da prosvijetli ovaj "neprosvijećeni" puk. Hvala Feđa, nisi morao, zahmet je, mogao si ostati anonimus u Njemačkoj, bolje je tamo nego ovdje, a i svima bi ljepše bilo. Feđa opasno kalkuliše, zna to on od ranije, ima iskustva, promidžba ga zagarantovano čeka. Možda se i s "oba Halida" uslika.

Nemoral odskočna daska, a čast žrtva na putu "uspjeha"

Knjiga je nekada bila vrijednost koja se u naslijeđe, onima koji zasluže, davala. Znanje je bilo kapital, moralne vrijednosti su bile način života, a za čast se ginulo. U zemlji apsurda i vukova, koji vampirski sišu krv napaćenom narodu, žele sve da okrenu naopačke. Stranačka knjižica je naslijeđe koje se testamentom ostavlja, kapital broj glasača s kojim se unosno trguje, nemoral je odskočna daska, a čast je prva žrtva na putu "uspjeha".

Salihu ef. četnici nisu sve knjige popalili, neke su i danas "žive". U jednoj od njegovih, rukom pisanih, knjiga koju je i on naslijedio i vjerno prenio dalje, na arabici piše i ovo: "Jesu li isti oni koji znaju i oni koji ne znaju. Samo razumom obdareni pouku primaju."

Hidajet Kobilica