Đavolji šegrt - Boris Dežulović
Autor: Muhamed Mahmutović
U neko doba noći posla mi moj prijatelj Faruk preko Fejsbuka poruku u kojoj vidjeh kopiran link i nekoliko ogorčenih riječi:
- Selam alejkum ahbabu! Strašno me nasikir'o tekst ovog đavoljeg šegrta, pa kontam da će mi biti lakše kad ovo sa nekim podijelim. Odkud tolika mržnja prema islamu i muslimanima u jednom našem komšiji, koji tačno zna da ono što piše nije istina?!
Protljam snene oči i otvorim link. Sa najružnije stranice na svijetu od nekad renomiranog časopisa Oslobodjenje.ba, gleda me poznati lik Borisa Dežulovića, uslikan prije mnogo godina. Sve djeluje nestvarno, kao istrgnuto iz nekog davnog vremena i konteksta. On me gleda ispod nekakve nadstrešnice i ne trepće. Slika ko slika, ali prizor je zaista zastrašujući. Da nemam o Borisu Dežuloviću, o njegovom spisateljskom umijeću, visoko mišljenje, sad bih ga opisao kao čovjeka koji je poludrogiran tek izišao iz nekog mračnog hašišarskog podruma, pa onako začuđen gleda na svijet oko sebe i pokušava priviknuti oči na svjetlost. Kako izgleda na toj slici i na toj sablasnoj stranici, mogao bih napisati u rimama, ali pamtim Borisa Dežulovića iz boljih dana, pa iz poštovanja prema njegovom minulom radu neću da ga uvrijedim.
On je svoj pravi "Ugovor sa đavolom", po kojem je godinama bio prepoznatljiv lik potpisao tek kad je počeo pisati za bilten Oslobođenje u vlasništvu porodice Selimović. Ne znajući sa kojim đavolom je potpisao ugovor jednom je pišući o biznisu sa vodom i Mekiju Torabiju čak doživio da mu se kolumna i ne objavi, pa je proslijedio drugima. Već sam mislio da je gotovo sa njegovim pojavljivanjem u ovoj propaloj novini, ali se on vratio i počeo sa temama koje sad u cijelom svijetu imaju prolaz. Svaka loša vijest o muslimanima i islamu danas je najbolja vijest, pa se uhvatio tog unosnog biznisa. U zadnjih njegovih nekoliko uradaka toliko su izvrijeđani muslimani i toliko ružnoga je napisao o islamu, da bi dosad bio nekoliko puta mrtav, kad bi muslimani, Bošnjaci, bili zaista onakvi kakvima ih opisuje.
Njegovim gazdama nikako ne odgovaraju Bošnjaci koji ne kozumiraju alkohol, pa ih njihov šegrt ovom kolumnom želi obradovati i odobrovoljiti, jer im je biznis sa haram zaradom i otimačinom odavno krenuo nizbrdo. Mnogo ružnih tradicionalnih običaja iz nekih zemalja, on je pripisao islamu, a Bošnjake koji peku i piju rakiju je izveo direktno iz džamija što je neviđena drskost. Kako bi izgledalo da neko povezuje kršćansku religiju sa istjerivanjem vještica u prošlosti, kad je nesretnica na koju je neko upro prstom stradala u svakom slučaju. Takvu bi potapali u vodu, pa ako se utopi, rekli bi kako je to znak da su u pravu, ako se ne utopi, opet bi to bio znak da je vještica.
Živimo u vremenu gdje se svijet zaklinje u slobodu govora, ali ona ipak nije apsolutna. To Dežulović može vrlo lahko saznati ako na aerodromu (poželjno u SAD) poviče - bomba! Neka se kasnije u Gvantanamu poziva na slobodu govora.
Priče u kojima dovodi u vezu kur'anske ajete, hadise, ramazanski post i namaz sa alkoholom, bez kojeg Bošnjaci po toj njegovoj priči ne mogu, imaju na vjernike isti učinak, kao što bi na sigurnosne službe imao taj suludi povik. Bošnjaka koji piju svakako ima, ali je zasigurno među njima veoma mali broj onih koji se drže namaza i kur'anskih ajeta, pa njegov pokušaj balansiranja u tekstu sa ubacivanjem pravoslavaca i katolika u priču ispada smiješan, jer ovima to vjera ne brani, čak ni onima koji idu u crkvu.
Kakvo je zlo natjeralo Dežulovića, koji ima kapaciteta da piše za velike svjetske medije, da se spusti tako nisko, mnogi se pitaju zadnjih sedmica. On vrlo često prenosi duhovite dosjetke i stare mudrosti. Sigurno je čuo i onu "ko sa đavolom tikve sadi ..."