Udruženi napad na istinu o ratu u Bugojnu

Piše: Ezher Beganović

Od marta 2007.godine, kada je uhapšen Nisvet Gasal, traje intenzivna kampanja iskrivljivanja istine o ratnim dešavanjima u Bugojnu. Tokom protekle četiri godine hrvatski mediji su uz povremenu pomoć FTV-a, uporno objavljivali laži da su bugojanski Bošnjaci počinili velike zločine nad komšijama Hrvatima, odnosno da su Bošnjaci planski očistili Bugojno od Hrvata. Ova četverogodišnja kampanja dobila je svoj epilog u završnoj riječi tužiteljice Suda BiH Slavice Terzić koja je tom prilikom  Ratno predsjedništvo Bugojna optužila za udruženi zločinački poduhvat za progon Hrvata iz Bugojna. U izjavi za zagrebački Večernji list, tužiteljica Slavica Terzić je dopunila svoje završno izlaganja iz Suda BiH. „«Ovo je prvi put da se povlači teza o udruženom zločinačkom pothvatu za ratna događanja u srednjoj Bosni". Citirane riječi tužiteljice otkrivaju njene krajnje namjere. Naravno, jasno je da se radi o pokušaju mijenjanja karaktera rata u Srednjoj Bosni, pokušaja da se naknado, uz lažne dokaze, pritiske i prijetnje nametne teza da su Bošnjaci srednje Bosne kroz udruženi zločinački poduhvat počinili etničko čišćenje Hrvata iz srednje Bosne. Tužiteljica Slavica Terzić i svi oni koji se slažu sa njenim namjerama i koji su se udružili sa njom u pokušaju  iskrivljivanja istine o ratu u srednjoj Bosni znaju da postoje stotine zvaničnih dokumenata koji govore u prilog činjenici da su bugojanski Hrvati, pripadnici HDZ-a i HVO-a, zajedno sa drugim Hrvatima iz susjednih bugojanskih općina činili udruženi zločinački pokret  koji je imao za cilj pripajanje srednje Bosne Republici Hrvatskoj. U nastavku slijedi prava,  istina o tome ko je bio  udružen u zločinačke poduhvate  i ko su pravi bugojanski zločinci.

Početak udruženog poduhvata

Već krajem 1991.godine, skoro dvije godine prije početka sukoba između Bošnjaka i Hrvata u Bugojnu, odnosno u Bosni i Hercegovini, HDZ Bosne i Hercegovine je počeo sa realizacijom formiranja hrvatske države u Bosni i Hercegovini i njeno pripajanje Republici Hrvatskoj. Dakle, cilj je bio  doseći veću Hrvatsku, Hrvatsku u maksimalno mogućim granicama, a taj cilj je toliko važan da daje blagoslov svim raspoloživim sredstvima, bez obzira na strašne posljedice do kojih može doći. U cilju realizacije tog dugoročnog zadatka, formiranja „ zajedničke hrvatske države", HDZ Bosne i Hercegovine je, u skladu sa velikodržavnom politikom, instrukcijama Franje Tuđmana, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske, preduzeo niz aktivnosti. Tako su na radnom sastanku predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i predsjednika i predstavnika kriznih štabova Travničke regionalne zajednice (na ovom sastanku su bili predstavnici bugojanskih Hrvata koje je predvodio tadašnji predsjednik SO Bugojno, Vladimir Šoljić, koji je i potpisnik svih odluka i zaključaka  proizašlih sa ovog sastanka), održanom 12.novembra 1991.godine u Grudama usvojeni sljedeći zaključci. a) Da „ hrvatski narod u BiH mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije vjekovnog sna - zajedničke hrvatske države", b) Da bi taj cilj bio realiziran, navedene regionalne zajednice  su usvojile stav „da se pristupi formiranju i objavljivanju pravnih i političkih akata  proglašenje Hrvatske države u BiH, provođenje referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj u njenim etničkim i povijesnim ( sada mogućim) granicama".

Da bi bili realizirani doneseni zaključci  predsjednici i predstavnici navedenih regionalnih zajednica su imperativno  usvojili sljedeće stavove. 1) Jasno profilirati stranačku politiku HDZ u Bosni i Hercegovini, kadrovski je ojačati i izabrati one ljude koji će moći ove zadatke dovesti do kraja;

2) Pokrenuti političke i pravne akcije na unutarnjem i međunarodnom planu:

3) Vojnički se još bolje pripremiti za sukobe sa svim onim snagama koje će pokušati zaustaviti ovaj neminovni proces u stvaranju slobodne hrvatske države;

4) Unaprijed odlučno spriječiti svaku javnu ili tajnu aktivnost u vođstvu HDZ - a Bosne i Hercegovine koja bi se protivila ovim odlukama ili bi im mogla nanijeti bilo kakvu štetu.

Šest dana nakon usvojenih zaključaka u Grudama HDZ Bosne i Hercegovine je u cilju „ proglašenja hrvatske države u Bosni i Hercegovini i njenog priključenja Republici Hrvatskoj"  donio „ cijelu paletu zakona". Tako su „ izabrani predstavnici hrvatskog naroda", na sjednici, održanoj 18. novembra 1991. godine u Grudama, donijeli povijesnu Odluku o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg Bosna, građene po uzoru (kako se kaže u dopunjenoj Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg Bosna, održanoj 3.jula 1992.godine u Mostaru) „ uzoru na srpska autonomna područja".

Odlukom je formirana Hrvatska zajednica Herceg Bosna, kao politička, kulturna, gospodarstvena i područna cjelina i određena joj je teritorija. Njenu teritoriju  ukupno je činilo 30 općina, a među kojima je bila i općina Bugojno. Općine koje su ušle u Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna imale su prema Mati Bobanu, po popisu 55% Hrvata, 27% muslimana i 9% Srba. Da bi povećao broj Hrvata u Hrvatskoj zajednici Herceg Bosna, Mate Boban je na sastanku sa Franjom Tuđmanom,  predsjednikom Republike Hrvatske 27. decembra 1991.godine u Zagrebu otkrio ključ povećanja broja Hrvata za 11%. „Čišćenjem pograničnih područja, faktično pograničnih područja te Herceg Bosne", rekao je Mate Boban.

Jedinstveno zapovjedništvo za Herceg Bosna i južnu Hrvatsku

Nakon završenih političkih i drugih administrativnih radnji u osnivanju Hrvatske zajednice Herceg Bosna, prešlo se na vojno organiziranje, odnosno pripremanje za oružano uspostavljanje zacrtane teritorije takozvane Herceg Bosne na području 30 općina, među kojima je bila i općina Bugojno. U aprilu 1992.godine je osnovano Hrvatsko vijeće odbrane, a 7.jula 1992.godine Odluka o imenovanju općinskog HVO Bugojno. Tada je za predsjednika HVO Bugojno imenovan Vladimir Šoljić.

Dokaz da je takozvana Herceg Bosna sa svim svojim liderima, kao što je Bugojanac Vladimir Šoljić, zajedno sa Tuđmanovom Hrvatskom činila udruženi zločinački pokret jeste  stavljanje oružanih snaga Hrvatske zajednice Herceg Bosna pod komandu Hrvatske vojske. O tome postoje brojni dokumenti i svjedočenja.  Po svjedočenju generala Martina Špegelja, 27. decembra 1991.godine je u Zagrebu održan sastanak između Franje Tuđmana i delegacije HDZ-a Bosne i Hercegovine. Na tom sastanku je dogovoreno da oružane snage Hrvatske zajednice Herceg Bosna uđu u sastav Hrvatske vojske. Dan kasnije, 28.decembra 1991.godine  u Glavicama kod Sinja održan je sastanak na kojem su prisustvovali  ministar odbrane Republike Hrvatske Gojko Šušak, zapovjednik Hrvatske ratne mornarice Sveto Letica, general Martin Špegelj i Mate Boban. Tada je dogovoreno sljedeće: Da se imenuje jedinstveni zapovjednik i zapovjedništvo za Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna i južnu Hrvatsku, sa sjedištem u Imotskom, da se odmah riješi status i plaće oficira u Herceg Bosni, da se od Neuma do Travnika i od Trebinja do Livna uspostavi zajednička organizacija u operativno - strategijskom smislu.

Na osnovu ove odluke o ustroju zajedničke komande za Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna i južnu Hrvatsku, Hrvatska vojska je od ljeta 1992.godine bila stalno prisutna na teritoriji Bosne i Hercegovine, tačnije na teritoriji zacrtanog područja Herceg Bosne.

Bugojno strateški cilj velike Hrvatske

Općina Bugojno je bila veoma važna za Franju Tuđmana i njegovu ideju stvaranje velike Hrvatske. U stenogramu sa sastanka Franje Tuđmana sa Jadrankom Prlićem, Matom Bobanom, Slobodanom Praljkom i Milivojem Petkovićem u vili Dalmacija u Splitu, 5.novembra 1993.godine nalazi se naredba koju je Franjo Tuđman izdiktirao političkom i vojnom rukovodstvu Hrvatske Republike Herceg Bosna. „ ... povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, a onda da vidimo da li možemo, znači, održati tu liniju. Treba se orijentirati na to, kao i na zauzimanje Uskoplja, jer i zbog povezanosti sa Novim Travnikom i Vitezom, i povezano, znači sa Bugojnom, treba pod svaku cijenu". Na istom sastanku Franjo Tuđman je svojoj udruženoj braći iz Herceg Bosne objasnio zašto je neophodno vojno osvojiti Gornji Vakuf, Bugojno, Travnik, Vitez i druge srednjobosanske općine. „U najmanju ruku odbranimo onu crtu koju smo kako - tako uspjeli dobiti odobrenje za nju i na međunarodnoj konferenciji (misli na Plan Oven - Stoltenberg, op.a.), znači Novi Travnik, Vitez i Busovača". Radi toga Tuđman je naveo da se mora ovladati „ iz strateških razloga, čitavim pravcem Prozor, Uskoplje, Bugojno, Jajce, i ne dopustiti, znači, ofanzivne namjere muslimana u području južno od Mostara", zaključio je Franjo Tuđman.

Nadojeni strateškim vizijama velikog hrvatskog vođe bugojanski Hrvati su pod fašističkom zastavom Trećeg rajha krenuli žestoko na svoje komšije Bošnjake.  U periodu od 17. do 28. jula 1993. godine na području bugojanske općine vođena je odlučujuća bitka za opstanak Bošnjaka Bugojna i legalnih institucija države Bosne i Hercegovine na ovim prostorima. 17. jula 1993. godine otpočele su otvorenu agresiju na Bošnjake Bugojna, njihovu imovinu i sve ono što je na ovim prostorima predstavljalo državu Bosnu i Hercegovinu. Prvi na udaru našli su se stanovnici prigradskog naselja Vrbanja. U vrijeme ove ofanzive, general Slobodan Praljak, zapovjednik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća odbrane obratio se predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu i načelniku Glavnog stožera Hrvatske generalu Zbora Janku Bobetku sa zahtjevom za pomoć u oružanoj sili. U tom zahtjevu se pored ostalih stavki navodi sljedeće. „ Za djelovanje na pravcu Gornji Vakuf - Bugojno kao pripomoć snagama Bugojno HITNO nam je potrebita jedna bojna dobro opremljena s dijelom svoje potpore, tenkovi i topništvo".

Naravno, Hrvatska je ovakve zahtjeve uvijek do kraja ispunjavala. U julu 1993.godine  u napadu na Bugojno, tamošnjem HVO-u pomagala je specijalna jedinica „ Pume" iz Varaždina. U vanrednom izvještaju generala Martina Špegelja Franji Tuđmanu navodi se da su pored „ Puma" iz Varaždina tih dana na linije Bugojna i Gornjeg Vakufa napadale sljedeće jedinice zvanične Hrvatske vojske. „ 3.brigada ZNG iz Osijeka, 5.gardijska brigada iz Zagreba, 109. brigada iz Vukovara, 113. brigada iz Splita, 114.brigada iz Šibenika, 123.brigada iz Varaždina, bataljon Matija Vlačić, jedinica specijalnih namjena".  Osim navedenih jedinica na bugojansko - gornjovakufskom ratištu, tokom 1993.godine i 1994.godine ratovale su brojne druge jedinice Hrvatske vojske.

Iz povjerljivih dokumenata Republike Hrvatske i Herceg Bosne vidi se da je Bugojno spašeno zahvaljujući herojima Armije Republike Bosne i Hercegovine koji su  odbranili Gornji Vakuf. Da nije bilo tih heroja Armije R BiH bugojanski Bošnjaci bi doživjeli sudbinu masakriranih mještana naselja Vrbanja.

I pored pobrojanih činjenica, i brojnih drugih dokaza, koji se nalaze u stotinama povjerljivih  dostupnih tajnih dokumenata, koji nedvosmisleno dokazuju da su bugojanski Hrvati, pripadnici HVO-a i HDZ-a zajedno s režimom Franje Tuđmana činili udruženi zločinački pokret za rušenje Bosne i Hercegovine, tužiteljica Slavica Terzić ima obraza da ustvrdi da su bugojanski Bošnjaci bili  udruženi zločinci koji su protjerali  Hrvate iz Bugojna. Bugojanski Bošnjaci jesu bili udruženi, ne u zločinu, već u odbrani svojih golih života i suvereniteta Bosne i Hercegovine. To je jedina istina. Sve ostalo je klasični udruženi napad na istinu o ratu u Bugojnu!

Branioci Bugojno i BiH danas šute i ništa ne čine u odbrani istine

Kada je u pitanju rat između Hrvata i Bošnjaka u Bugojnu sve je potpuno jasno. Kao što smo već naveli, postoje brojni dokumenti da se HVO  udružio sa režimom Franje Tuđmana u rušenju Bosne i Hercegovine, odnosno u namjeri da Bugojno postane jedan od gradova buduće zamišljene hrvatske države. Pa ipak, ovih dana dok traje  još jedna ustaška ofanziva na Bugojno nikog nema da stane u odbranu istine. Brojne bošnjačke boračko - invalidske organizacije i druga bošnjačka udruženja i intelektualci  šute i ništa ne čine u zaštiti istine o ratu u Bugojnu. Kako je moguće da oni koji su hrabro branili Bugojno i BiH od HVO fašista danas šute i ne čine ništa u odbrani istine o tom vremenu?

Mlaćin ratni dnevnik

U dosadašnjem toku suđenja za ubistvo dvadesetak vojnika bugojanskog HVO-a, pojedini optuženici su prihvatili optužbe koje im se stavljaju na teret. Što znači da su optužbe o ubijenim vojnicima HVO-a vjerovatno tačne. Nema sumnje da se trebaju i moraju procesuirati svi oni koji su odgovorni za nezakonito ubistvo bilo kog vojnika HVO-a. Međutim, to ne znači da se ta priznanja krivice ili neki drugi dokazi mogu i trebaju iskoristiti za mijenjanje karaktera rata u srednjoj Bosni. Ratni dnevnik Dževada Mlaće, na koji se tužiteljica Slavica Terzić poziva kao glavni dokaz o udruženom zločinačkom poduhvatu bugojanskih Bošnjaka,  nije i ne može biti vjerodostojniji dokaz za utvrđivanje prave istine od stotina tajnih dokumenata Republike Hrvatske, Hrvatske vojske, HVO-a, Herceg Bosne.

Komšić je morao tražiti da se i Vrbanja tretira na isti način kao i slučaj ubistva dvadesetak vojnika HVO-a

U bugojanskom naselju Vrbanja ubijeno je 45 bošnjačkih civila. Procesuiranje ovog ratnog zločina nije u prioritetima Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Umjesto toga, Tužilaštvo BiH je kao prioritet uzelo počinjene zločine nad dvadesetak pripadnika HVO-a. Jedan od mogućih razloga što se Tužilaštvo prema zločinima u Vrbanji ponaša kao da ih nije ni bilo ( Sklopili su sporazum sa Slavkom Šakićem, jednim od zločinaca koji je ubijao bošnjačke civile u Vrbanji i kojeg su osudili na osam godina. Na tome se sve završilo i na tome će izgleda ostati, kada je u pitanju zločin u Vrbanji), jeste zalaganje Željka Komšića za procesuiranje zločina nad vojnicima HVO-a. Željko Komšić je kao član Predsjedništva BiH insistirao, i očito uspio izvršiti pritisak na Tužilaštvo BiH, da se prioritetno  procesuiraju zločini nad vojnicima HVO-a. Želeći da se dodvori hrvatskim glasačima Željko Komšić je učinio veliku nepravdu bugojanskim Bošnjacima. Kad je već vršio pritisak na Tužilaštvo BiH, Komšić je morao tražiti da se i Vrbanja tretira na isti način kao i slučaj ubistva dvadesetak  vojnika HVO-a.

(Saff br. 301, 30. septembra 2011. godine)