Jadi bosanski

Iole upućeni znaju da agresija na Islamsku zajednicu u Sandžaku 2007. godine nije bila krajnji cilj njenih arhitekata iz Beograda. Prema njihovom planu bilo je to uklanjanje posljednje prepreke za razaranje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, čime bi se eliminisao i posljednji oslonac opstanka bošnjačkog naroda.

Već su bili pripremljeni spiskovi imama koji bi prihvatili beogradski koncept uređenja Islamske zajednice. Entitet RS bio bi polazište, a potom bi se akcija širila na druge dijelove Bosne i Hercegovine. Sve to bi se desilo nakon preuzimanja kontrole nad Islamskom zajednicom u Srbiji i njenog sjedišta u Novom Pazaru, u šta su bili sigurni obzirom na svu političku, policijsku i medijsku snagu koja je angažovana. No, za agresore na Islamsku zajednicu Novi Pazar se pretvorio u novi Staljingrad - neosvojivi cilj, što ih je natjeralo na reviziju daljih planova.

Bilo bi naivno i pomisliti da ih je neuspjeh u Sandžaku natjerao da odustanu od planova za razaranje Islamske zajednice u BiH. Zle nakane su samo odložene do nove prilike. A za to vrijeme nastavit će se pripremanjem terena, prije svega kroz medijsku hajku na Islamsku zajednicu, a posebno njenog poglavara reisu-l-ulemu dr. Mustafu Cerića. Cilj ovakvog medijskog odnosa je omalovažiti Zajednicu, a posebno njene autoritete, u očima javnosti kako bi izgubili podršku vjernika, što je pretpostavka za konačni obračun. U ovoj nečasnoj igri neki mediji su permanentno kršili novinarske kodekse i minimum medijske korektnosti i neutralnosti. Neki su, poput Federalne televizije i sarajevskih „Dana" Senada Pećanina, otišli tako daleko nazivajući reisu-l-ulemu pogrdnim imenima, neosnovano ga optužujući za kriminal, nasilje i sve negativne pojave u društvu. Ovi drugi („Dani") više puta su objavili fotomontaže reisu-l-uleme, u donjem vešu naprimjer, kao i drugim formama omalovažavanja. Akteri medijskog blaćenja obavezno su bila lica sa bošnjačkim imenima kako bi izgledalo da su to stavovi pripadnika Islamske zajednice. U toj istoj Bosni, na tim istim i drugim medijima, od tih istih novinara nije se mogla desiti i najblaža kritička, a kamoli uvrjedljiva intonacija prema predvodnicima Katoličke ili Pravoslavne crkve.  

Druga dimenzija priprema za realizaciju beogradskog plana odvija se posredstvom bošnjačkih bh. političara. Gorka realnost krize bošnjačke političke vertikale šansa je koju beogradski udbaši nisu mogli propustiti. Logistika je već postojala. Beogradske obavještajne službe se nikada nisu povukle iz Sarajeva, a i da jesu toliko je bivših saradnika (jednom saradnik - zauvijek saradnik) da ne moraju brinuti za svoje planove. Sulejman Tihić i ostala djeca komunizma ne predstavljaju posebno iznenađenje. No, Bakir Izetbegović jeste veliko i bolno razočarenje svih iole patriotski orijentisanih Bošnjaka. Razočarenje je bolnije što očekivanja od Bakira, sina Alije Izetbegovića, nisu bila racionalna već emotivna. Samo mali broj onih koji ga lično poznaju bio je pošteđen razočarenja u očekivanju od „velikog" sina da nastavi očevim stopama. Kako je jadno izgledalo snishodljivo dodvoravanje Izetbegovića  nasljednika Borisu Tadiću u Karađorđevu, koji se, za razliku od drugih, više puta srpskom predsjedniku obraća sa „predsjednik Tadić", sav sretan što je u prilici fotografisati se sa državnicima.

Susret Bakira Izetbegovića sa Muhamedom Jusufspahićem, dan prije Karađorđeva, zapravo otkriva da je novi „bošnjački" član Predsjedništva BiH pristao da u korist Beograda odigra ulogu protiv Sandžaka, Islamske zajednice i na koncu Bosne. Bošnjački pod navodnicima jer predstavljati Bošnjake sa samo pet posto glasova od ukupnog broja Bošnjaka u Bosni, a tri puta manje dobijenih bošnjačkih glasova od Hrvata Željka Komšića, ne može biti ozbiljan temelj legitimiteta za predstavljanje bošnjačkog naroda i njegovih interesa.

Kada se prosječni dokopaju vrha, gore je nego kada to učine loši. Za razliku od loših, prosječni izazivaju sažaljenje, što za bošnjački narod može biti kobno.

Sead ef. Šaćirović, (www.islamskazajednica.org)