Prvi i drugi sastanak u Karađorđevu i memorandumi SANU
Piše: Nedžad Latić
Dva puta je Sandžak bio tema između mene i rahmetli Alije Izetbegovića. Prvi put je to bilo po svršetku rata, kada sam ga molio da primi Rasima Ljajića, tadašnjeg oponenta Sulejmana Ugljanina. Vjerovao sam da će to učiniti, jer je Ugljanin podržavao Harisa Silajdžića koji je tada već bio "zabio nož u leđa Aliji". Međutim, Izetbegović je odbijao primiti Ljajića, jer se nije želio miješati u politiku Sandžaka. "Ako bi to učinio ispalo bi da radim isto što i Tuđman nama u Hercegovini", branio se Izetbegović.
"Ali, Tuđman vodi zločinačku politiku prema BiH. Mi bismo, valjda se podrazumijeva, pozitivno djelovali u Sandžaku. Rasim je bolji i kao čovjek i kao političar od Sulje, a i prihvatljiviji je za međunarodnu zajednicu", uzaludno sam insistirao na njegovom prijemu.
Đinđić rođen na Alijinom imanju
Drugi put sam, nakon što mu je Džemo Latić prenio poruku Zorana Đinđića, a preko muftije Muamer ef. Zukorlića, u Centrali SDA pitao Izetbegovića šta će poduzeti u vezi s tim. Koliko se sjećam, nije bio baš oduševljen ovom idejom. Tada sam svaku njegovu bezvoljnost pripisivao starosti i bolesti. Đinđić je poručio kako želi otvoriti sprsko-bošnjaki dijalog i u tome je kao partnera vidio Aliju Izetbegovića. Iako je Lagumdžija bio domaćin Đinđiću prilikom posjete Sarajevu, kao lider Alijanse za promjene, Đinđić ga je opisao da je „poput našeg Rasima koji se samo licka pred ogledalom prije pojavljivanja pred medijima".
O ovome sam, kasnije, razgovarao i sa Bakirom koji mi je otkrio da je Đinđić rođen na njihovom porodičnom imanju u Bosanskom Šamcu.
Smrću pokojnog Zorana Đinđića u sprko-bošnjačkim odnosima, posebno u pogledu Sandžaka, sve se tumbe promijenilo. Očekivalo se da će Boris Tadić, kao nasljednik pokojnog Đinđića, preuzeti i nastaviti "tamo gdje je Zoran stao", pa je reis Cerić, više po savjetu nekih stranih diplomata, nego iz osobnog uvjerenja, posjetio Tadića u Beogradu, nudeći mu dijalog. Međutim, Đinđićev nasljednik je radio suprotno, kao što će se i nasljednik Alije naopačke miješati u pitanja Bošnjaka u Srbiji.
Prvo je Bakir Izetbegović dao nekakve izjave o Kosovu i Sandžaku, koje je naknadno korigirao u smislu kako nije mislio ono što je izjavio, odnosno nije primio one koje je primio, već da je imao susret s nekom delegacijom iz Sandžaka itd. Da bi prilikom nedavnog trojnog sastanka predsjednika Srbije, Turske i BiH, jedna od tema sastanka bila pitanje izbora novog reisu-l-uleme u BiH.
Izetbegović je prvo izjavio kako su mu preči odnosi sa Srbima nego sa Albancima, jer se "Albanci i nisu baš pretrgli kad je u pitanju pomoć u vrijeme rata u BiH". Zatim je u svom kabinetu primio delegaciju iz Sandžaka na čelu sa dr Mevludinom Dudićem, koja se smatra "izaslanstvom muftije Zukorlića".
Onda je prisustvovao jednom sijelu koje je organiziralo Udruženja Sandžaklija u Sarajevu, na kojem je reis dr. Mustafa ef Cerić poklonio sabrana djela Alije Izetbegovića muftiji Zukorliću, iskazujući mu komplimente kao "muftiji koji dobro radi svoj posao". Iz tog komplimenta Bakir je, očito, zaključio da "reis Cerić priprema muftiju Zukorlića za svog nasljednika." E, da bi se oprao od pristrasnosti držanja jedne strane u Sandžaku, uoči sastanka u Karađorđevu susreo se i sa Muhamedom Jusufspahićem, beogradskim muftijom, koji je postao miljenik općesrpske politike i medija. Također i sam predsjednik Turske Abdulah Gul se sastao sa Sulejmanom Ugljaninom u Beogradu.
Zbog takvog mešetarenja i miješanja u stvari Islamske zajednice BiH, Rijaset Islamske zajednice izdao je Saopćenje za javnost u kojem je osudio razgovore u Karađorđevu kao miješanje u stvari Islamske zajedince.
Doživotni mandat za Cerića
Pošto je sastanka u Karađorđevu bio sazvan primarno radi pokušaja privole Milorada Dodika da prihvati pregovore sa tzv. platformašima za formiranje vlasti na državnom nivou, odnosno da odustane od referenduma, tom sastanku je prethodio susret Mirsada Kebe sa vladikom Grigorijem u Mostaru. Kebo je vladiki Grigoriju donirao milion i pet stotina hiljada KM za obnovu pravoslavne crkve u Žitomislićim kod Mostara. Pošto se Grigorije smatra najvećim autoritetom i duhovnim ideologom Milorada Dodika, jasno je čemu je primarno trebala poslužiti Kebina donacija!
Tako da će, nakon što je Dodik izjavio da uopće nije pratio sastanak u Karađorđevu, te već sutradan u "Službenom listu" objavio Zakon o referendumu, trojni sastanka u Karđorđevu ostati upamćen kao da je sazvan radi pitanja izbora reisu-l-uleme, a ne zbog Dodikove politike. Tako se stiče dojam da su pregovori u Karađorđevu vođeni u duhu "Memoranduma 2" po kojoj je Islamska zajednica glavni problem srpsko-bošnjačkih odnosa, odnosno Srbije i BiH. Ako bi, ne daj Bože, i bilo tako, da je Islamska zajednica glavni problem, njen historijat govori da je njen rad u bitnome diktiran iz Istanbula i Beograda, a posebno sam izbor reisu-l-uleme.
Jer, Islamska zajednica BiH, kakvu i danas poznajemo, nastala je nakon turske kapitulacije na Balkanu. Formirana je da bi se potpuno prekinule vjerske veze Bošnjaka sa Turcima, odnosno Hilafetom.
Ali, nekoliko reisova, poput prvog reisu-l-uleme Hilmi ef Hadžiomerovića, školovalo se u Turskoj. Njega, kao i njegovu dvojicu nasljednika Mehmeda Teufika ef. Azabagića i hafiza Suljemana ef. Šarca, postavljala je, pa i smjenjivala, hodžinska kurija uz blagoslov austrijskih vlasti.
Samo hafiz Ibrahim ef Maglajlić, banjalučki muftija, imao je ustoličenje u Bajrakli džamiji u Beogradu, i samo tokom njegovog mandata, od 1930. d0 1936. godine, rezidencija islamskog vjerskog poglavara bila je u Beogradu. To će pokušati ostvariti i hafiz Husejn ef Mujić kada je 31. oktobra 1987. svečanost njegovog ustoličenja upriličena u Bajrakli džamiji u Beogradu.
Najmarkantniju figuru među reisovima Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića, čiji je mandat bio od 1910 do 1920., upravo je zamijenio reis Maglajlić. To je bilo vrijeme tzv. Srškičevog zakona o Islamskoj zajednici, po kojem bi se dokinula "samouprava islamke zajednice". Tek će prosrpskog reisa smijeniti dr Fehim Spaho postavljajući svoga brata Fehima 1938. za reisa.
Reisovi u vrijeme komunističkog režima od Ibrahim ef Fejića, 1947. - 1957., Sulejman ef Kemure (1957. - 1975.), Naima ef. Hadžiabdića (1975. - 1987.) najdirektnije je birala Komisija za vjerske odnose Savez komunista Jugoslavije.
Može se reći da je izbor Jakub ef. Selimovskog 1991. imao karakter demokratske procedure, jer je to bilo vrijeme krize Komunističke partije, ali mnogi smatraju da je imao izravnu podršku tadašnjeg premijera Ante Markovića.
Pored reis Čauševića sigurno će , kao najmarkantnija figura među reisima ostati dr Mustafa ef. Cerić. On je uz reisa Kemuru imao najduži staž na funkciji reisu-l-uleme. Ali on je biran i u najdemokratskijim uvjetima, u smislu kad su Bošnjaci nakon stoljeća okupacije i tutorstva sami odlučivali o svojim političkim, pa i vjerskim liderima. Po postojećem Ustavu Islamske zajednice on se ne bi mogao kandidirati treći put za ovu funkciju.
Međutim, postoje prijedlozi o izmjeni Ustava Islamske zajednice. Jedan od prijedloga je i da mandat reisu-l-uleme bude doživotan. Argumenti po kojima bi reis Cerić mogao, a više trebao, ostati reisu-l-ulema, osim njegove neosporne harizme i ugleda u svijetu, je da je on bio jedan od najmlađih reisa. On bi imao (samo!) 60 godina ako bi slijedeće godine otišao u penziju. Za usporedbu Alija Izetbegovićje imao više godina kad je postao predsjednik SDA, odnosno BiH. A, pošto se BiH nalazi u veoma, veoma ozbiljnoj krizi, što posebno treba da brine Bošnjake, vrlo je ozbiljno pitanje, da u slučaju vanrednih političkih prilika treba ukloniti dr Cerića sa javne scene. Jer, ipak, ma ko bio novi reis teško bi mogao oduprijeti se Sulejmanu Tihiću, pa, kao što se vidi iz priloženog i Bakiru Izetbegoviću, da SDA ovlada i Islamskom zajednicom! A još važnije je pitanje kako bi se neki novi reis nosio sa ovako agresivnom srpskom politikom!
Muftija gori od Bin Ladena
Još javnost ni ne zna kakvi su planovi srpske politike prema Bošnjacima. Jedan od slijedećih poteza Milorada Dodika bit će formiranje Islamske zajednice RS. To bi Dodik već učinio da ima dovoljno kadrova, što će reći imama, koji bi bili voljni biti finansirani iz budžeta RS-a.. Zato se računa na medresu, odnosno novoosnovani Fakultet islamskih nauka u Beogradu, kojeg finansira srbijanska Vlada, odakle bi se zapošljavali imami u RS-u.
Nažalost, Bošnjaci uopće na pamte i ne prate šta se dešava sa Islamskom zajednicom u Srbiji. Najeklatantniji primjer nepoznavanja , kako historije, tako i suvremenih dešavanja jesu istupi samog Bakira Izetebegovića. On tako olahko, a tako prepotentno iznosi mišljenje o Bošnjacima, te im presuđuje i naređuje, kao da je bogomdani vođa. On nikako nije rijetka neuka politička pojava kod Bošnjaka. Stoga je važnije šta Bošnjaci, pa i oni u Sandžaku, misle o Bakiru Izetebegoviću, nego on o njima. Ipak bi bilo za očekivati da bar on zna ko je Hamdija Jusufspahić, ako je ikad razgovarao sa svojim ocem o njegovim prijateljima i neprijateljima.
Da podsjetimo; Jusufspahić je kao beogradski muftija inscenirao slučaj u Poriču kod Bugojna počekom osamdesetih, kako tvrdi Muhamed Bešić, tadašnji visoki republički funkcioner, po nalogu UDB-e, kako bi se uhapsio Husejn ef. Đozo, dugogodišnji prijatelj i istomišljenik Alije Izetbegovića. I da nije presvisnuo uslijed medijske i političke harange, rahmetli Đozo bi bio prvi, prije Alije, na optuženičkoj klupi 1983. godine. Od tog momenta, pa sve do dovođenja tuzlanskog muftije Mujića, inače oficira OZNE, za reisa 1987., što se smatra jednim od strateških političkih ciljeva Memoranduma 1 SANU-a, uoči raspada Jugoslavije, Jusufspahić djeluje projugoslovenski. Javno se izjašnjavao kao Jugoslaven, podržat će Slobodana Miloševića, pa će tako i prisustvovati, kao jedina ahmedija, na Gazimestanu 1989. kada su najavljeni ratovi. Kasnije će podržavati i drugovati sa Vojislavom Šešeljem, osuđivat će NATO udare na Srbiju, kao i vojnu intervenciju u Iraku, a podržavat će Sadama Husejna i Usamu Bin Ladina itd. Kao veliki poklonik Titove politike izjavljivao je nebuloze kako je Tito umro kao musliman, te da je ponekad sa Titom pio šampanjac. Zanimljivo je da niti jedan bošnjački medij nije reagirao na ovakve nebuloze beogradskog muftije. Samo je Miljenko Jergović uočio njegov infantilni i sramotni stav glede pokolja u Vukovaru, te napisao tekst o njemu.
Zašto je danas tako važno i tako bitno podsjetiti javnost na ove detalje iz biografije Jusufspahića? Da bi se pravilnije sagledala situacija među Bošnjacima u Srbiji. Jer, muftija Zukorlić, koji je postao muftija sa samo 23 godine, za razliku od Jusufspahića, javno je podržao samo Zorana Đinđića! Zatim, nije pitanje samo muftije Zukorlića može li on i želi li on surađivati sa porodičnom dinastijom Jusufspahića, koja je okupirala Bajrakli džamiju, kako to pojednostavljeno sugerira neuki Bakir Izetbegović, već je pitanje da li bi sandžački muslimani prihvatili ovakvog (prosrpskog) muftiju!
Pa čak nisu problem ni sami Jusufspahić i Zukorlić, već je problem oživljavanja Ustava IZ-e iz vremena dr. Srškića, po kojem Islamska zajednica gubi svoju samoupravu, kojeg je ponosni Čaušević odbio, ponudivši srpskom monarhu svoju ahmediju sa glave, a priležni banjalučki muftija Maglajlić je prihvatio. Zbog toga je o muftiji Zukorliću napisano više negativnih tekstova u srpskim medijima nego o Bin Ladenu. Razlika između muftije Zukorlića i Bin Ladena u srpskim medijima je u tome što je Bin Laden bombardirao one koji su bombardirali Beograd!
Zato bi sastanak u Karađorđevu, ipak, mogao, bar sa stanovišta Islamske zajednice, rezultirati istim posljedicama kao i sastanak Tuđmana i Miloševića! Formalna razlika bi bila u tome što prvom sastanku u Karađorđevu nije prisustvovao Alija, a na drugom je bio prisutan njegov sin Bakir Izetbegović, dok suštinske razlika ni nema. Ili ima onoliko koliko se razlikuju Memorandum SANU-a 1 i 2!
(Dnevni avaz, 07. maj 2011. godine)