Cijena jedinstva Islamske zajednice u Srbiji
Sve što vrijedi - košta, neumitna je činjenica koju na svojoj koži najbolje osjete brojčano mali narodi kada odluče da posegnu za plodovima drveta slobode.
Tako su građani Srbije 27. marta 1941. godine masovnim protestima u Beogradu rekli odlučno NE pristupanju Srbije Trojnom paktu, stajući na put nacističkoj ideologiji i njenoj, tog trenutka, najvećoj sili na svijetu. Ubrzo je uslijedila odmazda. Bombardovanje Beograda i višegodišnji rat sa brojnim žrtvama i nesagledivim posljedicama.
Očito je da taj potez u tom trenutku nije bio racionalan. No, postoje momenti i izazovi u kojima se računica stavlja po strani. Kada mimo neposrednog interesa proključa ljudskost i njena svijest. To su trenuci kada čovjek nadvisuje svoju životinjsko-biološku dimenziju. Kada potvrđuje da je više od biološkog bića koje kalkuliše. To je ovjera ljudskosti iz koje proizilazi pravo na odgovornost za sebe i svoje okruženje.
Tako su pripadnici Islamske zajednice sa svojom ulemom 27. marta 2007. godine na Objediniteljskom Saboru kazali odlučno DA Islamskoj zajednici u ulozi stožera jedinstva svih muslimana Sandžaka, Preševske doline, uže Srbije i Vojvodine. I ulema i muslimani bili su svjesni trenutka, okruženja i ambijenta u kome donose ovu historijsku odluku. Znali su da iskorak suverenog odlučivanja o svom jedinstvu neće proći neopaženo. Bilo je primjetno da odluka o ponovnom uspostavljanju organizacione veze sa duhovnim i tradicionalnim središtem u Sarajevu nije zaboravljena, a posebno oproštena. I jedna i druga odluka donesene su sa punom sviješću da muslimani o sebi odlučuju nakon prekida od skoro stotinu godina. Od pada Hilafeta razjedinjenost muslimana bila je glavna poluga održavanja njihove porobljenosti. Ne može se zaboraviti da je historijsku odluku formiranja Rijaseta u Sarajevu donio austrougarski car Franjo Josif, a odluku objedinjenja Islamske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji kralj Aleksandar Karađorđević.
Uz sve te i druge momente svijesti, Objediniteljski Sabor usvojio je Ustav kojim se uspostavljaju temelji konstituisanja jedinstvene Islamske zajednice u Srbiji. I nakon šest mjeseci uslijedila je odmazda. Pokušaj otimanja, a nakon neuspjeha pokušaj cijepanja Islamske zajednice. Sprega politike, kriminala i obavještajnih službi zasadila je drvo što rađa otrovne plodove otimanja vakufske imovine, nezakonitog isključivanja vjeroučitelja iz islamske vjeronauke u školama, ugrožavanja rada Bošnjačkog nacionalnog vijeća i opstrukcije akreditacije Internacionalnog univerziteta.
Obzirom na to gdje živimo i koga nad glavom imamo, ništa neočekivano se nije desilo. Bila je to cijena suverene odluke o jedinstvu Islamske zajednice.
Stravično za muslimane bilo je suočiti se sa činjenicom da je neko odlučio napasti i ono našta se nisu usudili najveći diktatori prošlog stoljeća. A posebno je boljelo što su u tome učestvovali i sandžački političari i pojedini imami. No, zamka je bila poput one u Bihaćkoj krajini. Cilj je bio krvoproliće među Bošnjacima, nakon čega bi sve izgubilo na značaju. Zato je velika Božja milost u upornom insistiranju predvodnika Islamske zajednice da problem nije u odmetničkim imamima, ma koliko gnusno bilo to što su učinili, već u permanentnom nastojanju zvaničnog Beograda da ovlada bošnjačkim institucijama u Sandžaku, što se može vidjeti iz Memoranduma 2 Srpske akademije nauka i umjetnosti koji je ovih dana procurio u javnost.
Odoljeti napadima i izdržati kušnju znači isprazniti negativnu energiju i istovremeno akumulirati nove resurse pozitivne energije. I baš tako. Ma koliko apsurdno izgledalo, troipogodišnja agresija toliko je pročistila i osvježila sve strukture Islamske zajednice, zašta izgleda nije postojao drugi način. Ono što je bilo tuđe u našim redovima tuđin je i uzeo, a preostali, posebno mladi kadrovi Zajednice za nekoliko godina sazreli su kako ne bi mogli u normalnim okolnostima za deceniju i više.
I bez pretjerivanja, nakon četiri godine od Objediniteljskog Sabora može se reći da su redovi Islamske zajednice potpuno svježi i spremni za nove razvojne pobjede na polju vjere, obrazovanja, kulture i humanitarnog rada.