Kome treba "višak prava"
Piše: Enes Ratkušić
"Bogatstvo različitosti" u reagiranjima pogotovo tumačenjima društvenih zbivanja u Bosni i Hercegovini uistinu predstavlja jedan od najznačajnijih problema kojim bi se trebalo ozbiljnije pozabaviti. Javni prostor je kao nigdje drugo skoro u potpunosti "očišćen" od aksioma bilo kakve vrste. Baš nikakva vrijednost, koja bi bila neupitna, nepodložna za problematiziranje, čini se ne postoji. Upravo zato, nastojanja da se baš sve relativizira i da je baš sve podložno drugačijem viđenjima, I ne treba shvatiti kao nekakvu demokratizaciju javnog dijaloga, kako se to javnosti nastoji predstaviti, nego je poziv u potpuni haos.
Slučaj hapšenja generala Jovana Divjaka bio je više nego dobra prilika za utvrđivanje "talasnih dužina", ne samo političara, sudija, tužilaca, diplomata itd., koji su u pravilu u žiži zanimanja javnosti, nego i drugih lica, čije bi ponašanje, također, moralo podrazumijevati određen stepen društvene odgovornosti. Ovdje, prvenstveno, mislim na ponašanje medija odnosno novinara, ali i osoba koji su više zahvaljujući medijskim promocijama nego li doprinosu društvenoj misli zadobili nekakav status eksperata za društvena pitanja.
Za profesiju bez odgovornosti?!
Posebno ne treba više bilo kome, ko hoće misliti, ne treba dokazivati da smo, kako vrijeme odmiče, sve dalje od objektivnog informiranja javnosti. Preciznije rečeno da smo u tom smislu isključivo na udaru klasičnog agitpropa, zbog čega se ne treba čuditi što se medijima sve manje vjeruje i što se sve glasnije govori o tome koji mediji su u čijim rukama. Da bi tragedija bila još veća Udruženja koja predstavljaju novinare i zastupaju njihove interese, postaju najveća prepreka oživljavanju profesionalizma, objektivnosti i drugih atributa koji bi po logici stvari imali krasiti ovo zanimanje.
Prvi problem sa kojim se objektivno govoreći tiče se gotovo patološke afirmacije nedodirljivosti novinara, koji se nastoji instalirati kao temeljni princip odnosa spram novinarske profesije. Afirmirajući takva "pravila igre" svaka opservacija na račun novinara u pravilu se ima tretirati atakom na "novinarske slobode", "objektivno informiranje" itd. Naravno, bez obzira da li je novinarski stav smislen ili besmislen, utemeljen ili neutemeljen, pronađen ili izmišljen...
Čini se da unutar novinarskog esnafa više ne postoji ni minimum "samokritike", koja bi, ako ništa drugo, barem prešutila ispade vlastitih pripadnika nego se, bez obzira na eventualnu krivicu, apriori staje na stranu novinara. Slučaj ratnog člana državnog Predsjedništva Ejupa Ganića je u tom pogledu posebno ilustrativan. Udruženje BH novinara je u njegovom slučaju više nego očito podleglo filozofiji RTRS-ovih pojašnjenja događaja koji se zbio prilikom sesije Kruga 99. Nevjerovatno je kakvom brzinom je sazvano postrojavanje nekolicine novinara, dakako i nezaobilaznih "nezavisnih intelektualaca", koji su osuli paljbu po Ejupu Ganiću, mada se čovjek, ako ćemo pravo, samo usudio reći istinu, bolje rečeno suprotstaviti se bezočnim lažima, čija ponavljanja slušamo godinama.
Zvuči nevjerovatnim, ali mi uistinu, u to nema nikakve sumnje, živimo u vremenu gdje se deliktom definira suprotstavljanje lažima, a njihovo javno opetovanje činom novinarske hrabrosti. Kako drugačije razumjeti navode iz saopćenja Udruženja BH novinara, u kome stoji: "Na redovnoj sesiji Kruga 99 iz Sarajeva, na kojoj je bilo riječi o hapšenju generala Jovana Divjaka, dr. Ejup Ganić je grubo izvrijeđao Branku Kusmuk, novinarku RTRS-a, koja ga je pitala o zločinu počinjenom u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 2. maja 1992. i pritom joj poručio da se "oslobodi četništva"", kaže se u ovom saopćenju, što je zapravo samo prepisana konstatacija sa RTRS-a.
Apologija apsurda
Da navedena rečenica ne izostavlja jedan važan detalj, nema osobe koja se jednoj takvoj osudi ne bi pridružila. Taj važan detalj jeste činjenica, koju je svako, ko je želio čuti, jasno čuo. Naime, novinarka RTRS-a nije pitala o zločinu u Dobrovoljačkoj ulici nego o 42 poginula vojnika JNA, što je bitna, više nego drastična razlika. Zašto? Sve što je uslijedilo je čista konstrukcija, naslonjena na normalno reagiranje čovjeka koji, kao ni cijela javnost obdarena razumom, više ne može da podnosi gebelsovska ponavljanja bezočnih laži.
Nevjerovatno je da se čovjeka, koji je nedvosmisleno u svom odgovoru rekao da je u Dobrovoljačkoj ulici poginulo pet vojnika i jedan civil, identificira kao osobu koja nastoji prikriti zločin, kako su to požurili pojasniti u Republici Srpskoj. Da mu se kojim slučajem omaklo da kaže kako tamo niko nije poginuo, ili je tamo neko pometnuo lutke, kako i dan danas oni koji su umislili da treba vjerovati u sve što fabrikuju njihove bolesne glave, u takve kvalifikacije bi se moglo povjerovati i uzeti ih za istinite. Ovako, Ganićeva reakcija bila je potpuno logična! Više nego logična, jer, dokle ćemo javna iznošenja i ponavljanja laži nazivati još i novinarskom hrabrosti, profesionalnim pravom da se traga za odgovorima i slično. Zbog toga se opravdano treba upitati, dokle će se pod novinarskim slobodama i profesionalnim stavom smatrati sve što novinaru padne na pamet, i to da stvar bude još paradoksalnija, uz "teorijska obrazloženja".
Ono što je, analizirajući cijeli slučaj, zapisala Sanja Vlaisavljević, koja je, također, apostrofirala zanimanje Kusmukove za zločin, prešućujući, naravno, 42 poginula vojnika, jer bi to, dakako, moglo ugroziti njena nesuvisla pojašnjenja, jeste samo već viđena apologija lišena svakog smisla. "Pa šta ako je pitala ko je ubio vojnike? I general Divjak je izjavio, ne jednom, da se u Dobrovoljačkoj desio zločin. Je li odmah i on četnik, samo onako potajno, ne javno, jer se preko njega brani multikultura, ne zaboravimo? Novinarka Kusmuk treba da se oslobodi četništva zato što je pitala", čudi se Vlaisavljevićka u Glasu Srpske, napadajući Ganića.
Zaobilazeći, naravno, da ako ništa drugo, iz učitivosti, da ne govorimo odanosti načelu objektivnosti, podsjetiti na "42 vojnika", što je zapravo Ganića iritiralo, Vlaisavljevićka zaključuje: "Nema pogrešnog, lošeg ili glupog pitanja u politici opterećenoj najtežim konfliktima. Pa i u logici je poznato da pitanje ne može biti niti istinito niti lažno. Pitanje sa kojim se ne slažemo može upitanome upravo pružiti dobru priliku da se javno pokaže: prednost, nadmoć, utemeljenost njegovih stavova. Nema po sebi loših novinarskih pitanja. Navodna loša i pogrešna pitanja upravo mogu biti najbolja, jer pomažu da se odagnaju predrasude, da se obrazuje javnost, da se otkrije nepoznat podatak, da se argumentima ukaže na neosnovanost pretpostavki sadržanih u postavljenom pitanju. A nipošto da se diskvalificira osoba koja pita", zaključuje Vlaisavljevićka.
Kome je Kukanjac pokvario posao?
Dakako, ne treba sporiti da je novinar taj koji istražuje, ali samo, valjda, ako je nešto uistinu sporno. No, kad se općepoznate činjenice počnu problematizirati, onda loša novinarska pitanja vise nisu "loša", nego imaju sasvim drugačiju odrednicu. Drugim riječima, svako pitanje koje za cilj ima povećavanje broja žrtava iz Dobrovoljačke ulice, vrhunac je licemjerstva i bezobrazne prezentacije klasične propagande a ne profesionalizma, kako se to javnosti nastoji predočiti. Nakon što je komandant jedinice čiji su vojnici ubijeni javno objelodanio podatke i javnosti jasno rekao da je u Dobrovoljačkoj ubijeno šest, kakvog smisla ima, i to osam godina nakon govoriti o 42 ili stotinu, kako to bahato ponavlja Milorad Dodik, kojeg zbog takve izjave baš niko nije našao za shodno kritizirati.
Ako je Milutin Kukanjac, sudionik događaja takve priče nazvao najcrnjim vidom beogradske propagande i sramotom, navodeći precizno imena i prezimena šest osoba koje su stradale u Dobrovoljačkoj ulici, zbog čega bi sad vrhunac novinarske etike i novinarska hrabrost bilo iznošenje laži, i treba li onaj kome su upućena takva nebulozna pitanja ostati miran i dokle, jeste pravo pitanje, koje uistinu traži razložan odgovor. Ako baš niko precizno navedenim imenima poginulih,vojniku Tomović Zdravku, trojici pukovnika Sokić Miri, Radulović dr. Budimiru i Mihajlović Bošku, potpukovniku Jovanić Bošku, i Šuko Nurmeli za punih osam godina nije dodao niti jedno ime, otkud novinarki Kusmuk sada 42 vojnika?! Na kraju krajeva, zbog čega se na Ganića digla tolika galama, ako je komandant jedinice čiji su vojnici poginuli general Milutin Kukanjac, za takve priče jasno rekao: "Te laži koje su prosute oko Dobrovoljačke je nešto najsramnije što se može čuti. Ja sam se borio da to objelodanim. «Novosti» nisu smjele, «Politika» - ma ni govora. «Televizija Srbije» - ma ni govora. «Radio Beograd» - ma kakvi.»
Od objelodanjivanja podataka iz usta najmjerodavnijeg čovjeka u tom smislu, komandanta te vojske koja se povlačila iz Sarajeva, prošla je gotovo decenija, i svi za to znaju, samo je novinarka RTRS-a nedovoljno informirana?! E u takve priče se uistinu ne može povjerovati, a pošto ne može onda njene riječi jesu upravo ono što je Ganić konstatirao - klasična četnička propaganda. I sad bi je zbog takve propagande još trebalo braniti ili jednu takvu propagandu, koja se uzgred poigrava sa ljudskim životima, treba tretirati činom profesionalnog stava i lične hrabrosti, kako je ponašanje Branke Kusmuk okarakterizirao prvi čovjek RTRS-a Goran Davidović. Što se Ganića tiče, on je spomenutoj novinarki dao samo dobar, gotovo roditeljski savjet.
Ko kormilari ovim brodom
Asocijacije koje predstavljaju novinare bi zato trebale biti puno opreznije, kad je u pitanju zaštita novinara. Tako nešto se ne može činiti po svaku cijenu, jer će takva "logika zaštite" odnosno promoviranja stava da nema loših novinarskih pitanja, sutra kakvom "novinaru" dati za pravo da dokazanog antifašistu priupita da mu štošta kaže o humanizmu Adolfa Hitlera, ili će može biti kakav historičar, uz obavezno zadržavanje prisebnosti, da čije slobode kojim slučajem ne bi ugrozio, morati da pojašnjava da falange Gaja Julija Cezara nisu sudjelovale u operacijama iskrcavanja Saveznika u Normandiji, da Matija Gubec nije surfao po internetu, i sl. Možda djeluje smiješno, no što se znanja mnogih koji su se infiltrirali unutar novinarskih krugova, na ovakva pitanja nećemo dugo čekati. Samo treba uistinu biti skeptičan prema činjenici da bi neko njihovo ponašanje mogao tretirati kao profesionalnu znatiželju.
No, ovakav odnos mogao bi imati manje komičnu. Nastavi li se ovako, postoji opravdana bojazan da će na takvim pretpostavkama uslijediti i zvanična rehabilitacija jednog broja ratnih izvještača, poput Gojka Đoge, Smiljka Šagolja i njima sličnih, koji su bezočno pogazili sva moguća pravila jedne odgovorne profesije. Upravo zato pravo pitanje je gdje ovo, na kraju, vodi, ili još konkretnije, ko ovaj brod po svaku cijenu nastoji nasukati, svakodnevnim zbunjivanjem javnosti.