Kako smo spašavali rukopise, knjige i - karakter
Piše: Aziz Kadribegović
U kultnom filmu Fahrenheit 451 režisera Francois Truffota, (snimljen i prikazivan prije više od tridesetak godina), postoji scena (ili niz scena) koja mi je ostala nezaboravna, ne toliko glumačkom fascinacijom koliko idejom koja je bila njen oslonac: u nekom dobu (nedobu) u nekoj zemlji (koja, kako će se kasnije pokazati, može biti i naša) pred naletom apokalipse koja želi da uništi sve najznačajnije knjige, kao djela ljudske mudrosti i civilizacijskog iskustva i dometa (dovoljno se sjetiti samo uništenja zgrade Orijentalnog instituta i Vijećnice pred najezdom srpskog agresora), grupe odabranih ljudi dolaze na ideju da jedino mogu spasiti te knjige time što će ih pohraniti u svoju memoriju, naučiti napamet. (Naravno, asocijacija na hifz i hafize je neizbježna, mada je tu u pitanju Kur'an kao Allahova Knjiga!). Stoga će, u tom procesu apsorbiranja "književne" materije i što potpunije identifikacije sa temama i idejama vrhunskih svjetskih djela, oni čak i svoja imena promijeniti u imena onih knjiga koje uče napamet, postajući tako ljudi-knjige, hodajući klasici, svojevrsni spasioci kulture i civilizacije, istinske povijesti čovječanstva.
Naravno, tema je utopijska i pripada oblasti koja se naziva naučna fantastika, ali u filmskoj inscenaciji i dramatičnosti interpretacije, odnosno samoj ideji koja je vrhunski humanistički credo, ona je prije svega upozoravajuća - šta sve barbari mogu uraditi ili nastojati da urade, odnosno koliko su ingeniozne ljudske potrebe da se odupru barbarizmu svijeta i nastoje spasiti i sačuvati povijesno-civilizacijsku baštinu kao osnovni integrativni element ili supstancu kako čovjeka tako i čovječanstva.
Scene iz tog filma su mi posebno oživjele nakon gledanja, ovih dana, jednog drugog filma, dokumentarno-igranog filma o Gazi Husrev-begovoj biblioteci, koji je snimljen u londonskoj Oxford Film i Televizija produkciji, a čiji su naručioci i finansijeri naši prijatelji iz Katara. Oni koji su nam donirali sredstva za novu zgradu Gazi Husrev-begove biblioteke.
Film, koji ima dva paralelna toka, obrađuje sličnu tematiku, samo na realno-dokumentaristički način, onako kako se, po prilici, stvarna radnja i dešavala - naime, spašavanje rukopisa i knjiga iz fundusa Gazi Husrev-begove biblioteke u jeku srpske agresije, kada su zločinci s brda uništavali sve živo i mrtvo (ni groblja, kako znamo, nisu bila pošteđena) i kada su pred našim očima u plamenu nestajali rukopisno-književno-umjetničko-historijska blaga jednog Orijentalnog instituta ili jedne Vijećnice, a da se ne govori o drugim manjim bibliotekama, muzejima ili deponijama. Drugi tok prati sudbinu jednog značajnog historijskog djela iz te biblioteke koji je ostao u stanu prevodioca, a koji će, Božijim određenjem, ostati sačuvan, mada je čitav stan gotovo potpuno uništen.
I kao što se to obično kod nas dešava, da nam drugi otkrivaju vrijednosti nas samih, tako, zahvaljujući ovom odlično urađenom filmu, prisustvujemo svojevrsnoj historijskoj drami, drami naše neposredne prošlosti kao čudesnom otkriću: kako se grupa zaposlenika Gazi Husrev-begove biblioteke, na čelu sa direktorom dr. Mustafom Jahićem (bez ikakve pomoći sa strane), odlučila na svojevrstan poduhvat spašavanja rukopisa i knjiga iz tadašnjih (a i današnjih) prostorija, koje su mogle doživjeti istu sudbinu kao i gore navedene ustanove, na poduhvat koji je bio ne samo rizičan i neizvjestan, već koji je sa sobom nosio i mogućnost da njegovi akteri skončaju zajedno sa onim što su prenosili odnosno spašavali. Jer, trebalo je između snajperista koji su praktično danonoćno imali sav grad i sve ulice kao na dlanu, prenijeti pakete sa rukopisima i knjigama, prvo na jedno a zatim na drugo (navodno bezbjednije) mjesto, jer svako ko je tih dana bio u Sarajevu zna da praktično nije bilo niti jednog bezbjednog kutka na koji nisu atakirali barbari s brda istresajući, gotovo neselektivno, tone ubojitih granata i drugih razornih projektila. Film posebno prati "glavni lik" ili glavnog aktera ovih događaja, direktora Mustafu Jahića, naročito njegove dolaske iz kuće na Kobiljoj Glavi do Biblioteke, kada je samo zahvaljujući nadgrobnim pločama dijela katoličkog ili pravoslavnog groblja na Barama (muslimanski nišani su isuviše uski da bi mogli biti neka vrsta zaštite od snajpera) uspijevao prelaziti taj dio puta između Sodome i Gomore.
Paralelni filmski tok prati kazivanje prevodilice dr. Lamije Hadžiosmanović o sudbini rukopisnog djela poznatog povjesničara Saliha Sidkija Hadžihuseinovića Muvekita "Historija Bosne", koje se nalazilo u Gazi Husrev-begovoj biblioteci a koje je ona donijela u svoj stan na Grbavici neposredno pred početak agresije, kako bi mogla više uraditi na njegovom prijevodu. Stan je morala hitno napustiti nakon saznanja da je i ona na spisku mnogobrojnih građana određenih za likvidaciju, i jedino što je mogla ponijeti to je bila najlon-kesa sa neophodnim sitnicama, tako da je "Historija Bosne" ostala na stolu izložena pljačkašima i ubicama koji su odmah nakon njenog odlaska, provalili ne samo u njen stan već i u stotine bošnjačkih stanova na Grbavici, kako bi opljačkali ono što se opljačkati moglo a uništili ono što je ostalo, ako je šta vrijedno ostalo nakon njihove dušmanske pohare.
Osim izmjenjivanja ličnosti (stvarnih i onih koji su bili njihov glumački alter ego) i njihovih kazivanja (posebno portira Huseina Lutumbe koji je iz Konga došao u Sarajevo i bio u prilici da svoj život stavi u funkciju spašavanja blaga Gazi Husrev-begove biblioteke), režiseri su čitav film učinili još dramatičnijim interpolirajući poznate dokumentarističke scene o zlodjelima srpskih barbara, koje, iako poznate i više puta ponavljane u različitim povodima, odlično funkcioniraju u samom filmu, postajući njegov integralni dio.
Naravno, namjera ovog teksta nije u tome da eventualnom budućem gledaocu prepriča ono što se dešava u filmu, jer bi to bila neka vrsta antipropagande pošto gledalac treba sam da provjeri njegovu vrijednost, već u tome da ukaže na činjenicu kako su neke velike, značajne stvari koje su nam se dešavale ostale zapretene, izvan vidokruga i šire recepcije, samo zato što nismo bili u stanju da ih izvučemo iz mase trivijalnog i da im damo idejnu, vizuelnu i svaku drugu vrijednost ili valorizaciju kakvu zaslužuju. Sva dramatika događaja u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u kontekstu srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, te posebno Sarajeva kao njenog glavnog grada, ovim filmom, kao dijelom cjelokupne istine, pokazuje i dokazuje kako se umiju i mogu interpretirati stvari i događaji, koji ne samo da imaju dokumentarističku vrijednost, već koji posjeduju univerzalne valere, kojima se u svakom dobu i za svaku generaciju mogu ispisivati blistave povijesne stranice hrabrosti i ljudskosti, vjere i karaktera, moralne vertikale koja uspijeva da se odupre svakom zlu i ništavilu.
O tim, možemo slobodno kazati, veličanstvenim događajima u Gazi Husrev-begovoj biblioteci znali su, iako blijedo i površno, neki najbliži saradnici i ljudi koji su imali sreću da se upoznaju sa dijelom te povijesne priče, i oni bi, najvjerovatnije, i ostali na tom nivou kazivanja i saznanja, da se, eto, nije desio FILM i da vrsni producenti i autori nisu prepoznali ono što smo mi, možda, znali (bar neki od nas) ali nismo umjeli da mu pristupimo na način koji zaslužuje i predstavimo ga svijetu, zajedno sa njegovom univerzalnom porukom koju, nesumnjivo, nudi. Jer, spašavanje knjiga i rukopisa bilo je, treba li to kazati, i spašavanje našeg karaktera, našeg obraza, našeg, jednostavno bića.
Autor ovog teksta ne zna kada će (i hoće li) film biti prikazan kod nas (to valjda zavisi od stranog producenta i režisera, ali, nesumnjivo, i od naše zainteresiranosti), no bila bi prava šteta da ne doživi i javnu promociju i prezentaciju u našim krajevima, te da nam, po ko zna koji put, stranci, i preko ovog filma, otkriju dio istine o Gazi Husrev-begovoj biblioteci, bolje rečeno o nama i našim vrijednostima, odnosno o našoj povijesti i našoj sadašnjosti, ako ne i budućnosti.