Značaj Huseina Đoze u islamskom idžtihadu
Piše: dr. Mehmed Mešić
Evidentno je da Husein Đozo pripada grupi islamskih učenjaka koji su dali nemjerljivi doprinos razvoju islama i njegovih reformi, a posebno u tefsiru kao temeljnoj islamskoj znanosti na našim prostorima. Čitav njegov rad može se pozicionirati kao želja za reformama koja je svakako u sebi imala ideju modernističke orijentacije, inspirisana idejama vjerskog modernizma čuvenih alima Egipta poput: Muhammed Abduhua, Rešid Rida`a, Mustafe Meragija i mnogih drugih značajnih alima koji su na islam gledali kao živu ideju koja mora da bude prisutna gdje god se čovjek nalazio i koja mora da se primjećuje.
Sve ideje i pitanja, kao i naučni radovi kojim se Đozo bavio, bili su aktuelne prirode koja je u sebi nosila intenciju napretka, prosperiteta ummeta i muslimana, koji su bili s jedne strane potlačeni, s druge strane izloženi taklidu (slijepom slijeđenju) i mnogim drugim unutarnjim previranjima, koja su bila osnovni razlozi dekadence muslimana. Nema tog učenjaka sa naših prostora da je sa većim entuzijazmom govorio protiv taklida (slijepog slijeđenja) nego što je to bio Husein Đozo. Po Đozinom mišljenju, taklid je uzrok nastanka mezheba (pravaca). On je bacio muslimane u dekadencu iz koje se ni dan-danas nisu izvadili. Ili, ako slobodnije možemo reći, veliki dio muslimana i dan-danas živi u taklidu (slijepom slijeđenju). I zato čitava Đozina filozofija jeste pokušaj izbavljenja ummeta iz mraka taklida. Ono što je žalosno, Đozo kod mnogih nije dovoljno naišao na razumijevanje, te su zato mnogi uzeli njegove poruke i analize kao rješenja i zbog toga je efekat njegove razrade islamske misli izgubio na jačini. Đozo je u svim svojim govorima i pisanjima zagovarao, teoretski i praktično, obnovu ili reformu. Kao što sam već spomenuo, ova Đozina ideja je od strane mnogih protumačena kao korak od vjere, a ne ka vjeri.
U Đozino doba govoriti o reformama islamskih ideja, rješenja, inovacija, bilo je vrlo nezgodno, izgledao je kao čudovište koje hoće nešto novo i u njega je bio uprt prst.
Đozo je govorio o reformama jer je vidio stanje muslimana i njihovo pogrešno poimanje vjere i njenih propisa i načela. Đozo se susretao sa nizom problema prilikom pokušaja tumačenja svojih reformi. Bila je to, s jedne strane, karakteristika naših generacija da pogrešno tumače vjeru, a s druge strane smatrali su onoga ko pokušava tumačiti islam na reformatorski način da odudara od principa vjere.
Đozo je svakako bio nezadovoljan pasivnim odnosom muslimana prema islamu i njegovim živim idejama, pa je često govorio da ono što danas radimo nema ništa zajedničko i ništa slično sa pravim islamom.
Đozo je strogo bio protiv mišljenja koja su tada zauzimala vidno mjesto među muslimanima, kao što je pitanje nerada u islamu, letargije, kao i mišljenja da su vjera i nauka dva nepomirljiva neprijatelja, te mišljenja da je neznanje temelj ibadeta, apstinencija od svakog javnog djelovanja, kao i svaki oblik nerada.
Zar sve ove stvari možemo nazvati islamom i ne boriti se protiv njih i ne mijenjati ih?
Da smo jasni kada govorimo o promjenama - čista nauka islama i njegovo izvorno učenje ne trpe promjene i ne podliježe zakonima promjene.
U to kontekstu Uzvišeni Allah kaže:
{سنة الله في الذين خلوا من قبل و لن تجد لسنة الله تبديلا}
„Prema Allahovu zakonu koji je vrijedio za one koji su bili i nestali! A ti nećeš u Allahovom zakonu izmjene naći." (Al-Ahzab, 62)
{فلن تجد لسنت الله تبديلا و لن تجد لسنت الله تحويلا}
„U Allahovim zakonima ti nećeš naći promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja." (Fatir, 43)
Sve što je Božje savršeno je i ne podliježe nikakvim promjenama, a i nema potrebe za mijenjanjem. Đozo, kada govori o promjenama, navodi cilj tih promjena, pa kaže: „Cilj promjena je samo usavršavanje."
Kao što je svim učenim ljudima poznato, principi i učenja islama ne mogu nikada biti predmetom izmjena, niti promjena, jer bi to demantovalo njihovu apsolutnu savršenost.
Da bismo problematiku promjena i reforme u islamu bolje razumjeli, citirat ćemo velikog islamskog učenjaka šejh Muhammed Abduhua koji, raspravljajući o ovoj problematici u svom čuvenom djelu „Islam i kršćanstvo", kaže: „Cijela moja mukotrpna borba i težnja svih mojih nastojanja kretale su se oko dvije stvari: oslobođenje ljudske misli od okova taklida (slijepog slijeđenja) i poimanje islama u duhu prvog, drugog i trećeg stoljeća. Iz toga slijedi smisao reforme čišćenja islama od svega onoga što se tokom vremena, pod raznim utiscima, uvuklo u njega i postalo njegovom sadržinom, a ustvari stoji u opreci s njegovom čistom naukom i drugo: samostalno i direktno proučavanje vjere." (Drugi dio biografije šejha Muhammeda Abduhua, str. 641)
Jedan od vrlo poznatih islamskih učenjaka Sejjid Džemaluddin Afgani, kada je upitan o cilju njegovog reformističkog pokreta, imajući u vidu da je islam zaštićen s Božje strane od bilo kakve izmjene, kaže: „Cilj našeg vjerskog pokreta je predstaviti islam onakvim kakav jeste, a eliminisati ono što su mu ljudi imputirali i što ga predstavlja u krivoj slici. Trudimo se da dokažemo da kada i kadar ne znači ostaviti svako nastojanje za bolju budućnost i oko spašavanja iz ovog opasnog stanja. Isto tako hoćemo da upozorimo muslimane da je njihovo tumačenje hadisa koji govore o pokvarenosti zadnjih vremena, sa sugestijom za povlačenjem iz života i apsolutnim distanciranjem od tih tokova, posve pogrešno."
Po Đozinom tumačenju, reforma u islamu znači neodstupanje od njegovih velikih ideja. Velika je i neoprostiva greška, kako kaže Đozo, „smatranje idžtihada od strane velikog dijela uleme udaljavanjem od vjere, a ne približavanje njoj".
Po Đozinom mišljenju idžtihad nas upućuje na dvije vrlo važne stvari: Prvo - principi Kur'ana sadrže vječite i apsolutne istine, koje su podesne za sva vremena i sve strane svijeta, kako je to javno podržao Kongres pravnika održan u Lahaju 2-6. septembra 1932. god., ustvrdivši da islamskom pravu ne manjka ništa što bi ga moglo učiniti nepodesnim da ostane vrelom svjetskog prava i drugo - Svemogući svojom pravednošću je obdario i nas i one poslije nas najvećom počašću, naime, da možemo direktno iz Kur'ana uzimati Njegove propise i upute.
Zar poslije svega ovoga da živimo u zabludi?