U vrijeme Jugoslavije tema mješovitih brakova kod nas je bila prognana
Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, 17.januara 2011.godine, a pred komisijom u sastavu: prof.dr Ismet Bušatlić, prof.dr. Fikret Karčić, prof.dr. Enes Durmišević, prof.dr. Džamaludin Latić, predsjednik, prof.dr. Enes Ljevaković, mentor, kandidat mr. Mustafa Hasani branio je i uspješno obranio doktorsku tezu pod nazivom "Tumačenje i primjena normi šerijatskog prava o mješovitim brakovima u Bosni i Hercegovini u periodu od 1930- 1940. godine".
Razgovarao: Selman Selhanović
O samoj temi rada sada već dr. Mustafa Hasani nam kazuje:
-Više je teorijskih i praktičnih razloga koji su me motivirali da za istraživanje odaberem temu mješovitih brakova kod nas. Iako sam obrađivao perod od prije osamdeset godina tema je i danas vrlo aktualna. Međutim, do sada su izostali ozbiljni napori da se ona na jednom ovakvom naučnom nivou istraži i prezentira. Kod nas je tema mješovitih brakova preživjela jednu specifičnu sudbinu. Ona je bila predmet istraživanja i pisanja prije Drugog svjetskog rata i u toku agresije na BiH. U vrijeme komunističke Jugoslavije ova tema je bila prognana iz islamskog diskursa kod nas, jer nisam evidentirao niti jedan članak u periodici Islamske zajednice na ovu temu. Jedini autor koji je o njoj u tom periodu pisao s pozicije islamskog učenja jeste Haris Korkut, koji je nakon Drugog svjetskog rata živio u emigraciji, i u Libanu 1965. godine objavio malu brošuru pod naslovom Mješoviti brakovi. On je također u Bosanskim pogledima koje je izdavao Adilbeg Zulfikarpašić u nekoliko navrata pod pseudonimom Hemmam pisao o mješovitim brakovima. Zato sam i rekao da je ova tema bila prognana iz pisanja domaće uleme u komunističkoj Jugoslaviji iako je za tim radovima itekako bilo potrebe.
Ova tema je također jedinstvena i po tome što se Islamska zajednica u dva navrata u prošlom stoljeću, 1938. i 1994. godine, s najvišeg nivoa očitovala o njoj. Iako je bilo i drugih pitanja i problema muslimana, mješoviti brakovi su jedinstveni po ovom odnosu.
Pitanje mješovitih brakova je danas aktualno jer se kao muslimani u BiH, ali i kao muslimani ovdje i u inostranstvu susrećemo vrlo često u praksi s ovim pitanjem. Stoga sam u uvodnim poglavljima rada prezentirao određene aspekte učenja šerijatskog prava u braku, a posebno o mješovitom braku gdje sam se pozivao na stavove savremenih autora i institucija poput Evropskog vijeća za fetve i istraživanja koje je u više svojih sesija istraživalo niz savremnih pitanja mješovitih brakova muslimana koji žive u Evropi, a da su pri tome uvažavali evropski kontekst i vrijeme kojem i sami pripadamo.
O mješovitim brakovima se pisalo bez ideoloških pritisaka
Vaša doktorska tema nosi naziv "Tumačenje i primjena normi šerijatskog prava o mješovitim brakovima u BiH..." odnosi se na period od 1930. do 194.godine. Zašto ste baš odabrali taj period?
- Prvo, smatrao sam da je dovoljno da za istraživanje svoje doktorske radnje obradim samo deset godina iz želje i potrebe da se fokusiram samo na uski vremenski period kako bih u istraživanju bio što detaljniji. Doktorat je takav nivo istraživanja koji u istraživačkom smislu treba da ponudi nova saznanja, te zbog toga fokus istraživanja treba biti vrlo precizan i slabo istražen.
Drugo, tridesete godine su obilježene formiranjem Kraljevine Jugoslavije. Međutim ono što je za nas važno jeste da je 1930. godine na osnovu Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici donesen Ustav IVZ-e kojim je IVZ-e jedinstveno uređena i organizirana na čitavom teritoriju Jugoslavije. Takva organizacija je bila sve do donošenje Ustava IVZ-e iz 1936. koji u organizacijskom i institucionalnom smislu predstavlja izrazitu novinu u odnosu na ranije zakonske akte i pravnu praksu.
Treće, riječ je o periodu u kojem su mediji slobodno pisali o različitim temama i problemima, a autori tih pisanja i u vjerskim temama su se slobodno javljali u medijima iz svih intelektualnih krugova, uleme ali i svjetovne inteligencije. Analiza frekventnosti pojedinih tema može nam poslužiti kao informacija koje je to probleme inteligencija /ulema evidentirala i šta je nudila kao rješenje. I pored teške ekonomske situacije, nepismenosti i slabe obrazovanosti Bošnjaka za te prilike bio je vrlo interesantan broj novina i časopisa koji su aktualizirali razna pitanje vjere i vjerske prakse kod nas. Vođene su u tom smislu u medijima brojne polemike među različitim autorima i grupama, i aktualizirane teme. Važno je istaći da je o mješovitim brakovima pisano u štampi bez ideološkog pritiska nekog političkog centra moći. Tadašnja država je priznala pravo duhovnim sudovima da pored građanskih sudova sklapaju brakove, pa i mješovite, ne favorizirajući u tom smislu niti jednu stranu, nacionalnost ili religijsku pripadnost.
Koliko je tema vašeg doktorata nastavak magistarskog rada?
- Moja tema magistarskog se bavila pitanjem službe muftije i institucije fetve kod nas u BiH. Doktorska radnja se u jednom segmetu bavi pitanjem fetve ili tumačenja izvora šerijatskog prava. U tom smislu magistarska radnja je kao i doktorat historijsko pravno istraživanje, ali mi je magistarska radnja pomogla da razumijem pojam tumačenja prava i njegovu primjenu, tj. kako univerzalnu riječ Allahovu svesti u društveni kontekst takav kakav jeste, kroz bh. kontekst. Mehmed Handžić je zapisao da su kadijina odluka tj. primjena prava i muftijna fetva tj. tumačenje prava sestrinske institucije i službe. Tumačenje i primjena prava se međusobno koriguju i dopunjuju. Tumačenje je valjano ako je bazirano na valjanim izvorima razumljenim u kontekstu konkretnog, a ne imaginarnog društvenog ambijenta u kojm dotični muslimani žive. Stoga je i cilj rada bio istražiti kako je bh. ulema reagirala na problem mješovitih brakova, u kojem obimu, ko su akteri, na koji način su artikurirali svoje stavove, argumente na koje su se pozivali i u kojoj mjeri su uvažavali tadašnju stvarnost, te istražiti odnos temeljnih vjerskih insitucija, Vrhovnog šerijatskog suda u Sarajevu i Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije, prema problemu mješovitih brakova.
S obzirom da ste doktorsku tezu radili dugo, istraživali ste arhivsku građu. U kakvom je stanju ta građa?
-Drago mi je da putem Preporoda mogu skrenuti pažnju na ovaj problem zbog ovog rada, ali i zbog potrebe da se ukaže na stanje odnosa društva, politike i kulture, ali i vjerskih vlasti prema ovoj građi. Kada je riječ o nekim arhivima sreskih šerijatskih sudova, nisam im čak uspio ući u trag niti saznati gdje se nalaze. Većina postojeće građe nije katalogizirana, što otežava ionako tešku situaciju, pa jedino što preostaje jeste da se list po list pretraži, ne bi li se „slučajno nabasalo" na neki značajan dokument. A ako je i urađen katalog, kao u Arhivu BiH, pitanje je da li ćete prema kataloškom registru naći traženi dokument. U Arhivu Hercegovine u Mostaru tek su u fazi izrade kataloga za šerijatske sudove, što je hvale vrijedan posao. I Arhiv u Tuzli trenutno radi na katalogiziranju arhivske građe šerijatskih sudova i imamata. Arhivi Sreskih šerijatskih sudova iz Zenice i Travnika su „negdje" predati, a gdje, to nisam uspio saznati. Fond arhivske građe IVZ-e u Gazi Husrev-begovoj biblioteci još nije katalogiziran. Dobrotom osoblja GHB-e imao sam priliku otvoriti manji dio ove građe. Sve je to zahtijevalo da dodatno tragam i za građom i podacima. Vrijedne dokumente zahvaljujući Muharem-ef. Omerdiću našao sam u Arhivu Vjersko-prosvjetne službe Rijaseta IZ u BiH. Smatram da se trebaju uložiti ozbiljni napori da se ova građa evidentira i katalogizira. Rijetko se istraživači upućuju u ova istraživanja jer je to mukotrpan i krajnje neizvjestan posao. Mislim da IZ-a posebno treba pokazati više volje, ali i ulaganja da se ova arhiva katalogizira i sačuva kako bi bila dostupna istraživačima. Mi smo još uvijek na početku istraživanja šerijatskog prava općenito i njegove historije kod nas. Da bi se to stanje poboljšalo, tu građu treba sačuvati i katologizirati i učiniti je dostupnom istraživačima. Ovako, rijetko ko se usuđuje da se upusti u ovu avanturu.
Interes i potreba izučavanja šerijatskog prava
Ako uzmemo u obzir da se šerijatsko pravo izučavalo u Zagrebu i Beogradu, da li ima potrebe da se ono danas izučava na našim univerzitetima?
- Na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1926. godine otvorena je Katedra za šerijatsko pravo, a na Sveučilištu u Zagrebu na istom fakultetu ova katedra otvorena je 1935. godine. Razlog ovog „kašnjenja" Zagreba leži u činjenici da se 1913. godine na Pravnom fakultetu počeo izučavati predmet Bosansko pravo na kojem se između ostalog izučavalo i šerijatsko pravo , posebno šerijatsko porodično pravo. Predavanja ovog predmeta su trajala do 1930. godine.
Interesi za izučavanje ovoga prava su bili višestruki. Šerijatsko pravo bilo je dio pozitivnog prava tadašnje države, a pravnici su se u praksi, posebno advokati, susretali s ovim pravom. Advokati su i pred šerijatskim sudovima često zastupali svoje klijente muslimane, pa im je i zbog toga bilo potrebno poznavanje osnovnih elemenata šerijatskog prava. To su u svojim prikazima prvih knjiga koje su objavljivane na jezicima ondašnje Jugoslavije o šerijatskom pravu posebno isticali autori tih prikaza, ističući kako putem tih knjiga imaju priliku da se direktnije upoznaju s ovom pravom. Naravno, Beograd i Zagreb su imali i politički interes da otvore ove katedre, jer u tadašnjoj BiH nije bilo fakulteta, pa su se muslimani zarad stjecanja fakultetskih diploma opredjeljivali za najbliže univerzitetske centre. Trebalo je buduću intelektalnu elitu bošnajčkog naroda politički vezati za jednu od dvije političke struje tadašnje države.
Što se tiče današnjih prilika smatram da postoji opravdana potreba za komparativnim izučavanjem različitih sistema prava, iz jedne historijske perspektive ali i trenutno važećih pravnih sistema. Ko vidi samo jedno taj ne vidi dovoljno! Svakodnevno se susrećemo u medijima s brojnim vjerskim temama i smatram da spada u domen opće kulture jednog pravnika da ima okvirni uvid u recimo šerijatsko pravo kojem danas na personalnoj ravni pripada preko milijardu ljudi na Zemlji. S druge strane, svakodnevno se organiziraju različiti naučni skupovi koji u cijelosti ili djelimično tretiraju normativni aspekt islamskog učenja ili neki njegov segment. Neprihvatljivo je da sami sebe isključujemo iz ovih svjetskih trendova i debata koje se vode danas u svijetu. Različita pitanja vjerskih sloboda i prakse u društvima razvijene demokratije zahtijevaju i veći nivo obrazovanja i upućenosti u različite religijske tradicije i učenja. Svjedoci smo da se i kod nas vode debate oko relgijskih sloboda, institucija i prakse, a da sudionici istih vrlo malo znaju o temi ili pravu o kojem razgovaraju.
Možda bi bilo interesantno da čujemo kako su se sklapali mješoviti brakovi u tadašnjoj Jugoslaviji?
- Naredbom Zemaljske vlade od 1. 8. 1912. god. sklapanje mješovitog braka između muslimana i nemuslimanke spada u nadležnost šerijatskih sudova. Naredbom je ukazano na specifičan status i odnos šerijatskosudske prakse kod nas prema sklapanju mješovitog braka. Brakove između muslimana sklapali su imami matičari, ali su isključivo šerijatski sudovi bili nadležni za sklapanje mješovitih brakova. Prema izvještaju Sreskog šerijatskog suda u Sarajevu iz 1931. Mehmed Ali Ćerimović, jedan od šerijatskih sudija ovog suda, je jedini vodio referat sklapnja mješovitih brakova. Sud u Sarajevu se ne može uzeti kao egzemplar jer je bilo više šerijatskih sudija ovoga suda, za razliku od manjih sredina gdje je u sudu bio samo jedna šerijatski sudija, ali ovaj primjer može pokazati da se ovim brakovima ipak posvećivala posebna pažnja.
Imamo li informacije koliki je bio taj broj mješovitih brakova ?
- Prema podacima o broju sklopljenih brakova na teritoriji BiH a na osnovu podataka imama matičara u razdoblju 1931.-1938. zaključuje se da se procenat sklopljenih mješovitih brakova kretao oko 1%. Ovo su podaci vjerskih vlasti, koji, u principu, nisu imali mehanizme niti kapacitete za potpunu evidenciju ovakvih brakova, pa podatke treba uzimati s rezervom. Ali, oni, kao zvanični, svakako mogu poslužiti kao značajan orijentir u razumijevanju kretanja društvenih trendova. Također je važno istaći da bi za cjelovitu sliku bili potrebni i podaci iz crkvi s kojima, nažalost, ne raspolažemo. Iz tih izvora mogla bi se izvesti evidencija o brakovima muslimana koji su sklopili brak izvan IVZ-e, u crkvama ili pak o građanskiom brakovima.
Možemo li govoriti o nekim specifičnim grupama koje su afirmirali mješovite brakovi?
- Analizirajući autore članaka u periodici tridesetih godina koji su pisali o ovoj temi, primjećuje se da je samo ulema pisala o problemu mješovitih brakova. Svjetovna inteligencija nije se javno u medijima određivala o ovom pitanju, kao što je to radila u nekim drugim raspravama poput rasprava o nošenju šešira i fesa sl. Ustvari, svjetovna inteligencija je, kao prepoznatiljiva društvena grupa ili sloj bošnjačkog društva, optuživana da su oni bili zagovornici i protagonisti ideje mješovitih brakova među muslimanima. Njih brojčano nije bilo puno među muslimanskim stanovništvom, ali zbog ugleda koji su uživali, kao nosioci fakultetskih diploma, i zbog odgovornih mjesta i pozicija u društvu koje su obnašali, imali su, ipak, veliki utjecaj na muslimansko stanovništvo. Očito su smatrali da je tema mješovitih brakova isključivo vjerska tema, a da oni, kao „napredni" muslimani, nisu pozvani da o tome diskutiraju.
Svođenjem mješovitih brakova u isključivo vjerske teme, izostalo je njeno kontekstualiziranje u neki širi društveni pa i politički govor. Za jedan narod koji je više od pola stoljeća preživljavao dramu hidžre izostalo je vezanje mješovitih brakova uz temu „osipanja stada".
Koji su najčešći razlozi sklapanja mješovitih brakova u tom periodu?
- Iz tekstova koji su u to vrijeme pisali o mješovitim brakovima mogu se evidentirati neki razlozi za sklapanje mješovitih brakova. Za ovu priliku bih da spomenem one najznačajnije: razrješenje vanbračnih i bračnih problema i obezbjeđenje „višeg" društvenog statusa.
Kao najčešći razlog zbog kojeg bi se dvoje ljudi različite religijske pripadnosti odlučili da sklope mješoviti brak jeste to da su u ovom činu vidjeli mogućnost razrješenja njihova statusa ili statusa djece proistekle iz vanbračnog seksualnog života. Zabilježene su brojne vanbračne, bračne i porodične situacije koje su navodile da se uključeni opredijele za sklapanje mješovitog braka kao lijeka za problem u kojem su se našli.
Ćerimović je u svom radu, a na osnovu sudske prakse kao šerijatskog sudije, iznio svoja zapažanja o tome koji su razlozi motivirali članove vanbračne zajednice različitih religijskih identiteta da sklope mješoviti brak pred šerijatskim sudom. To su:
motivirajući činilac za ženu nemuslimanku da sklopi brak pred šerijatskim sudom bio je i taj što pred šerijatskim sudom nije bilo obavezno izvršiti promjenu vjere;
formalno je pred šerijatskim sudom bilo vrlo lahko izvršiti sklapanje mješovitog braka u odnosu na sklapanje takvoga braka kod katolika i pravoslavaca.
Konkubinati ili „divlji brakovi" javljali su se, između ostalog, i zato što je jedno od supružnika nezadovoljno svojim postojećim brakom jedino rješenje da se oslobodi te stege i da dođe do raskida takvog braka, vidjelo u takvom odnosu. Kako u skladu s učenjem Crkve kojoj je pripadao nije mogao dobiti razvod braka, onda se pribjegavalo formalnom primanju islama u cilju da se riješi postojećeg braka. Najilustrativniji primjer ovog problema prelazaka u islam iz „spekulativnih" razloga govori tekst objavljen u Muslimanskoj svijesti 1936. god. „Prijelazi inovjeraca u Islam" s vrlo signifikantnim podnaslovom: „Potrebno je poduzeti mjere za zaštitu naše vjere. Treba ukazati i na to da je ulema u štampi posebno okrivljivala tzv. „svjetovnu inteligenciju" kao promotore ideje mješovitih brakova u muslimanskom društvu. Međutim, očito se radilo promicanju ideje jednog društvenog trenda koji je pojavu sklapanja mješovitih brakova afirmirao kao novu društvenu vrijednost, emancipaciju i „rješenje" slabog stanja muslimana i sl. Otuda se ovo pomodarstvo sklapanja mješovitog braka može nazvati kao razlog za dobijanje novog, „višeg" društvenog statusa.
Da li je tadašnja ulema u medijima primjereno odgovorila i informirala (muslimansku) čitalačku javnost.
- Za ovih deset godina evidentirao sam svega 16 tekstova u štampi koji prema naslovu rada tretiraju pitanje mješovitog braka. Od tih 16 radova posebno treba izdvojiti tekstove Mehmeda Ali Ćerimovića, Fehima Spahe i Mehmeda Handžića, koji su veoma stručno ukazali na problem i argumentirano iznijeli stav o sklapanju tih brakova u kontekstu bh. stanja u društvu. Mislim da i pored ovih radova ulema nije dovoljno iskoristia medijski prostor koji joj je bio na raspolaganju. Naime, Abdulah Bušatlić je svom tekstu iz 1933. napisao da su mješoviti brakovi „rak rana" muslimanskog društva. Ako je to tako onda je bilo sasvim očekivano da radova na ovu temu bude daleko više.
A, danas (u tom smislu)?
-Nakon agresije na BiH ne bilježimo veliki interes za temu mješovitih brakova među muslimanskim autorima. U periodu od 1995. do 2004. objavljeno je u islamskoj periodici u BiH samo pet i to više novinskih nego stručnih radova o mješovitim brakovima.
Usporedbe radi treba reći da se o ovom pitanju čak i u vrijeme komunističke vlasti pisalo u glasilima i izdanjima Katoličke crkve, a da je nakon demokratskih promjena u državi Katolička crkva u svojim medijima pokazala daleko više interesa prema problemu mješovitih brakova u odnosu na ostale crkve i vjerske zajednice.
Mediji su glasniji od vjerskih zajednica
S jedne strane mediji optužuju vjerske zajednice i crkve da ulaze u intimu „s kim živjeti", a sa druge, mediji svakodnevno problematiziraju mješovite brakove...?
- Danas je tema mješovitog braka vrlo živa u medijima koji su opet preuzeli ulogu i funkciju kreatora javnog mišljenja i svijesti. Bila bi interesantna analiza koja bi imala za cilj da pokaže koliko se u medijima spominju mješoviti brakovi. Kada neko s pozicije vjerskog učenja govori o mješovitim brakovima, a to u principu znači negativno, to se vrlo često u medijima karakteriše kao atak na ljudsku slobodu, dok se, s druge strane, takav medijski odnos prema pravu vjerskih zajednica da se obraćaju vjernicima i sugerišu im s kim stupiti u brak ne smatra se atakom na religijsku slobodu! Mi živimo u sekularnoj državi u kojoj kao građani uživamo slobodu vlastitog izbora. S pozicije te iste slobode crkve i vjerske zajednice imaju pravo, a, po svome učenju i obavezu, da se obraćaju sljedbenicima i usmjeravaju ih u njihovom životnom stilu, odnosno da određuju obrasce pravovjernog ponašanja. Međutim, niko nikome ne naređuje ko i s kim da stupi u brak ili odnos! Problem je što se pogrešno razumije i koristi pravo slobode i što su mediji u svemu ovome vještiji i glasniji u odnosu na glas crkvi i vjerskih zajednica.
Sve monoteističke vjere slično gledaju na mješoviti brak, koje su osnovne karakteristike njihova učenja?
-Sve su monoteističke religije ujedno i monopolističke kada je u pitanju pravo sklapanja mješovitog braka i religijske pripadnosti djece iz dog braka.
Kod Jevreja ne postoji tzv. mješoviti brak, jer je nacionalni identitet ujedno i vjerski. Jevreji priznaju samo brak između Jevreja. Mješoviti brak ne posjeduje „instituciju braka", tj. mješoviti brak nije legalan i ne proizvodi nekakve lične posljedice pa se na osnovu ovoga može reći da takav brak, i kada egzistira, ima status nepostojećeg.
Prema učenju Katoličke crkve, mješoviti brak se tolerira, s tim da se pravi razlika po dva osnova, različita vjera (disparitas cultus), tj. brak s nekrštenom osobom tj. Jevrejima, muslimanima, paganima i nevjernicima i mješovita vjera (mixta religio), tj. brak s krštenim nekatolicima. U oba slučaja, prema učenju Katoličke crkve, moguće je dobiti oprost i od jedne i od druge smetnje, ali katolička strana treba dati garancije da neće prijeći na drugu vjeru i da će djeca iz tog braka biti odgajani kao kršćani.
Dopuštenost sklapanja braka s krštenim licem izvan Pravoslavne crkve, prema učenju Pravoslavne crkve, privremenoga je karaktera, jer nepravoslavni treba obećati da će se preobratiti u pravoslavlje. To znači da je dopuštenost sklapanja mješovitog braka samo privremena mjera u cilju preobraćanja nepravoslavnog supružnika. Djeca iz ovog braka svakako slijede u vjeri pravoslavnog roditelja.
Islamska zajednica je danas na stanovištu zaključka Šireg savjeta reisul-uleme donesenog 1938. godine. Da li je to i sada tako?
- Rekli smo da je ova tema ponovo otvorena u Sarajevu u toku agresije. Uslijedila je debata koja je pokazala koliko je kod nas ova tema opterećena i ideologizirana. Tim povodom Obnoviteljski sabor IZ-e u BiH je formirao komisiju reprezentativnih alima koji su na kraju donijeli fetvu o ovom pitanju. U fetvi se komisija pozvala na zaključak Šireg savjeta resu-l-uleme iz 1938. prema kojem je zabranjeno sklapanje mješovitih brakova na teritoriji BiH, jer je stala na stanovištu da je zaključak i dalje na snazi pošto nisu nestali razlozi koji su doveli do donošenja spomenutog zaključka.
U suštini, kakav je odnos građanskog i šerijatskog vjenčanja (imamo primjer Hrvatske) ?
- Činjenica da naše zakonodavstvo kao normativni pokazatelj volje domaće političke vlasti ne priznaju crkvena ili vjerska vjenčanja kao državna, govori o tome koliko se uvažavaju interesi građana ove države ili koliko je nizak stepen praćenja standarda demokratskih država sa Zapada. Broj vjenčanja pred nadležnim imamima pri medžlisima IZ-e evidentno raste prema Knjigama vjenčanih koje su u medžlisima vode što ukazuje na sve veću opredijeljenost muslimana da se i vjerski vjenčaju. Tu volju za koju smatram da je prisutna i kod pripadnika drugih crkvi i vjerskih zajednica država bi trebala respektirati i uvažiti. Da pojasnimo čitateljima, zahtjev da država prizna crkvena i vjerska vjenčanja znači samo priznanje vjenčanja, a posljedice koje proističu iz tog vjenčanja će se i dalje prosuđivati prema postojećem zakonu. Ne treba ići daleko, dovoljno je da vidimo kako je to urađeno u susjednoj Hrvatskoj i kako je država pokazala da joj je stalo do volje i dostojanstva vlastitih građana.
Jedan od ciljeva braka u šerijatskom pravu je očuvanje vjere. Mješoviti brakovi su, po izrečenome, prijetnja tom cilju?
- Međusobni odnos muža i supruge opisan je u Kur'anu kroz dvije osnovne karakteristike: ljubav (naklonost, prijateljstvo, zajedništvo) i samilost (razumijevanje, toleriranje, praštanje), koje dovode do cilja koji jeste smirenost, a smirenost je potpuna kada su supružnici okrenuti ka Allahu tj. žive u braku koji je oduhovljen vjerom u Allaha.
"I jedan od dokaza Njegovih jeste to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost." "On je Taj Koji vas od jednoga čovjeka stvara a od njega je drugu njegovu stvorio, da se uz nju smiri."
Evidentno je da nijedan od dva prethodno navedena ajeta ne spominje djecu niti potomstvo. Ovo navodi na zaključak da je smirenost, o kojoj se govori primarni cilj braka, što je i pravednije ako se uzme u obzir da svaki bračni par može raditi na ostvarenju moralnog usavršavanja, tj. smirenosti, dok svaki par ne mora rađati i imati potomstvo.
Moralno usavršavanje supružnika jeste stalan proces koji je simbolički opisan u ajetu kao da su muž i žena jedno drugom pokrivka. Narušavanje ove smirenosti i izgradnje kvalitetnog fizičkog, emocionalnog i duhovnog života, ima negativne posljedice. Zato su šerijatski pravnici zauzeli stav da je sklapanje mješovitog braka mekruh tj. pokuđeno djelo, koje se trpi i tolerira samo u specifičnim okolnostima, jer je teško zbog različitih religijskih identiteta ostvariti ovaj duhovni cilj braka, a pogotovu tu vlastitu vjersku usmjerenost prenijeti na djecu.