Četverogodišnje tv maltretiranje građana i naroda

Piše: Hasan Eminović

Četiri godine, tri puta u hefti, jedna te ista serija, bez imena, bez sadržaja, bez konkretne radnje u programu javnog emitera i bez ikakve pozitivne stručne kritike.  Ne vidjeti ovu seriju, izbjegavati  je prebacajući tv prijemnik na drugi kanal skoro je slično kao izbjegavati proći kroz ulicu u kojoj stanujete, kao izbjegavati ulaziti u vlastiti dnevni boravak, jer to je moj i tvoj, naš javni servis. A da je prevršila svaku mjeru ukusa odavno je jasno svima. Postavlja se logično pitanje šta je onda u toj seriji i kome ona treba. Kulturna zajednica uglavnom je ignorira, ne osvrće se na nju jer bi je u tom slučaju, kad bi je ocjenjivala, prokazala kao činjenicu. Šutnjom je ignorišu kao i svaku drugu katastrofu. Sliježu ramenima i posvećuju se svojim poslovima. U njoj imaju urnek kako ne treba praviti umjetnička djela. A kome onda treba!? Osnovcima i srednjoškolcima koji na malim odmorima, u dokonim igrama parafraziraju odgledanu scenu? Da, da, to osnovci rade. I na časovima pred mlađahnim učiteljicama. Djeca su bezgrješna. Nemaju kritičkog stava ni prema čemu. Ona prihvaćaju ono što im se ponudi (tri puta u hefti) dajući upamćenim replikama potpuno novo značenje i identificirajući svog prijatelja s likovima iz te serije. Druge serije i ne mogu pamtiti. Nemaju prilike... Sudeći prema refleksijama gledanosti te serije ispade da je namijenjena djeci i omladini, što upućuje na zaključak da osnovci i srednjoškolci potrebu čitanja ozbiljne literature, bilo da je riječ o obaveznoj ili slobodno odabranoj literaturi, nadoknađuju gledanjem „domaćih" filmova i serija.

Književnost zamijenjena filmom!?

Zamjena dobre literature filmom i nije izum postdejtonskih demokratskih promjena u BiH, ona je dobro oprobani recept smišljen u Holivudu: Preko filmske industrije normirati etička pravila ponašanja i načine života. Tamo je tačno precizirano koliko koja scena može trajati i kakav će efekt izazavati kod gledateljstva itd... Mnogo više od rečenog poznato je svim radnicima filmske industrije. Tako je i u Bosni i Hercegovini književnost  u velikoj mjeri zamijenjena jednom drugom umjetnosti; filmskom, iako se ove dvije vrste umjetnosti ni po čemu ne mogu porediti. Za književnost treba mnogo talenta, mnogo rada, dara  i iskustva. Za film treba mnogo više novca od pameti, „dobar"? producent. I to je sve.  

Koja je onda uloga četverogodišnjeg maltretiranja BH građana i naroda serijom Lud, zbunjen, normalan!?  Prije već odgovorimo na to pitanje pokušajmo odgovoriti na pitanje ko su protagonisti te serije. Direktor producentske kuće „ F.I.S.T." je Dario Pušić, prosječan sarajevski kamerman koji se naglo našao u filmskim-producentskim vodama. Scenaristu u ovoj seriji glumi ateizirani Trebinjac Feđa Isović, nečlan društva pisaca BiH i simpatizer „producenta" Pušića. Reklo bi se da su njih obojica amateri u svom poslu. Prema onome što piše na službenoj stranici ove producentske kuće da se zaključiti kako je jedini profesionalac u toj ekipi Angelina Duraković, supruga dugogodišnjeg direktora Federalne televizije Jasmina Durakovića. Dalje se sve samo od sebe da naslutiti. No, postavlja se logično pitanje kako je moguće da Javna Federalna kuća bez neke vrste Javnog poziva sklapa ugovore sa privatnim (filmskim) preduzećima. S duge strane čini se sasvim logičnim potražiti odgovore kako je moguće da se u tom javnom poslu potpuno bezočno, beskrupulozno zaobiđu provjereni kinematografski radnici za koje svi stručnjaci u svijetu kažu, a i mi to primjećujemo, da su najbolji  u Jugo-istočnoj Evropi. Ovdje mislim na režisere, scenariste, glumce koji u svojim vitrinama imaju međunarodna priznanja i nagrade, filmske radnike koji svojim umjetničkim radom Sarajevo čine centrom Evrope u vrijeme Sarajevskog filmskog festivala. Kako je onda moguće da se Javni RTV servis pri tom nije rukovodio potrebom da otkupi njihove usluge kako bi i građani BiH pomogli dobru filmsku produkciju. Tako je, eto, moguće da na desetine i desetine pisaca organiziranih u Društvo pisaca BiH ne može preživjeti od svog pisanja. Sve je to javna sramota i javni šamar građanima (i narodima) BiH. Da se u ovom slučaju radi o privatnoj RTV kući tu ne bi bilo mjesta prigovoru, ili je Federalna TV odavno privatna, a da nam to niko javno nije rekao!?

Pisce, književnike i respektabilnu kinematografiju pominjem zbog činjenice da su nam više nego ikad potrebni kako bismo očuvali dostojanstvo i naroda i građana i države. Pa svaki sistem i svaka država je trebala njihovu uslugu, osim, izgleda ove naše. Naučnici, književnici i pjesnici su ustvari zastavnici historije, civilizacije i kulture svake zemlje, a književnost kao najvažniji medij za predstavljanje identiteta, kulturnog nasljeđa, historije i kulture jednog naroda zauzima uzvišeno mjesto i posebnu vrijednost na tom planu. Ova notorna činjenica je poznata i političkim početnicima a kamoli ozbiljnim političarima. Da u svijetu, ali ne i u BiH. Očigledno naši političari sebe smatraju najpametnijim pa tako ovlaš prelaze preko činjenice da im televizija, čiji su oni vlasnici, ubija mentalitet generacija za koje se oni, navodno, bore. Ili bezočno, kad kažu da će se boriti za budućnost „naše djece" pri tom samo misle na svoju? Estagfiruallah!

Mit o glupim Bosancima!

Danas možete proći uzduž i poprijeko našom zemljom i pitati ko je Dževad Karahasan i pitati ko je Izet Fazlinović. Zašto Karahasan ne može živjeti i raditi u Bosni, a Izet Fazlinović može? Da, rezultati su drastični. O čemu piše Karahasan? Ko je Izet Fazlinović, šta voli, šta ne voli itd... Odgovore na pojavu namjernog idiotiziranja likova iz bošnjačkog nacionalnog korpusa davno su dali naši književni kritičari. Danas se ta kritika posigurno može odnositi i na likove koje gledamo u „našim TV serijama". Treba li ponavljati činjenicu da sličnih likova niti je bilo niti će biti u srpskoj ili hrvatskoj književnosti ili filmovima.  

„Ćorkanizacija" svijetlih likova naše povijesti počela je još davno. Od Budaline Tale i Alije Đerzeleza, preko Husein-kapetana, Ali-paše i Omer-paše do Juke i Cace; sve nam se izopačilo i izokrenulo. Što njihova „neadaptilnost" i nedoraslost povijesnim zahtjevima, što dušmanske smicalice i objede, a što naša podbadanja, hakanja, podsmijavanja, ogovaranja i kenjčijanja, a što opet „umjetnička" obrada njihovih nesretnih sudbina, učinili su od njih nakaze, hablećine i cirkuzante.  Davno je rečeno kako je svaka naša čaršija imala svog „Ćorkana" s kojim se šegačila i na kojem se iživljavala. Telal Mujo, Mašo cjepar, Mešan Ćoro, Ibriš, Mašo, Mehmed Hindo, Baban i hadžija, a oni u toj galeriji predstavljaju tek Fojnicu, Sarajevo, Mostar, Zenicu, Gradačac, Bihać, Stolac... Ti likovi izražavaju tragičnost „vitezova tužnog lika" i našu hinjsku i pehlivansku bezdušnost. Sad kad više nema ni hadžija ni čaršija kakve smo čitali u našoj književnosti, kad je zlo prešlo sve crte i zapreke, kad umjesto dokonih i lijenih čaršinlija grohotom hihoće šejtanska spodoba, kada više nema hadžijinog drvenog mača da nas brani od zla, shvatamo valjda da smo pogriješili i da smo se svi trebali pridružiti hadžiji. Uzeti u ruke drvene mačeve i vitlati njima do iznemoglosti ne bi li šejtan ostao s onu stranu crte. Ta, šta je on sam mogao učiniti.  Umjesto toga ispade da smo svi mi iz Federacije zamolili Feđu kao rođenog Trebinjca da u stroj tih umjetničkih nakaza uvrsti i Izeta Fazlonovića, odnosno Trebinje. Glumeći i pisca i scenaristu Isović je za razliku od pravih pisaca svu energiju usmjerio u rušenje ne sistema i uređenja društva već jedino onog što u ovoj BiH postoji, porodicu. Sve što se dešava u toj nakaradi od scenarija Lud, zbunjen, normalan, dešava se u porodici s tri odrasla muškarca, bez žene. Dakle, majku odnosno ulogu majke treba potpuno izbrisati iz naših porodica, a ženu jedino vidjeti kao seksualnu pohotnost karakteriziranih poluidiota.

Ma briga je Isoviću što će lik Muhameda Rušdija, Trebinjca, čiji mezar stoljećima samuje u Trebinju i dalje ostati nepoznat domaćoj i svjetskoj javnosti. Isović posigurno ne zna da se Muhamed Rušdi mogao porediti i sa Danteom, da su u našoj literaturi objavljene kritike s tim premisama i da je Rušdi pjevajući o hazreti Fatimi odgajao brojne generacije trebinjskih plemenitih majki. Ilustracije radi prisjetimo se da je Branko Ćopić u romanu „Orlovi rano lete" na vrlo simpatičan i dopadljiv način karakterizirao lik Lazara Mačka. Reklo bi se da je to ime izmišljeno. No, nije! Lazar Mačak je čovjek koji je u Kifinom selu kod Nevesinja sredinom XIX stoljeća na ruševinama džamije izgradio „svoj" han. Ćopić je na taj način učinio trajnim i djelo i ime i prezime Lazara Mačka i „osigurao" mu pomen kroz minule i nadolazeće generacije.  

Rahmet duši Džaferovoj

Da postoje ozbiljne kritike, onakve kakve su bile u doba socijalizma, za koje se Isović, navodno, zaklanja, u seriji Lud, zbunjen, normalan štošta bi vidjeli kao inkriminaciju razaranja društveno političkog sistema. Ali!???  Ko će se usuditi izreći kritiku, ko će je potpisati. Pisci, jer ih se to indirektno dotiče, neće. Neće stati na mjesto mete Javnog odstrjela na ovoj ukletoj vjetrometini. Ipak, postavlja se pitanje kako pred vlastitom savješću mogu otrpiti sramotu da je ta serija jedini „kulturni izvoz" u naše susjedstvo, kad znaju da se jedino „Bosanci" u susjedstvu mogu „prodati" kao Ćorkani, hadžije s drvenim mačevima, ublehe i primitivci, pothranjujući na taj način mit o glupim „Bosancima". Zahvaljujući njihovoj šutnji danas se Isović i F.I.S.T. prodaju hrvatskoj TV Novoj sa još većom blamažom, novom serijom o glupim Bosancima „Dva smo svijeta različita". Čak su iz F.I.S.T.-a insistirali (ko biva TV Nova) da bosansku hablećinu umjesto Bajrovića igra ministar Hadžihafizbegović. Nevjerovatno, dokle to samoprostiranje ili snishodljivost može ići.

Bilo bi sasvim prirodno da na ove zlehude pojave reagira B.Z.K. „Preporod". Nažalost, sudeći prema onome što možete vidjeti na njihovoj službenoj stranici, kao i po zbiru vijesti objavljenih u našim medijima tamo su vrata od 2007.g. čvrsto zaključana. Preciznije rečeno otkako je s ovog svijeta otišao Džafer Obradović, čije smo dijelove eseja koristili i u ovom tekstu. Neka je veliki rahmet zaboravljenoj duši Džaferovoj.  Iako godinama mrtav, ipak se oživljen u nama, još bori za ono malo ljudskog bosanskog dostojanstva: „  Ne smijemo se zavaravati: ono malo insanskog što je u nama još preostalo tanji se i nestaje, a svijet koji nam je povjeren na čuvanje sve se više obezljuđuje, ukrućuje i hladi. 'Srce je kuća bitka', veli mudri sufija; ako u ljudskom srcu nema ljubavi i brige za svijet, svijet će onda brzo nestati. Jer, čemu njegova ljepota ako nikome ne treba!?" (Esej „Lahko je biti čovjek, teško je biti insan"; Bosna u ogledalu, Sarajevo 2000.g.)

(Preporod, 01. februar 2010. godine)