Hrvati u šoku - Turci sapunicom srušili predziđe kršćanstva
Piše: Filip Mursel Begović
Nema više pomoći - Hrvatska je pala, predziđa kršćanstva više nema, Turci su opet tu, ali ne nabijaju na kolac, a ne, oni više nisu vojna prijetnja jer je posrijedi opasnija igra, rekli bismo da su Turci Hrvatima, nakon 500 godina, s Onurom i Šeherezadom baš zabiberili nacionalnu kuhinju. Najgore od svega jest to da su im Turci iz serijala ušli u srca, a to je nešto nepopravljivo i neizlječivo. Točnije, turska serija je Hrvatima nasapunala srca.
„Sveti Oče! Hrvatska je predziđe ili dver kršćanstva, a naročito pograničnih zemalja Koruške, Kranjske, Istre, Furlanije i Italije. Ako bi (Hrvatska) - što sačuvaj Bog! - bila zauzeta, onda one gore spomenute muke prijete i međašnim zemljama i put će do njih biti Turcima širom sasvim otvoren." - riječi su to iz pisma hrvatskog plemića Frana Krste Frankopana upućene papi Hadrijanu VI. Neki povjesničari tvrde da je naziv predziđe kršćanstva ili Antemurale christianitatis potekao iz ovog pisma dok drugi izvori govore da ga je prvi upotrijebio papa Lav X. u pismu banu Petru Berislaviću nakon pobjede nad Turcima kod Dubice. Kako god bilo ustalilo se u hrvatskoj povjesnici, kao nepobitna opća istina, da su Hrvati zaustavili osmanske prodore u Europu. Da se nisu kojim slučajem obranili zasigurno bi Osmanlije osvojili Beč, Mletke i Bratislavu. Da nije bilo predziđa kršćanstva u Hrvatskoj, možda Kolumbo ne bi otkrio Ameriku pa Španjolci i Portugalci ne bi kristijanizirali taj dio svijeta, možda ne bi uspjeli uspostaviti svoje kolonije u Africi, ma tko će znati... možda bi američki indijanci i dan danas slobodno lovili bizone po Divljem zapadu, možda George Bush ne bi uspio osnovati zatvor u Guantanamu, jer, tamo bi gradonačelnik bio neki Sulejman ili Mehmed iz Turske, a možda i neki Murat ili Suljo iz Sarajeva.
Predziđe kršćanstva
Predziđe kršćanstva do sada je bilo jedno od ishodišnih mjesta svih učenja povijesti, ali i nastave vjeronauka u Hrvatskoj. Ta sintagma je postala nacionalni mit, mjesto časti i ponosa, s time su neki udarali u prsa u dokazivanjima da je Hrvatska oduvijek dio Europe, a ne tamo nekog - «fuj Balkana». Zašto su Hrvati nakon 500 godina srušili taj zid nacionalnog ponosa, zašto su izdali svoju ključnu povijesnu svetinju? Samo dragi Bog to zna. Ili možda znaju producenti hrvatske RTL televizije koji su lansirali tursku sapunicu „1001 noć". Kako je moguće da se nakon te stoljetne borbe protiv crnih Turčina, nakon što je Hrvatska napokon dobila svoju državnost, nakon što je svaki Hrvat svoj na svome, po hrvatskim ulicama masovno izgovara «Allah, Allah» ili «Tobe estagfirullah» (a kumice s Dolca na tečnom turskom znaju izgovoriti volim te ljubavi) zdušno citirajući svoje novo otkrivene junake iz turske sapunice «1001 noć» koja je probila sve rekorde gledanosti? Fran Krsto se vjerojatno okreće u grobu kao i drugi mnogi drugi znani i neznani hrvatski ratnici i junaci koji su zamijenjeni Onurom i Šeherezadom, Burhanom, Karemom, Ali Kemalom, Fusun, Kanom, Alijem... Mora da se drmaju temelji kliške utvrde koju je senjski kapetan Petar Kružić punih 15 godina gorljivo branio od opsade Turaka. Pouzdano doznajemo da čudnovato blijede milijarde pisanih redaka napisanih u čast kapetana Nikole Jurišića koji je sa samo 700 Hrvata zaustavio čak 140 000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč. A što bi na to tek rekao ban Nikola Šubić Zrinski koji je pod Sigetom s 2 500 hrvatskih ratnika, prije nego su svi zajedno junački poginuli i "ušli u legendu" svjetske ratne i vojne povijesti, na Ahiret poslao preko 30 000 Turaka? Nedvojbeno možemo ustvrditi da bi svi zajedno, puni jada, neskrivene muke i gorčine, zbog jezika koji se lijepi od stranih nevjerničkih riječi «Allah, Allah» i «Tobe estagfirullah» - uzviknuli ALLAH SELAMET.
Turska indoktrinacija?
Nema više pomoći - Hrvatska je pala, predziđa kršćanstva više nema, gotovo je, Turci su opet tu, ali ne nabijaju na kolac, a ne, oni više nisu vojna prijetnja jer je posrijedi opasnija igra, rekli bismo da su Turci Hrvatima nakon 500 godina: namjestili i zakajlali janjičare, uvalili ih i zbičili iz turskog topa, podkubali i ispalili kuršumom iz kubure, dignuli na ahtera s turskim jataganom, oni su im s Onurom i Šeherezadom baš zabiberili hrvatsku nacionalnu kuhinju. Najgore od svega jest da su im Turci iz serijala ušli u srca, a to je nepopravljivo i neizlječivo. Točnije, turska serija je Hrvatima nasapunala srca. I ne samo Hrvatima, jer iako Onur i Šeherezada u Hrvatskoj vire iz svake reklame, iako su njihova lica trenutno najbolji marketinški znak za prodaju i hrane i knjiga i odjeće i svega što god možete zamisliti i poželjeti, iako su vijest iznad svih vijesti, ne navodi se da je ta sapunica poharala i Srbiju, emitirajući se na televiziji „Fox". Kriju Hrvati i Srbi jedni od drugih da su im Turci izdoktrinirali djecu, penzionere, radni narod, ali i intelektualce. Kriju, jer duboko u sebi znaju da se događa nešto sasvim neobično, sasvim protivno svim dosadašnjim sotoniziranjima Turaka i muslimana u mitološki obojenoj povijesti. Sasvim suprotno mjestimičnom lažiranju povijesti pod Turcima, rušenja islamske arhitekture u Srbiji i zapuštanja u Hrvatskoj, među kojima je svakako najljepši sjajni Maškovića Han u Vrani kod Biograda. A što je s Dubrovnikom i dragoj slatkoj slobodi toga najljepšeg hrvatskog grada, koji je priznavao tursko vrhovništvo i pokroviteljstvo i koji je na Stradunu imao tursku stražu. Tko zna, možda će neki Srbi i dalje slaviti pobedu na Kosovskom polju u malo izmijenjenom izdanju: slaviti pobedu Turaka, a umjesto kokardi, slika Draže Mihajlovića i Ratka Mladića, na nekim će svojim vašarskim proslavama prodavati postere Onura i Šeherezade.
Opasna ovisnost Hrvata
Zašto je ta sapunica takav hit najvjerojatnije leži u činjenici da je to prva sapunica koja nije američka ili španjolska, da ona predstavlja jednu sasvim drugu i nepoznatu kulturu, koja je, kako rekosmo, do sada često predstavljana kroz sliku divljaka koji nabijaju na kolac. Doduše, slika te kulture u sapunici nije posve točna, riječ je o prikazu posve sekularizirane Turske u kojoj se ne vide pokrivene žene, džamije su samo daleka pozadina, u kojoj je tespih sveden na igračku u ruci omiljenog lika Burhana, koji je ujedno najtradicionalnija osobnost u seriji, a time i među najzanimljivijim. Slika takve Turske sasvim je prihvatljiva i Hrvatima i Srbima, ne opterećuje ih šerijatskim vjenčanjima, učenjem Kur'ana, klanjanjem, uzimanjem abdesta... ali ipak donosi nevičniji erotični ljubavni odnos dva glavna lika, koji je u suprotnosti s prevladavajućom naglašenom seksualnošću u današnjem svijetu filma i medija. To je sapunica koja je od ostalih i dramaturški bolje postavljena. Izbor glumaca je bolji (tj. lakša je identifikacija s njima jer oni odista jesu privlačni ali nisu tipizirani manekenski likovi). Ne treba ni spominjati koliko je ta serija popularna među Bošnjacima u BIH, Hrvatskoj i Srbiji. Kao urotnici u nekoj široj zavjeri, njima suštinski neshvatljivoj, oni se zatvaraju u svoje domove i više nego itko proživljavaju napete zaplete i intrige glavnih likova. Za sapunice se kaže da ih svi gledaju, a nitko neće priznati da ih gleda. Kada je riječ o «1001 noći» nije tako. Većina je gleda i većina priznaje da je gleda. I autor ovih redaka ju gleda, zajedno sa ženom, poslije jacije namaza, iako je već pomalo umoran od neprestanog začaranog kruga nevolja u kojima se neprestano nalaze glavni likovi. Nesumnjivo da je slava te serije prolazna, tako tipično i očekivano za taj žanr, da će ju zamijeniti neke nove, možda indijske, japanske, ruske... ali ona je napravila nevjerojatan uspjeh u razbijanju predrasuda prema muslimanima, iako, ponavljamo, glavni likovi se uopće ne odlikuju islamskim ahlakom. Nakon serije «1001 noć», nema nekog velikog smisla uvjeravati ostale vjeroispovijesti da su muslimani ovakvi ili onakvi, jer, to je za njih učinila jedna sapunica. Problem može nastati kada većina njih napokon shvati da muslimani i nisu posvema baš nalik na likove rečene telenovele, kao što nisu ni klišejizirani nabijači na kolac i teroristi, i da ih krasi znatno sofisticiraniji moralni kodeks.
U Hrvatskoj su ulice gotovo prazne za vrijeme emitiranja «1001 noći», a počelo se javno govoriti o opasnoj ovisnosti Hrvata koji prate tu seriju, jer je RTL najavio prekid emitiranja za vrijeme božićnih praznika. «Erded, Bakač ban / Heroj sisačkoga sloma / Sja ko onaj dan. / U katedralu, kad su teške noći, / Na Banov grob zna neka žena doći / S teškim križem cijele jedne nacije, / A kip joj veli: Majko, audiant reges: / Regnum regno non praescribit leges, / I DOK JE SRCA, BIT ĆE I KROACIJE!» - spjevao je jedan od najvećih hrvatskih pjesnika A.G. Matoš u svojoj pjesmi «Pri svetom kralju», veličajući stamenu postojanost i hrabrost naroda koji postoji od stoljeća sedmog. Što će biti s Kroacijom sada kada je srce Kroatama ukrala turska sapunica? Vrijeme je da se ozbiljno zabrinemo, posebice za one Hrvate i Srbe i Bosance koji u neprekinutoj sapunici zagovaraju cijepanje BiH na više zasebnih entiteta - a u daytonski akšam im srce po hiljadu i prvi put uzdiše za Šeherezadom i Onurom. Ali sve je to uzalud, barem ako u 21. stoljeću, s primjesom ironije, još jednom pročitamo slavne Krležine stihove na kajkavskom dijalektu: «Kajti nigda ne bu ni na zemlji ni na nebu / pri koncu pak Turčin potukel nas se bu...»