U novu godinu s novom i većom mržnjom

Piše: Hasan Eminović
Kultura u osnovi pretpostavlja nadgradnju ukupnog civilizacijskog izraza, kako unutar religijskog tako i u svim izvan religijskim društvima, premda ovi potonji selektivno i pristrasno preuzimaju vrijednosti iz same religije, bezočno žmireći pred tom činjenicom. Pod pojmom kulture podrazumijevaju se i opće moralne norme ponašanja. Dok umjetnički dotjerana djela iznova definiraju, normiraju i trasiraju stara ili nova opća pravila ponašanja. Bezbroj je zagovarača kulture bez religije s imenima i prezimenima koja su duboko ukorijenjena u neku od objavljenih knjiga. Kako samo bizarno zvuči kad nekoji Bošnjak Ehli bejtskog imena nastoji kritizirati „nacionalno" određenje Bošnjaka, kad nekoji Hadži-Inović uživa u sramoćenju svog naroda pa umjesto da vlastiti hendikep nepoznavanja sebe samog, ishodišta svog kulturološkog određenja nadoknadi dobronamjernim pitanjima našoj ulemi, počne izražavati mržnju prema njima stavljajući ih na taj način u potpuno neprirodnu poziciju, poziciju progonjenog.

Suvremeni SVE-znal(ci)
Ovaj sveprisutan trend kod Bošnjaka svojevrstan je fenomen proistekao iz satanske primisli da Bog nije neophodan u trenucima kad „ljudski krmaluk" sebi prispodobljava neke božanske osobine. Ovakve situacije provrele su na površinu aktulenog potrošačkog mentaliteta. Iz dana u dan sve je više onih koji sve znaju, koji svemu daju mjeru -konačan sud, koji sve podređuju sebi, pa ako još imaju pečat ili javnu poziciju onda umišljaju da sve postoji i egzistira zbog njih samih. Mnogo je prikladnije da ih u ambijentu subkulturalnog materijalizma imenujemo SVE-znal(ci)ma. Oni, ti naši suvremeni SVE-znal(ci) su i na utakmicama i u skupštinama i u pozorištima i u bogomoljama i u bankama i na koncertima, i svugdje gdje će im porasti ego. Nema ih u bolničkim sobama, u povratničkim selima, nema ih u kriznim momentima, nema ih pred sirotinjskom suzom, nema ih u redovima za čekanje, nema ih u autobusima jer se sirotinja njima vozi, nema ih na njivama, fabrikama pa makar im kap znoja plaćali zlatom. „ Mnogi se umisle pa kažu: Ja pa Ja. A nisu znali da ni ono oko što im je u glavi nije njihovo. I njega im je Bog podario.", kako to kaže Bašeskija u romanu Rešada Kadića.

A ti naši SVE-znal(ci) nisu tek samo obični i prosječni ljudi, nisu ni političari da se kriju od naroda, nisu ni posramljeni profesori univerziteta koji su svjesni svog nedostignutog znanja. Oni su poluinsani, spremni mijenjati lica i dušu za po sata" ljudskog krmaluka". Oni uvijek znaju šta je trebao predsjednik, šta je morao centarfor, pjevač, maneken, hodža ili fratar, svejedno. Oni svoju životnu ulogu igraju iz uvjerenja i zbiljskog neznanja. Najviše naših SVE-znalaca nalazi se u kategoriji nerealiziranih persona, željnih dokazivanja bez pokrića, željnih položaja bez autoriteta i bez pologa zamišljenom autoritetu. Premda ih ima u svim segmentima društva, najbrže se prepoznaju u javnom i kulturnom životu, na javnim nastupima i javnim emiterima. Većina ih se umisli, pošto već rade u javnom i državnom sektoru, da su baš oni pozvani da svoje mišljenje, svoj stav nametnu kao apsolutno tačan cijeloj javnosti, kao jedini ispravan. Ukoliko ih se ozbiljno analizira, osim rečenog krmaluka, nadobudnosti i mržnje ništa više uočiti ne možete.

Mrzitelji iz Javnog RTV servisa
Posebno je zabrinjavajuće prisustvo MRZITELJA u Javnom RTV servisu. Tu kategoriju možemo najbrže identificirati u Sivom (Crnom) domu. Tamo u tom Domu postoji cijelo „bratstvo" onih koji ne informiraju već mrze, onih koji vulgariziraju umjesto da potiču na dobro i humanizam. I nije im dovoljno, i to im je malo, i to je nedostatno da se provede „zamišljena revolucija"(stoga onoliko partizanskih filmova), pa prelaze i u druge javne prostore da i tamo pokažu svoju mržnju. Sigurno ste primijetili kako ih ta mržnja vodi i nosi kad krvožedno, oštrim mikrofonima, ko poludivlji psi trgaju lovinu. Prvi put ih je Gazda poslao da ugrizu veliku zvjerku, drugi put im je platio, treći put im se osladilo i tako u nedogled. Već jedanaest godina, iako se ličnosti mijenjaju, jezik mržnje u javnom eteru ostaje isti. E sad, ako znamo da ih cijela država gleda pokušajte proračunati kakve je negativne posljedice to ostavilo na cjelokupno BH društvo. Pa mi se već sada do kraja mrzimo i niko nikoga ne može voljeti. A gdje je ljubav!? Zna li iko šta je ta ljubav!?

Ilustracije radi pogledajte šta se vrtilo u posljednjih mjesec dana na Javnom RTV sistemu i u drugim glasilima „Sivog bratstva". Pošto niko ozbiljno ne može pretpostaviti šta će biti sa budućom vlasti u našoj zemlji „Sivom bratstvu" je „lovine" ponestalo. Bosanskohercegovačko stanovništvo je obilježilo svoje vjerske blagdane. Kako se „bratstvo" ponašalo!? Ubijali su se od dosade. Ništa nisu mogli pametno smisliti. „Javno sivo bratstvo" o hidžretskoj godini reklo je da jeste, o židovskoj Hanuki taman toliko, o katoličkom Božiću pristojno i blagdanski, o pravoslavnom Božiću isto tako, a o svojoj Svetkovini paganskog ishodišta, Novoj godini, ništa. Zašto? Nije bilo opće atmosfere u društvu! Zato što su vremena ozbiljna i nikom nije do budalaštine. Program kojeg su emitirali bio je više već opskuran. Nikakav!

I zamislite paradoksa. Na vlastitim alternativnim sistemima informiranja priznali su i to. Baš kao da oni nisu odgovorni. Odnosno kao da njihov rad nije imao refleksiju na finansijske tokove njihove „svete" im SIVE kuće. Umjesto da se kao ozbiljni i odrasli ljudi pozabave analizom rezultata u protekloj godini, da sagledaju bilance, suficit i da proslavljajući uspješne rezultate donesu nove planove i krenu u novu administrativnu godinu, neki od njih su otišli u dječje vrtiće da i sarajevsku djecu, prerušeni u Djeda Mraza, inficiraju vlastitom mržnjom protiv "Reisove fetve", neki su to otpjenili uživo u programu.

Nova godina ako joj oduzmemo sva paganska značenja ništa drugo i ne može biti osim zaključenja jedne i planiranja nove administrativne godine, a lik i djelo Djeda Mraza se nikako i ničim ne može dovesti u vezu sa načinom života kojim živi savremeno čovječanstvo. Povijest kaže kako je prvi Sjedokosi starac zapravo bio Tihi žetelac male i bezgrješne djece. Izvorna babilonska legenda kaže kako je postojao Sjedokosi starac koji je svojom kosom kosio mladu djecu. A kult prinošenja djece kao žrtve bogovima je općepoznat u paganskim društvima. Kasno kršćansko „odijevanje" sjedokosog starca u lik „svetog Nikole" samo je bio jedan od pokušaja humaniziranja ranijih ljudskih budalaština. Možda bi katoličkoj crkvi trebalo i čestitati da je na taj način raščistila sa tim povijesnim sjećanjima. No, onda se pojavio novi „Sjedokosi starac" izvan kršćanskog vjerskog diskursa, onaj polu-idiot s coca colom u ruci koji hoda svijetom i priča koještarije.

Naravno, da islam kao religija ničim ne može opravdati niti jedan oblik „Sjedokosca". I naravno da vjerski autoriteti imaju vjersku obavezu upozoriti vjernike na tu činjenicu. Da to nije uradio fetve-i-emin IZ u BiH, prof. dr. Enes Ljevaković osobno bi snosio posljedice i ovog i onog svijeta, grižu savjesti pred funkcijom koju obavlja ili nekim eshatološkim normama. No, nu čuda! Na alternativnim medijima „Sivog bratstva" odmah je to preliveno mržnjom. A šta bi drugo, jer oni ne znaju već mrziti. Mrzitelji su umjesto da proslave „rezultate" poslovanja u prošloj godini odmah reagirali na fetvu prof. dr. Ljevakovića, hitro otrčali u sarajevske vrtiće. Nisu imali kad ni pitati sta je fetva, ko je i na koji način donosi, šta ona znači. Pripisali su je volji ( a ne vjeri) reisa Cerića. Na portalima nema vijesti o tome šta su radili, šta su djeci pričali, čije su pare potrošili, ali ima intervju sa Djeda Mrazom pod naslovom: „Nek' reis Cerić radi svoj posao, a ja ću svoj."

Emitiranje mržnje
Priča ide otprilike ovako. Ono ti nekada oko Nove godine nekakva nastavnica dovela Djeda Mraza, u inat Arziji Mahmutović i reisu Ceriću u dječji vrtić i Djed Mraz za nekakav portal koji postoji da bi sijao mržnju (o tome nekom drugom prilikom) otpuhne i odvažno kaže: „Djeca su bila dobra, ali im radost djetinjstva ne dozvoljava reis Cerić." I tako svi oni zajedno počnu mrziti reisa Cerića i islam. Svima je ostalo nejasno otkad Adi Sarajlić radi u dječjem vrtiću i šta mu je još u opisu radnog mjesta osim što sije mržnju i uči djecu da mrze. Ista scena, ili skoro ista, desila se i u emisiji „Odgovorite ljudima" kad je Bakiru izgorio svijet. Umjesto da govori argumentom, pa bio ga kriv ja li prav, sve vrijeme je govorio sa mržnjom o onima drugima. Nevjerovatno je to kako se ljudi s tolikom dozom mržnje toliko dugo zadržavaju na javnim funkcijama, i kako ih ovaj smušeni narod toliko podržava. Znači li to da smo beskrajno zaraženi mržnjom i negativizmom!? Nevjerovatno!? A sve te priče koje je ispričao bile tačne ili netačne opet su ostale iste. Ništa promijenio nije, osim posijao mržnju. Koga je briga kome je ko dao mito i je li baš njemu. Koga je briga ko ima ili nema vikendicu u Počitelju i koliko je plaćena. Nikog. Nikom nije važno da li je zarađena novinarskom plaćom, jer taman toliko u njoj ima berićeta.

Možda bi bilo najbolje da ovaj osvrt o SVE-važnim lovcima na lovine završim konstruktivnom prijedlogom. Recimo, Upravni odbor FTV bi trebao hitno, što hitnije, najhitnije ustanoviti novinarsku nagradu „ Salih Brkić" zbog profesionalizma ovog čovjeka, jer kad gledate njegove priloge u kojima ima i kritike, naravno, osjetite da Salih nikoga, ama baš nikoga ne mrzi. S tim ne treba kasniti, kako bi čovjek , dakle on lično, još dok je vitalan mogao prenijeti takav profesionalan odnos na mlađe kolege i u JAVNI BH PROSTOR.