O spomeniku papi i jelkama
Piše: Aziz Kadribegović
Kada se, prije izvjesnog vremena, na nekoj vrsti javne rasprave jedan sarajevski imam usprotivio podizanju spomenika papi Vojtili na trgu ispred sarajevske Katedrale, podigla se sva novinarska (pa i "političarska") kuka i motika da napadne i osudi jedno takvo razmišljanje, kao da se radi o krajnje bogohulnom činu. Zapravo, da se radilo o bogohulnom činu to vjerovatno niko i ne bi primijetio, izuzev možda gorljivih vjernika, ali kada se radilo o papi, to se nadiglo u takve nebeske visine i stvorila takva anatema i osuda ne samo tog jednog glasa već gotovo i cjelokupnog naroda iz koga je taj glas-ić, na opće iznenađenje, dopro. Rasizam, ksenofobija, nacionalizam, šovinizam, vjerska mržnja i drugi slični izrazi i odrazi zakovitlali su se u javnosti poput iznenadne oluje, da bi se, pritisnuti valjda drugim (predizbornim) događanjima, relativno brzo ugasili, možda i pred činjenicom da o spomeniku papi više niko nije smio ni pisnuti, što su organizatori gradnje pokušali iskoristiti i spomenik pomjeriti do samog centra trga, koji je daleko najfrekventniji, no, čini se, bez većeg uspjeha.
Autoru ove bilješke nije poznato kad će spomenik biti postavljen, mada je sasvim izvjesno da se na to neće dugo čekati, ali, uprkos tome, ne može a da ne zabilježi još jedan (malo jači i prodorniji) glas koji se začuo ovih dana, a koji se također protivi postavljanju spomenika papi Vojtili ispred Katedrale. Kako su naši umjetnici ili intelektualci involvirani u javni i društveni život, te reagiraju obično kad je stvar gotova i kada nema povratka, tako je, eto, u prilogu KUN "Oslobođenja" od 16. 12. 2010. godine na uvodnoj strani objavljen tekst poznatog umjetnika Safeta Zeca pod naslovom "Ne činimo još jedan nesporazum", u kome se, pored ostalog, kaže:
"Protiv sam svakome, pa i ovome "nesporazumu" i intervenciji u samom srcu starog grada. Naknadnome (pa ma o kakvom djelu se radilo i povodom bilo kojeg razloga) donošenju i unošenju u arhitektonski ambijent koji već stotinu godina postoji i koji su neki pametni ljudi zamislili i izveli na sreću i urbano zadovoljstvo tolikih generacija, tolikih generacija koje ga vole i pamte onakvog kakav je.
Silovan grad
Ne činimo još jedan nesporazum (prostorno-arhitektonski) u ovome, već toliko puta, silovanom gradu, nesretnim intervencijama i nesretnim rušenjima, pogotovo na ovom malom, ali skladnom trgu koji je, na kraju krajeva, i projektovan tako da bude ostavljen prostor za raznovrsne potrebe ovoga grada, prije svim svečanostima i ceremonijalnim dešavanjima u i ispred same Katedrale.
Siguran sam da tom spomeniku "zahvalnosti" papi možemo naći na desetine drugih mjesta u ovom gradu, sretnijih i prikladnijih, bez da povređujemo ovako osjetljivo, a lijepo i sretno tkivo jednog već mitskog trga.
Tek, drugo pitanje je NAČIN na koji i kojim odajemo ZAHVALNOST nekome?! Znam samo da je to pitanje kulture i pameti zahvalitelja. Volim kada sportsko-košarkaška dvorana nosi ime Mirze Delibašića, pozorište Marina Držića...da ne nabrajam dalje...Neka se od tog novca koji se misli utrošiti na ovaj spomenik osnuje "Nagrada papa Vojtila" za one koji, recimo, doprinose interreligijskom zajedništvu, ljubavi...
Ili zašto NE, recimo (ideja moje supruge Ivanke)... približavamo se božićnim i novogodišnjim praznicima i vremenu "pokolja" mladih jelki i borića, mladih sadnica koje će desetak dana ukrašavati naše sobe, dvorišta trgove...i ispred Katedrale, po običaju, biće postavljene dvije poveće jelke. Tužno je, zaista, zakratko vidjeti ta mlada stabla sasušena i bačena na otpad.
Hajde, posadimo dvije lijepe poveće jelke na ova mjesta ispred Katedrale, pa neka žive i rastu stalno. Vitke su, visoke i harmonizirat će se lijeposa crkvom i njenim zvonicima i ukrašavati ih i kititi kad za to dođe vrijeme, a konačno i taj gest sadnje dva mlada drveta, može biti znak zahvalnosti dragome papi, obilježen jednom lijepom mramornom pločom i možda stihovoma, jednog od naših pjesnika?!
Svima od koristi
Bilo bi to lijepo, prirodnjački i urbano, jednostavno i ne košta ništa, zaživjelo bi sa cijelim trgom i ambijentom vrlo brzo, kao da je uvijek tu bilo. Nikom na teretu, svima od koristi."
Tekst Safeta Zeca završava rečenicom "Ovom narodu i gradu su potrebni "korisni" spomenici.
Uz pismo Zec je priložio i ilustraciju Katedrale sa zasađenim borovima ispred.
Iako je prošlo desetak dana od objave ovog pisma odnosno apela upućenog Sarajlijama, nikakvog reagiranja nije bilo, niti će ga, po svemu sudeći, ni biti, jer Safeta Zeca će biti malo teže napasti - nije to neki sarajevski imam. Možda će njegovo pismo jedino poslužiti Gradimiru Gojeru i istomišljenicima kao novi argument o već izrečenom "progonu katolika (i jelki) iz Sarajeva".
A što se jelki tiče i humanog odnosa prema njima, dodajmo da je u "Oslobođenju" od 20. 12. 2010. u informaciji pod naslovom "Okićena jelka pred Predsjedništvom", objavljeno kako je Vrhbosanska nadbiskupija ispostavila nadležnim vlastima u Sarajevu zahtjev za postavljanjem više od STOTINU jelki u katoličkim vjerskim objektima.