ZAŠTO SILAJDŽIĆA TREBA PODRŽATI

      U Njemačkoj je nedavno osuđena grupa neonacista koja je spalila knjigu "Dnevnik Ane Frank". U Njemačkoj je zakonom zabranjeno negiranje holokausta. U Njemačkoj ne postoji političar koji dovodi u sumnju postojanje Hitlerovih koncentracionih logora u kojima su pobijeni milioni Jevreja.
     U Bosni je sve drugačije. Ovdje i pored presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, kojom je utvrđeno da su srpske vojne i političke vlasti u Srebrenici 1995. godine počinile genocid, većina Srba iz RS relativizira postojanje tog zločina i nije spremna podržati donošenje zakona o zabrani njegovog negiranja.
     Danas i u Srbiji političari i intelektualci, poput Borisa Tadića, Čedomira Jovanovića, Vesne Pešić, Vojina Dimitrijevića, Srđe Popovića, Nenada Čanka, snažno zagovaraju i pišu peticije Skupštini da usvoji Deklaraciju i osudi genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.
     Iz RS, međutim, takvih glasova još nema. Tamošnji vodeći političari ostavljaju utisak da im je presuda Suda u Hagu nametnuta, nerado je spominju i o njoj daju komentare uz puno ograda. Istovremeno, bošnjačke političare koji tu temu drže u vrhu prioriteta, optužuju za ekstremizam?!
     Dokle god je takvo stanje svijesti u manjem bh. entitetu, ima smisla i insistiranje Harisa Silajdžića na političkom i svakom drugom saniranju posljedica počinjenog genocida, uključujući i dobijanje specijalnog statusa za Srebrenicu.
     Također, treba podržati i njegov prijedlog upućen kolegama iz Predsjedništva BiH, Nebojši Radmanoviću i Željku Komšiću, da upute zajednički poziv Srbiji da, u skladu sa presudom, u roku od 60 dana uhapsi optužene ratne zločince i preda ih Haškom tribunalu. Srpskoj javnosti s obje strane Drine, godinama kljukanoj mitovima o srpskom junaštvu i Srbima kao nebeskom narodu, mora se glasno i bez uvijanja saopćiti istina da je u ime srpskog naroda u Srebrenici počinjen najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.
     Bilo bi dobro da o tome, bez licitiranja i političkog konformizma, počnu govoriti Milorad Dodik, Nebojša Radmanović ili Nikola Špirić, ali ne znači da političari iz drugih naroda u BiH, dok oni ne progovore, trebaju šutjeti.

Fadil MANDAL

(http://www.avaz.ba)