Mošus hazreti Fatime, ali i mošus hazreti Aiše

Šehidi, hej šehidi 

hrana za perad, sirovina za šampone

Piše: prof. dr. Enes Karić

Uvjeren sam da me sjećanja ne varaju: Krajem decembra 1996. godine gledao sam  na BBC-iju  morbidnu vijest  koja je počinjala pitanjem: Did people in Afghanistan dig up bones for money? (Da li su ljudi u Afganistanu iskopavali kosti za pare?).  

Naravno, kosti u ovoj vijesti  jesu ljudske kosti, to jest, kosti šehida Afganistanaca i tzv. internacionalnih mudžahida i ratnika (ili uglavnom njih) poginulih u odbrani Afganistana od   sovjetske ruske  okupacije  s kraja 1979. godine naovamo. Takvih je grobalja tamo  koliko vam je volja. Kako sam vidio iz ove BBC-ijeve vijesti, jedan cjeloviti ljudski skelet prodavao se za dvanaest rupija. Po tadašnjem kursu, za četiri prodana šehidska skeleta mogao se dobiti okruglo jedan američki dolar! A za jedan američki dolar tada se u Kabulu mogao kupiti jedan oveći komplet dječijih pelena za jednokratnu upotrebu.

Kuda su išle ove iskopane, pa potom prodate šehidske kosti? Odgovor je, također, morbidan. Kosti su bile isporučivane tvornicama  za spravljanje koncentratske hrane za farme i industrijske komplekse koji uzgajaju perad, a sve to u Islamskoj  Republici Pakistan!

Ovu strašnu vijest o sramotnoj trgovini ja sam tada čuo i pogledao, ali nekako brzo i gorko smetnuo s uma. 

Dva su glavna razloga zašto sam  postupio tako. Prvi, tada su moje oči bile prezasićene ljudskim kostima,  jer u Bosni i Hercegovini su se baš  u to vrijeme počele iskopavati masovne grobnice i, kako mediji obično kažu, kosti i smrtni ostaci počeli su se dostojanstveno   sahranjivati.  Drugi razlog  zašto sam potisnuo ovu BBC-ijevu vijest nahodi se u tome što sam, makar izdaleka, reagirao muslimanski. Imao sam, naime, u vidu i realnu mogućnost da nama, muslimanima, taj zapadni  BBC nešto podlo podmeće, da nas muslimane tako BBC  želi dodatno ocrniti. A mi, naravno, nismo takvi. Zna se, a i vjerujemo, da nismo takvi.

Ali, na svijet je uskoro  došla 1998. ili 1999. godina Gospodnja.  Na ambicioznoj  al-Jazeeri  (koliko se sjećam i na MBC-iju)  vidio sam vijest u trajanju od dvije ili tri minute:  Afganistanska djeca rumenih obraza nose ljudske kosti u sepetićima i u vrećama, potom kosti razvaguju, pa ih sasipaju kao suha ogrijevna drva u parkirane šlepere. Čuje se veseli dječiji žamor i nevina graja, jer se prodaja ljudskih (šehidskih!) kostiju odmah kešira, pare se broje na licu mjesta, trgovina je unosna, prođa  je vidljiva! Sve pošteno, iz ruke u ruku (yeden bi yedin) - kako bi kazali stručnjaci za šerijat.  A oni parkirani šleperi te ljudske kosti voze u tvornice šampona – opet direktno u Islamsku Republiku Pakistan!

Sada nisam imao kuda, sumnji nije bilo mjesta. Jer, vijest je emitovana na našoj muslimanskoj  al-Jazeeri. 

Istina, pretpostavlja se da porijeklo ovih kostiju sada nije imalo samo rusko-sovjetske okolnosti, već se radilo o šehidima iz beskrajnih međumuslimanskih sukoba u Afganistanu oko pravoga islama i prave zajednice, to jest oko vrle i kreposne  islamske države.  

Nepotrebno je spominjati da u toj nesretnoj afganistanskoj zemlji sunitski talibani (pravi muslimani)  već godinama napadaju druge sunite (neprave muslimane ili muslimane s falinkom!). I u samom Pakistanu već nekoliko potonjih godina talibani ili pravi muslimani napadaju neprave muslimane (šiije, sufije, sekularne sunije, itd.). A i ovi, onda, uzvrate ponekada njima. Tako džamije i džemati lete u zrak, baš kao i tekije, hanikasi, turbeta, drevni mauzoleji i mezarovi evlija. Propagandisti  pravoga islama na taj način svakodnevno vrše   čišćenje povijesti, odstranjuju novotarije, higijeniziraju narodne ili pučke tradicije islama, ugone mlitave muslimane u suru. Jednom riječju,   oni su ti jedini koji znaju  kako izgleda prava vjera u Boga, svi drugi su nevjernici i pokvareni ljudski šljam vrijedan  trijebljenja i ubijanja!

Ratoborna i mrzilačka tumačenja

Tumačenje islama, tumačenje Kur’āna, potom tumačenje davnih vremenskih i civilizacijskih prostranstava islamske i muslimanske povijesti  - sva ta područja su danas prije svega u rukama,  u glavama i u odlukama  samih muslimana.  Drugim riječima, ako    “Amerika i Engleska“   određuju muslimanima cijenu žita, nafte, satelitskih medija, informacijskih tehnologija, cyber izuma i oružja, te tipove raketa kojima vrše intervencije po muslimanskim zemljama, nije valjda da im   “Amerika i Engleska“ određuju i samo ratoborno i mrzilačko tumačenje mezheba, rigidno tumačenje Kur’āna i islama?! 

Odakle da pođe naša teologija, naša teozofija, naš akaid i tefsir?

Danas svi gledamo Siriju, taj ponovljeni Afganistan, iz dana u dan. Vijesti su strašne. Ši‘ije i sunije se međuse trijebe kao zvjerovi.

Kad gledam Siriju i kad slušam kako  se uz  gromoglasno  Allahu akbar!   ispaljuju rakete,  topovske kanonade i salve,  uvijek se sjetim   onih kostiju afganistanskih šehida i toga kako su postale unosan resurs za izradu industrijske hrane i vitaminskog koncentrata za sretnu cvrkućuću perad.  Bože, u kakvim li će velikim mlinovima (i da li će) biti samljevene kosti današnjih sirijskih šehida, za par godina?!  U kojim li će  mračnim ždrijelima i želucima miliona industrijske peradi biti svarene te kosti?!

Danas, u haotičnom muslimanskom svijetu, svako među nama  ko gleda u naše vjerske islamske knjige, ili ko ima makar trunku edeba, ahlaka i morala,  trebalo bi da donese jednu važnu odluku: Gotovo sve naše islamske teologije,  gotovo sve naše teozofije, sufizmi, irfani, akide’i-sahihe,  zamalo pa svi ti naši današnji komentari Kur’āna i tefsiri, sve te naše nabožne debate i magle  - sve to moralo  bi se preispitati unutar ovog surovog međumuslimanskog  prolijevanja krvi,  i razmotriti  u vezi sa ovom bizarnom trgovinom ljudskim  kostima spomenutom na početku ovog eseja.  

Istovremeno bi, prije bilo kakve rasprave,  trebalo obaviti jedan dugotrajni zavjet na šutnju i dugotrajni post. Jer, zapravo, ima li   od šutnje,   nijemosti i plakanja boljeg odgovora na sve ovo sektaško divljaštvo u današnjem muslimanskom svijetu?! 

Ipak, govoriti i pisati o svemu ovome moramo i trebamo.  Pri svemu tome se u govoru i pisanju o današnjem sunovratu međumuslimanskih odnosa moramo držati starog pobožnog pravila islama:  Naš govor o nasilju ne smije i sam pobuđivati daljnje nasilje!

 Vrijeme je da se muslimanski alimi i intelektualci osvijeste usred jedne ružne činjenice:  Naime, još i prije, a napose nakon tzv.  “Arapskog proljeća“,  sindrom Afganistana kao kuga   umnaža se diljem muslimanskog ummeta!  Ši‘ije i sunije u Iraku posvađani su na nož za narednih pola milenija! Krv teče ulicama Tripolija (i libijskog i libanskog), umire se masovno u lokvama krvi pred   kamerama svjetskih medija na ulicama Kaira, Bagdada, Damaska, Homsa, Haleba... Afganistanske i pakistanske gradove koji osviću u krvi međumuslimanskih  sukoba gotovo da nije moguće ni pobrojati. Sutrašnje samoubilačke eksplozije već danas su posve stara i ubuđala vijest!

U haosu u kojem sudjeluju ruke i politike velikog broja današnjih muslimana i njihovih predvodnika nema pravila, nikakvog. Ubijaju se muslimani međuse bilo da su ih okupirale  “Amerika i Engleska“, ili kada  “Amerikanaca i Engleza“  (i njihovih armija) tu uopće nema!  K tome, nikad se kod današnjih muslimana ne zna kad će  i koji će među njima američku intervenciju smatrati srećom, a kada  i  koji  nesrećom!

Ipak, autoru ovih redaka previše bi bilo baviti se krupnim svjetskim pitanjima i razlozima za očiti pakao u današnjem   nepreglednom muslimanskom i islamskom svijetu.  Osim toga,   u našoj javnosti imaju znaniji i pozvaniji od mene da nam sve te ogavne planetarne stvari u politici potanko objasne. Gospoda Hajrudin Somun, Zlatko Dizdarević, Nusret Čančar, Neven Kazazović, Nerzuk Ćurak... kompetentniji su od potpisnika ovog eseja da nam objasne geostrateške, neoblokovske, hladnoratovske, američke, ruske, britanske, francuske, saudijske,   iranske i druge politike i njihove razloge zašto danas veliki dio muslimanskog ummeta tako prezreno umire, strada, skapava,  trpi i rida u krvavim suzama. I zašto ždere krvave zalogaje.

Sve što na ovim stranicama želim pokušati reći tiče se moguće veze onih šehidskih kostiju,  koje se pakuju u šlepere,  i  današnjih muslimanskih i islamskih sektaških teologija, teozofija, irfana, sufizama, tefsira, mezheba, akidei-sahiha...

Naravno, kao ni mnogim drugima koje sve ovo boli, ni meni nije nepoznato da su krvave drame u muslimanskom svijetu umnogome posljedica svjetskih kretanja. Rekli bismo kako u svoj ovoj krvi koju muslimani jedni drugima prolijevaju vidimo samo vrh ledenog brijega. 

Ali, ipak, nije sve do bijeloga svijeta, ima makar nešto i do tih samih muslimana. 

Kad lađom plovimo rijekom, morem ili okeanom, posve je jasno da smo srazmjere lađe spravili prema sebi i svome stanju u kojem jesmo kad plovimo,  te prema svojoj potrebi da se preplovi i preživi.  Nismo lađu spravili prema beskrajnim dubinama okeana i tektonskim strujama koje kolaju osam milja pod morem. 

Zato smatram da se  vjerske elite i vjerski prvaci  u muslimanskim zajednicama i društvima trebaju baviti poglavito  ovim  područjima današnje opće muslimanske tragedije, područjima koja jesu po naravi muslimanska (mezhebi, sekte, sljedbe, vjerskopravne škole, propagande o odbrani tobožnjeg  pravog i čistog islama, itd...). Jer, stotine miliona muslimana danas usred su tragedije  koja je u gotovo svim svojim dimenzijama pripravljena  rukama samih muslimana, ili njihovih bahatih vjerskih i političkih lidera,  koji posežu za stranicama Kur’āna, posežu za samom vjerom i za ranom islamskom poviješću  da bi činili zlo i sijali nered, haos i užas po zemlji.

Ideologizacija duhovnih pravaca

Ši‘izam je odavno već prestao da se tumači kao normalan islamski vjerski duhovni pravac. A i sa sunizmom je odavno ista stvar, i sunizam je postao gruba ideologija napumpana petrodolarima. Oboje se svelo na frontovske grudobrane, na bizarne ideološke izme. Ši‘izam je danas upregnut da promovira ideološko iranstvo, a sunizmu su stavljena uzda kako bi ga se vodilo u smjeru promocije ideološkog arapstva. Na Bliskom istoku je tako, nažalost. A često i drugdje, nažalost.

Novim Sifinima ćemo vas istrijebiti!

Dok gledamo današnje muslimane u krvi i haosu, da podsjetim one čitatelje koji su možda zaboravili: Sifin je mjesto gdje su  prvi muslimani vojevali jedni protiv drugih, boj na Sifinu odigrao se  26. jula 657. godine po Isau, a.s.  Sifin je, kasnije, postao paradigma krvavih međumuslimanskih sukoba.  K tome, Sifin je nesaglediva tragedija, jer su se tu posvađali i pocijepali ne samo obični muslimani, već su i sami Drugovi Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., zauzeli nasuprotne strane i okrenuli mačeve jedni protiv drugih. Zveket mačeva tu je bio jači od milozvučnog glasa Kur’āna. Želja za vlašću na Sifinu je nadjačala prefinjenu vjeru. Drugim riječima, Muavija je nadmudrio Aliju, rat je varka, vlast je davno rekla da vladar nema brata.  

Sve otkada postoje sunije i ši‘ije, a u zametku postoje od uspostave muslimanske zajednice u Medini i prvih pravovjernih halifa (632. - 661.), ta su dva bloka suprotstavljena, Sifini (i svi kasniji Sifini) uvijek su samo   posljedica  nemoći muslimana (njihove uleme i ajatullaha) da uspješno zatvore pretince prošlosti. I nemoći da relaksirano i izmiriteljski gledaju na prošlost.

Jer, naime, u čemu se sastoji, i kakvo je to golemo dobro, koje nam doista dolazi iz evociranja uspomena na Sifin?!  Odgovaram:  Nikakvog dobra nema u kontinuiranom  proizvođenju nove sifinske mržnje i podjele među muslimanima!

Uostalom, sud o Sifinu i o Kerbeli muslimani trebaju prepustiti eshatologiji, Sudnjem Danu i dragome Bogu. Pa, Bog ima i postoji baš i zato da se ne bi sve prepustilo ljudima i njihovim malim mozgovima. 

A sami muslimani bi na Ovom svijetu iz sifinskog slučaja, kao i iz kerbelanske katastrofe,  trebali da izvedu i promoviraju dalekosežne projekte mira kako među sobom, tako i između sebe i drugih vjera, kršćanstva i judaizma prije svih drugih.  

Recimo,  zadaća je današnjih muslimana da mire, stalno i uporno, halifu Muaviju i halifu Aliju. Je li to moguće? Naravno da jeste.  Evo jednog skromnog savjeta iz ove zabite Bosne, jednog moga kratkog prijedloga:  U Teheranu bi današnji iranski moćnici mogli podići veliki internacionalni univerzitet pod imenima  “Hazreti Alija i hazreti Muavija“. A u Kraljevini Saudijskoj Arabiji mogli bi na sve univerzitete uvesti redovno i dobrohotno proučavanje i komentiranje filozofskih i teozofskih djela Mula Sadre Širazija ili Mir Damada. Tu je izlaz, ili jedan od izlaza. U mirenju davnih zakrvljenih muslimana, a ne u otvaranju novih sifinskih priča.

A i za Jezida, sina halife Muavije, za kojeg se tvrdi da je vodio muslimanske vojske koje su na Kerbeli umorile Husejna, unuka Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., dakle, i za samoga Jezida treba naći makar neki eshatološki izlaz.  Recimo, muslimani danas, i ši‘ije i sunije, trebaju organizirati  zajedničke ceremonijalne dove na kojima će moliti dragoga Boga dž.š. da oprosti Jezidu i njegovim vojskama.

Preispitivanje naših debata

Danas, u haotičnom muslimanskom svijetu, svako među nama  ko gleda u naše vjerske islamske knjige, ili ko ima makar trunku edeba, ahlaka i morala,  trebalo bi da donese jednu važnu odluku: Gotovo sve naše islamske teologije,  gotovo sve naše teozofije, sufizmi, irfani, akide’i-sahihe,  zamalo pa svi ti naši današnji komentari Kur’āna i tefsiri, sve te naše nabožne debate i magle  - sve to moralo  bi se preispitati unutar ovog surovog međumuslimanskog  prolijevanja krvi,  i razmotriti  u vezi sa ovom bizarnom trgovinom ljudskim  kostima spomenutom na početku ovog eseja.

Tražim li ovim prijedlogom previše? 

Mislim da nije previše. Evo,  podsjećam nas sve redom: Već godinama se islamska ulema i kršćanski i drugi svećenici sastaju u Assisiju (u Italiji) i mole za mir i oprost! Zašto se, onda, sami muslimani ne bi sastajali, i ši‘ije i sunije, jedne godine u Kerbeli, druge u Medini, treće u Komu, četvrte u Damasku... i zajedno (kao izmirena tužna braća) molili dragoga Boga da oprosti nediscipliniranim i nestašnim  muslimanima iz prošlosti, pa time i Jezidu?!  

Pišem ovo sve sa željom da se relaksiraju pogledi na muslimansku prošlost. Mi moramo osloboditi današnje generacije muslimana, posebno omladinu, od ideoloških i mezhebskih čitanja islamske vjere, kulture, tradicije. Tako ih oslobađamo od opasnosti da sami zapodijevaju i vojuju nove Sifine.

Spominjem Sifin (i to kako ga mirom prevazići) naprosto zbog toga što sindrom Sifina i njegova ponavljanja nije muslimanima proizveo niko drugi (nikakva  “Amerika i Engleska“) osim samih muslimana. 

Jednako tako,    tumačenje islama, tumačenje Kur’āna, potom tumačenje davnih vremenskih i civilizacijskih prostranstava islamske i muslimanske povijesti  - sva ta područja su danas prije svega u rukama,  u glavama i u odlukama  samih muslimana.  Drugim riječima, ako    “Amerika i Engleska“   određuju muslimanima cijenu žita, nafte, satelitskih medija, informacijskih tehnologija, cyber izuma i oružja, te tipove raketa kojima vrše intervencije po muslimanskim zemljama, nije valjda da im   “Amerika i Engleska“ određuju i samo ratoborno i mrzilačko tumačenje mezheba, rigidno tumačenje Kur’āna i islama?! 

Nije valjda da im “Amerika i Engleska“ određuju čak i samo tumačenje povijesti islama i ranih predanja o sifinskim sukobima davnašnjih  ši‘ija i sunija, kao i bezbrojnih davnih muslimanskih bitaka i davnih  sifinskih  trvenja?!

Na to, baš na to, ovdje upozoravam,  baš o ovom međumuslimanskom nasilju želim pobuditi odgovornu šutnju   naše uleme, mnogobrojnih doktora, akademika, profesora.  Šutnju prije svega,  a za pametan govor biće vremena kasnije.

S tim u vezi, s gorčinom želim svratiti pozornost na  hiljade današnjih džamijskih minbera (govornica) u tradicionalnim zemljama islama, sa kojih muslimani jedni druge spremaju u džehennemske komore baš kao što su nekada  nacisti otpremali jevreje. A te se poruke sa džamijskih minbera umnažaju i kao kuga šire internetskim stranicama, razulareno emitiraju, prijeti se smrću, bijesovi rata se potpiruju, nered je, kako to kaže Kur’ān, zahvatio “i kopno i more“!  

Ali je taj nered prvo zahvatio duše mnogih muslimanskih elita danas, onih elita koje su na vlasti ili su vlastima bliske, na univerzitetima, u medijima, u politikama.  I baš kao što naša današnja muslimanska teologija treba poći od morbidne činjenice onog spomenutog trgovanja ljudskim kostima, jednako tako mora poći od činjenice da su se muslimanske elite u tradicionalnim zemljama islama danas  prodale sektaškim vlastima, štaviše, cijena im nije veća od one već spominjane cijene vreće kostiju za   koju se može kupiti oveći komplet dječijih pelena za jednokratnu upotrebu.

Današnje muslimanske elite u tradicionalnim zemljama islama, muslimanska ulema, doktori, profesori, akademici – oni su prvi odgovorni za sukobe ši‘ija i sunija, za međumezhebska krvoprolića, za distribuiranje ideologije anatemizma i tekfirizma među muslimanima. Te elite, ulemanske i druge, glavni su krivci pa se danas muslimani surovo krve oko pravoga islama, oko čiste vjere,  pravoga mezheba, oko zaslužnih i manje zaslužnih Drugova Božijeg Poslanika, Muhammeda, a.s. 

(Jedan naš diplomata   nedavno mi je pričao sljedeće: Bio je na džumi u Dušanbeju i osobno vidio i čuo da ehlisunnetski imam sa minbere više ne spominje halifu Hazreti Aliju! Samo spominje Ebu Bekra, Omera i Osmana! Tu je na djelu nevjerovatna ehli-sunnetska redukcija okrenuta protiv ši‘ija!) 

Jednako tako tvrdim da su šejhovske, ulemanske, ajatolahske i druge vjerske elite glavni   krivci za mrzilačko  čitanje povijesnih vrela islama i za pakosno tumačenje davnih   sifinskih  bojeva i bitaka,  baš kao što su te elite odgovorne i za sve pogane napore da se te sifinske bitke uvijek iznova zapodijevaju, rasplamsavaju.  Tako se Sifin, na veliku žalost muslimana,  multiplicira  na potezu od gorja Hindukuša do planina Atlasa. 

Skromni potpisnik ovih redova često učestvuje na simpozijima sa sunijama i ši‘ijama po bijelom svijetu, u svijetlim hotelima i njihovim salama. I kad god se spomene ko je   na Sifinu bio upravu, Alija ili Muavija, osjetim da je najpametnije pred tim tako učenim ljudima, sunijskim bijelim ahmedijama i ši‘ijskim crnim turbanima,  navesti samo jednu jedinu  arapsku poslovicu: “Prošlost je nalik izmuženom mlijeku. Baš kao što se izmuženo mlijeko ne može vratiti u vime, nije se rodio ni onaj ko će vratiti prošlost!“

Dakako, svi znademo jako dobro (i jasno nam je kao dan) da  mnogi  alimi i šejhovi,   ajatulasi i hudžetulislami ne tumače davnoprošle događaje ranoga islama e da bi došli do istine! Cilj im je sasvim drugi:  Potrebno je tim zadriglim tumačenjima prošlosti sebe ustoličiti za glavnog nasljednika tog nevinog prvog doba islama, tog zlatnog vremena islama (kako mu obično tepamo). 

Tu su glavni razlozi zašto danas sunovrat doživljava i ši‘ijska i sunijska ulema. Umjesto da običnom narodu,  prostome vjerničkom puku, tumače islam kao radost, kao Božiju utjehu muslimanima na Ovom svijetu, oni im islam tumače kao gromoglasne ideologije bilo ši‘izma ili  sunizma. 

Ši‘izam je odavno već prestao da se tumači kao normalan islamski vjerski duhovni pravac. A i sa sunizmom je odavno ista stvar, i sunizam je postao gruba ideologija napumpana petrodolarima. Oboje se svelo na frontovske grudobrane, na bizarne ideološke izme. Ši‘izam je danas upregnut da promovira ideološko iranstvo, a sunizmu su stavljena uzda kako bi ga se vodilo u smjeru promocije ideološkog arapstva. Na Bliskom istoku je tako, nažalost. A često i drugdje, nažalost.

Ši‘ije, sunije – šanse za izmirenje  

Ne pišemo ove stranice da bismo kazali kako razlike među mezhebima treba ukinuti, te kako treba izbrisati i mezhebe same. Ne, nipošto. Nisam ja ni za kakva čišćenja. Nasilno čista stanja najčešće su metlom (tenkom, sarinom) počišćena stanja! Htjeti izbrisati prirodno nastale mezhebe i škole tumačenja, htjeti ukinuti ši‘ije, sunije,  sufije, hanbelije, ibadije...  -  značilo bi pristati na   ono isto nasilje reducioniranja islama kakvo vidimo diljem današnjeg muslimanskog svijeta. Naprotiv, valjano i moralno opredjeljenje danas treba biti u relaksiranju odnosa među muslimanima različitih mezhebskih, kulturalnih, jezičkih i civilizacijskih zona. 

Ali se naša zadaća danas sastoji i u otvorenom stavu koji treba uvijek zastupati, naime, da je danas Islamska Republika Iran najodgovornija zemlja za pretvaranje ši‘ijskog mezheba u jednu besprizornu ši‘ijsku ideologiju ili u otvoreni iranizam,  baš kao što treba kazati da je i Kraljevina Saudijska Arabija najodogovornija  za pretvaranje sunijskog islama u ogoljeli sunizam kao ideologiju, u neku vrstu ideološkog arapstva.  Na obje ove ideologije, i njihovo promoviranje,  troše se milijarde dolara, onako – a bezmalo u vjetar!

A, zapravo, obični muslimanski ummet i islamska sirotinja očekuju  kako od Irana, tako  i  od Saudijske Arabije,    da mire muslimane i muslimanski ummet, da među njima šire sulh, naravnanje  i relaksaciju.  

Jednako tako, muslimanski ummet očekuje od allame Jusufa al-Qaradawija, kao i od njegovih pandana što sjede pod crnim turbanima u Iranu, da mire muslimane, a ne da ih zavađaju. (Na ovom mjestu predajem rahmet Mahmudu Šeltutu, rektoru al-Azhara, on je još sredinom XX. stoljeća pozvao u Kairo iranskog ajatullaha Burudžerdija, otvorio je dijalog među muslimanima, nadao se da će taj dijalog doprinijeti svjetskome miru općenito! Nadao se da će od tog mira imati koristi ne samo muslimani, već i jevreji i kršćani!  Ali, nažalost, današnji muslimanski svijet nema Šeltuta.)

Ustanoviti programe očuvanja naše bosanskohercegovačke tradicije islama u našoj Islamskoj zajednici 

Potrebno je ovdje uputiti nekoliko savjeta samima sebi, našim obrazovnim institucijama, našoj Islamskoj zajednici.  

Mi, bosanskohercegovački muslimani, utemeljili smo – tokom gotovo šest stoljeća -  jednu lokalnu mikrohanefijsku muslimansku kulturu i duhovnost. Naša Islamska zajednica takvu duhovnost treba brižljivo i predano čuvati. 

Sve to s nekoliko lijepih ciljeva:   

Da afirmiramo naše stare džamijske običaje, da čuvamo naše mukabele, da vratimo ugled našim tradicionalnim bosanskim medresama, da njegujemo i širimo naše tradicionalne bosanske mevlude, zikrove (uz tespihe od bosanskohercegovačke lijeske), dove i dovišta, kao i tihe bosanske ezane.  

Da  čuvamo sve one naše stare i skromne bosanske džamije i tekije, da   čuvamo svaki onaj šutljivi tekijski zid, ili džamijsku  tetimu – sve to ne na korist nekakve napuhane ideologije bošnjaštva, već u ozračju naše lijepe i otvorene duhovnosti islama kakvu je bosanskohercegovački musliman znao njegovati.  

Da oživimo  čitanje naših domaćih alima i autora koji su pisali o islamu. Za nas su djela Mehmeda Džemaludina Čauševića  ispred  ši‘ijskih tefsira, za nas su fetve Huseina Đoze  ispred  fetvi Bin Baza iz Arabije!

Da ustanovimo mnoge dane sjećanja na naše bosanskohercegovačke alime, hafize, šejhove, sufije, književnike, pjesnike. Da se tako sjetimo hafiza Saliha Gaševića, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića...  autora bosanskih mevludskih spjevova. I Teufika Muftića, velikog poliglote, autora voluminoznog Arapsko-bosanskog rječnika, prevodioca kapitalnih djela... 

Sve to naše lokalno bosanskohercegovačko mnogo je vrijednije od onog što nam danas može stići iz zavađenog islamskog svijeta.    

Čuvanjem naše drevne i domaće bosanskohercegovačke tradicije ehli sunneta ve l-džema’ata mi ćemo čuvati oba draga mošusa, i onaj od Hazreti Fatime, ali i onaj od Hazreti Aiše.

I tako pomoći da se naša Ajka, Bošnjanka iz Šturlića, u radosti sjeti dragoga Allaha, i u miru veze svoj lijepi vez na  đerđefu.

(www.preporod.com)