Promo banner

A+ A A-

Rezultati literarnog natječaja ICC Behar za 2013. godinu

icc-beharKompletan izvještaj o 2013 ICC Behar literarnom natječaju sa komentarima žirija i prvonagrađenim radovima na Bosanskom i Engleskom jeziku:

Islamski Kulturni Centar Behar u Grand Rapids, MI, SAD, ima čast da saopšti da su sljedeći autori nagrađeni i primijećeni za učešće na našem tradicionalnom internacionalnom literarnom natječaju za 2013 godinu sa temom "Primjer Božijeg Poslanika Muhameda kao izvor snage Bošnjaka"

Islamic Cultural Center Behar, Grand Rapids, MI, USA, announces the result of its international annual literary contest for 2013 on the subject of "The example of the Prophet Muhamed as the source of Bosniak strength" as following:

Bosanski jezik:

Prva nagrada: (plaketa i $ 700): Ali Hasanović, Tuzla, Bosna i Hercegovina (BiH)

Druga nagrada: (plaketa i $ 350): Sumejja Cikotić, Sarajevo, BiH

Druga nagrada: (plaketa i $ 350): Nedim Alić, Kalesija

Treća nagrada: (plaketa i $ 200): Ilhana Babić, Visoko, BiH

Treća nagrada: (plaketa i $ 200): Safet Pozder, Prozor, BiH

Ostali primijećeni autori radova koji su u konkurenciji za otkupne nagrade koje će insAllah biti saopštene tokom ovogodišnjeg mjeseca Ramazana, a podijeljene u avgustu 2013. godine su:

- Sabahudin Alimanović, Prijepolje, Sandzak, Srbija

- Senija Braković, Tešanj, BiH

- Rumejsa Ribo, Zenica, BiH

- Fatima Kamali, Podlugovi, BiH

- Ammar Cikotić, Travnik, BiH

- Midheta Delkić, Prijedor, BiH

- Amina Pezer, Vitez, BiH

- Sanita Kurbegović, Gornji Vakuf-Uskoplje, BiH

Pored ovih ICC Behar ove godine dodjeljuje posebne plakete najstarijem učesniku Ćazim Bamburu, 77, iz Chicaga, kao i našem ovogodišnjem najmlađem učesniku Seniha Ćivić (13) iz Tuzle, i njenoj mentorici Almirdina Gardaš, iz osnovne škole "Slavinovići" u Tuzli, BiH.

Čestitamo svima!

Nagrađeni i primijećeni autori radovi na engleskom jeziku za 2013. su sljedeći:

English language:

First place (plaque and $ 500): Timur Kriještorac, Fort Lauderdale, Florida, USA

Second place (plaque) : Emir Mehmedović, Tuzla, BiH

Third place (plaque): Fatima Mehanović, Tuzla, BiH

Fourth place (plaque): Nihad Suljić, Bukinje, Tuzla, BiH

Fifth place (plaque): Naila Duraković, Palo Alto, CA, USA

Sixth place (plaque) : Minela Maksumić, Mostar, BiH

Congratulations to the winners and participants!

Sponzori Natječaja:

- Generalni sponzor: Džemat  ICC Behar, Grand Rapids, MI, USA

- ICNAB-a -Islamska Zajednica u USA 

- Islamic Community Center - Medina Masdžid, St.Louis, MO, USA

- Sandžačko Udruženje Sjeverne Amerike - Sandžak Bez Granica

 

Medijski sponzori:

www.Rijaset.ba

www.Bosnjaci.net

Radio Naša Rijec- Chicago 

Sabah – Sedmicni  List BH Dijaspore 

www.iccbehar.com

 

 

Komentar o nagrađenim radovima na Bosanskom jeziku literarnog natječaja ICC Behar za 2013. godinu

Tradicionalni ICC Behar literarni natječaj je ove godine hrabro pokušao da iskorači iz svog neposrednog okruženja i dotakne se teme bitne za čitav narod koji je na sudbonoosnom raskršću u svom određenju. Na takva raskršća poneki narodi ne naiđu nikad, a drugi pak samo jednom u svom postojanju. Takvu su raskrsnicu morali proći i ostali evropski narodi koji su u nju ulazili kao mase nezadovoljnih, ali ipak nedovoljno orjentisanih ljudi, a iz njih izlazili kao Francuzi, Njemci, Italijani, Rusi, Grci, Bugari, Turci …  To je raskršće na kojem se Bosanski Muslimani danas jasno određuju apropo oba elementa te kovanice. Kao suvereni činioci svoje sudbine oni sebe određuju u političkom i egzistencijalnom smislu apropo svoje bosanske domovine, dok se ideološkom i ontološkom smislu određuju apropo svojeg Islamskog svjetonazora. Ta dva najvažnija elementa koja se uvezuju u identitet modernog Bošnjaka su bila tema petog ICC Beharovog literarnog natječaja. Ideja ICC Behara da se postavljanjem zahvalne ali istovremeno i zahtjevne teme o vezi Bošnjaka kao odabranog balkanskog naroda, sa Božijim Poslanikom Muhamedom a.s. , skrene pažnja da je za ta veza jedna od najbitnijih normi prema kojoj se treba odrediti. Nažalost ta veza je i tema od koje naš intelektualni svijet zazire i rijetko je jasno određuje. Opasna je ta šutnja i mora se prekinuti, a to nije dužnost samo imama već i svih ostalih pojedinaca iz naroda  -  ljudi od pera prije svih. ICC Behar je ovim svojim natječajem dao svoj doprinos da se o tome razmišlja i piše.

Svjesni vremena u kojem živimo, vremena u kojem su muslimani i Islam glavni protagonisti na velikoj globalnoj pozornici ispred očiju čitavog svijeta, džematlije ICC Behar-a su baš radi toga željeli ukazati koliko je Bošnjacima bitno da se odrede prema toj vezi između svojih egzistencijalnih i ontoloških normi. Nije lahko podnositi teret tolike svjetske pažnje, ali su muslimani Bošnjaci spremni ponijeti svoj dio te pažnje. Ovogodišnji žiri se u to uvjerio čitajući pristigle radove učesnika iz različitih krajeva svijeta. Upravo ta činjenica da su se javili ljudi iz svih tih krajeva i ponudili svoje viđenje veze između ta dva elemenata modernog bošnjačkog identiteta čini ovogodišnji natječaj posebno interesantnim. Iz njega se vidi da je taj identitet danas dovoljno širok da se lahko može uklopiti u svijet koji putem procesa globalizacije postaje sve manji i gdje moderni narodi moraju opstajati kao platforme na kojima ima mjesta za različite doživljaje identiteta koji povezuje ljude koji taj narod čine, ali i dalje sa čvrstim elementima koji taj identitet čine stabilnim u interakcijama sa drugima. Takav izazov današnjice je muka koja pritišće mnoge moderne narode koji se takođe moraju odrediti prema svojim bitnim činiocima a prihvatiti novonastale razlike i okolnosti u kojem su se našli. Igrom sudbine, Bosanski Muslimani su pripremljeni na takvu situaciju iskustvom koje su doživjeli kroz agresiju na svoju domovinu, kada su silom natjerani da se probude i bore sa svoje mjesto pod suncem, mjesto koje je plaćeno hiljadama njihovih života, velikim tegobama izbjegličkog života, težinom razaranja i neimaštine, suzama i tugom za onima koji su nestali, ali i veličinom pravedne borbe i odbacivanjem fašističkih metoda rata koji su nametali agresori. To su bile i teme najvećeg broja ovogodišnjih radova, i u svakom od njih je prisutna kao očigledan izvor snage da se sve tegobe rata prebrode, upravo ta ontološka veza sa Božijim Poslanikom Muhamedom koji je i Bošnjacima, kao jednom od odabranih evropskih naroda, donio Božiju objavu. Ta veza sa Božijim poslanikom Muhamedom je za sve učesnike tu da nadomjesti nedostatak prognanih i pobijenih roditelja, istrgnuće i nestanak rodnog kraja i najbližih, neutješnost i težinu neimaštine i nemogućnosti da se nađe posao, da se završi škola, fakultet, da se krene dalje kroz život, da se pobjedi.   

Najveći broj radova su poslali učesnici iz Bosne i Hercegovine, gdje su otišle i svih pet ovogodišnjih nagrada za radove na bosanskom jeziku. I ostali koji ovaj put nisu uspjeli osvojiti nagrade su uglavnom uspjeli da svoju iskrenost prenesu na papir i odslikaju tu svoju ličnu vezu sa Božijim poslanikom. Lijepo je primijetiti da to nisu opisi veze nacionalista sa nekim idealom neznanog junaka koji je nekad negdje poginuo za nekakvu zajedničku stvar, već su to veze čovjeka sa svojim Stvoriteljem kroz njegovog Poslanika. Takva veza običnog čovjeka uzdiže da vidi svoju pravu ulogu na ovom svijetu koja je iznad sive svakodnevnice, i daje mu razlog da povjeruje u mogućnost bolje budućnosti za koju se treba izboriti. Ta iskazana želja pojedinaca da se uhvate u koštac sa sudbinom je ono što i pored svih tih tegobnih preživljenih događaja oslikava jednu dosad neuobičajenu sliku Bošnjaka koji žele da kao svoji na svome odlučuju o vlastitoj sudbini u svojoj Bosni, u svojoj Evropi, i u svom Islamu.

Upravo taj element uzimanja vlastite sudbine u svoje ruke je ono što je izdvojilo prvonagrađeni rad Alija Hasanovića. Njegov junak je dobri Bošnjanin Srebren koji je još onomad čuo za Božijeg Poslanika koji se pojavio u Meki pa se uputio da ga i sam lično upozna i uvjeri se u istinu sa kojom je on došao. Rad koji nam je Ali poslao je očigledno dio jedne duže priče, ali smo i mi u žiriju zavoljeli Srebrena baš radi te njegove potrage za istinom i želje da se lično uvjeri u poslanstvo Muhameda alejhi selama, pa da onda i on ako treba ponese dio tereta širenja te istine. Taj aktivni pristup bošnjačkoj vezi sa Islamom i Božijim Poslanikom je značajno drugačija od onih koje su se do sad nudile kroz medije i literature u kojima dobri Bošnjani, koje Bošnjaci vide kao svoje pretke, sjede u svojoj ‘zabitoj Bosni’ kao na vjetrometini i trpe da se nad njima iživljavaju i da ih kao heres ubijaju evropski susjedi sve dok nisu stigle Osmalije koji im donose Islam. Prvonagrađena priča nudi viziju koja je bliža historijskoj stvarnosti i koja govori da su Bošnjani, kao i ostali balkanski narodi, imali kontakata sa muslimanima najmanje četiri vijeka prije dolaska Osmanlija a vjerojatno i ranije. Poznato je da se mnoge naučne činjenice nikada ne otkriju jednostavno samo zato jer neka pitanja nisu postavljena. Tako je i u ovom slučaju gdje nepostavljane adekvatnih pitanja o prvim i pravim kontaktima Bosne i Islama stvara čudnu i ‘neobjašnjivu’ sliku masovnog prelaska na novu vjeru čitavog jednog naroda. To je čudna priča dobrih Bošnjana koji su prethodno stoljećima kao heres bili ubijani i tjerani da prihvate ‘ispravno’ hrišćanstvo a oni eto nisu, a Islam jesu, i to odmah i brzo. Zato je priča o Srebrenu potencijalno važan momenat u osvjetljivanju priče o Bošnjacima  i njihovom svjesnom prihvatanju Islama kao istine od koje ih evo do sada tolike vojske, sile i razaranja ne odvojiše u istom neljubaznom ekskluzivističkom evropskom okruženju kao i onomad dobre Bošnjane. Kako drugačije shvatiti tu činjenicu nego da Bošnjaci opstaju i ostaju kao muslimani na svom topraku ne zato jer im je Islam donijela Osmalijska vojska, već zato jer su ga oni sami prepoznali i zavoljeli kao istinu. To je ono što nam Alijeva priča o Srebrenu približava.

Teme ostalih nagrađenih radova se uglavnom bave današnjim vaktom u kojem su Bošnjaci. Primjetan je otklon između onog što pišu učesnici koji su nam se javili iz Bosne I Hercegovine, naspram ostalih koji su se javili iz drugih zemalja. Učesnici iz Bosne i Hercegovine svojim radovima uglavnom svjedoče o teškim momentima s kojima se suočava nova generacija koja se rodila neposredno prije ili u toku agresije. U svim njihovim pričama je uspostavljena veza između tih mladih ljudi i njihovih deda i nana, dok generacije između uglavnom nema. Oni su ili pobijeni, ili iz nekih drugih razloga uglavnom nisu tu da mladima ponude i pojasne tu vezu između Bošnjaka i Božijeg Poslanika Muhameda, pa su umjesto njih tu djedovi i nene. Ta generacija koja nedostaje u pričama je ona koja je odgajana i stasavala u doba komunizma i bivše Jugoslavije, generacija koja je svoju vjeru u tu ideju platila životom ili dubokim razočaranjem, i nje zato sada u većini tih priča simbolično i stvarno nema. Četiri priče koje se na taj način bave zadatom temom su osvojile ostale nagrade na ovogodišnjem natječaju.

Pored ovih bilo je još radova koji su zamalo ostali bez nagrada pa ih je žiri preporučio za otkupne nagrade koje će ICC Behar dodijeliti naknadno. U tim radovima pored već spomenutih tema ima i priča koje govore u unutarbošnjačkim previranjima apropo shvatanja i primjene Islama u svakodnevnom životu. I te priče na izvjestan način svjedoče o svijesti autora o bošnjačkom sazrijevanju koje doživljavanjem takvih razlika sugeriše rađanje novog Bošnjaka koji se nije kalio samo kroz rat, već i kroz aktivno preispitivanje sebe apropo svoje najbitnije vjerske odrednice - Islama.

Pažljivo čitajući svih pedesetak pristiglih radova možemo zaključiti da je nakana ICC Behar da na prvi način nametne pitanje veze između egzistencijalnog i esencijalnog elementa današnjeg bošnjačkog ideniteta uspjela. Ovaj doprinos ICC Behara nacionalnoj diskusiji na temu bošnjačkog identiteta je za svaku pohvalu i za nadati se da će oni istrajati u ovakvim konstruktivnim aktivnostima, a i da će Ih i drugi slijediti u ovakvom dobro osmišljenom hajru ins’allah. 

Mr. Mirsad Kriještorac, A.B.DPredsjednik žirija

29. maj, 2013

Žiri:

Mr. Fatmir Alispahić, novinar i publicist; Tuzla, BiH.

Prof. Halil Makić, imam; Islamski Kulturni Centar Mainz, Germany.

Prof. Edip Makić, imam; Islamski Kulturni Centar Behar, Grand Rapids, Mi, USA.

 

Komentar o nagrađenim radovima na Engleskom jeziku literarnog natječaja ICC Behar za 2013 godinu

We are wired to reflect and feel the nostalgic aspects of our lives in the most positive characteristics, the challenging times tend to come and go and people are focused on the barriers in front of them today, rather than reflecting on the past. For I.C.C. Behar to come up with an opportunity to bring some of these more emotional aspects back to light in a respectful and almost therapeutic manner to their respective authors, only goes to show what a highly regarded and keen intuition the leadership team at I.C.C Behar possesses. To reflect on the papers written, all authors had their own message and style of delivering these to their respective audience. Since the psychographics of each individual writer differed, it was very hard to say that any one author had the best paper. What came out of this was more than just an integration of religious beliefs and experiences, rather what I most enjoyed was the varying stories that all tended to reflect on the underlying foundation of each individual, which clearly showed that underneath all the experiences and varying backgrounds, Islam was at heart and a reflection of the way these authors managed and handled all their respective stories.   I am honored to have had an opportunity to be a part of this, and look forward to participating in future events with I.C.C Behar. A special thanks to Imam. Edip Makic for continuing to push through some challenging currents over the past few years, you continue to push this organization with the help of other volunteers and this program is only a small step in a never ending endeavor of bringing the community closer together!

Mr. Aldin Velić, MBA, Predsjednik žirija

April 25, 2013

Žiri (judges):

Aiman W. Mueller, Prof. Engleskog jezika

Samuel Pittman, School Administrator

Dr. Houssam Attal

Adem Velić, student

 

Prvo nagrađeni tekst na Bosanskom jeziku.  Autor: Ali Hasanović, Tuzla, Bosna i Hercegovina:

                     "Primjer Božijeg Poslanika Muhameda a.s. kao izvor snage Bošnjaka"

U starim knjigama stoji, a postoje, sasvim sigurno, i naučni dokazi, kako su          

Osmanlije, kada su ušli u Bosnu, zatekli neke stanovnike kako prakticiraju  

islamsku vjeru. Neko tvrdi da su islam mogli donijeti samo trgovci, neki

govore da su to učinili putujući derviši iz Sirije, neko treći će reći nešto

drugo. Uglavnom, bilo kako bilo, ova priča  inspirisana je tim činjenicama.

Sjedio je Srebren u hladovini smokvinog drveta i očima mjerkao po kamenim vrletima. Nije se toliko divio prizoru, koliko je tražio pogodan i mehak kamen za oblikovanje novog stećka, nove kuće za nekog ko će uskoro umrijeti. Od izrade nadgrobnih spomenika je živjela njegova porodica. Klesao bi on simbole dobrih Bošnjana, pisao poruke i stihove koji bi mu na um pali i svijet ga je doživljavao više kao pjesnika, nego kao klesara. Živio bi on lijepo i u miru da ga nije iznutra izjedala neka zebnja i bojazan da će njihova stara vjera i način života biti uskoro prodani rimskoj crkvi, kao neka jeftina roba na bazaru. Bogumili, kako su ih drugi zvali, uskoro su trebali postati sljedbenici istočne ili zapadne crkve i Srebrena je obuzimao nemir. Ali nemir se u njega naselio mnogo prije nego će o svemu tome početi da se priča u njihovim hižama i savjetima i njegov nemir nije bio samo bojazan da se sačuvaju životi najbližih i da se sačuva vlastita koža. Pravi nemir se u njemu probudio kada je čuo za pojavu neke nove vjere, vjere koju je po pustinjama istoka proširio neki mladi trgovac. Često bi razmišljao o njemu i od nekih putnika iz daleka saznade da se taj čovjek zove Muhammed. Prvo se u njemu probudi neka nevjerica i poče sam sebi postavljati pitanja kako je moguće da se Bog, nakon što se obratio Isusu i uspostavio preko njega vjeru njegovih predaka, da se objavi nekom trgovcu, i to u dalekoj pustinji Arabije. A onda, misao o njemu ga toliko često poče obuzimati, da ga je sve to remetilo i u poslu i u svakodnevnim obavezama. Zamišljao je sebe kako odlazi na dalek put, u te daleke pustinje i prerije, kako se susreće sa tim trgovcem i glasnikom nove vjere, i kako mu govori o svom narodu i njegovoj sudbini. Sanjao bi on te prizore noćima, sve dok jednog dana nije čvrsto odlučio da otputuje u daleku pustinju, i ta želja bijaše veća i od njeg samog i od rijeka i planina bosanskih.

Kada je Srebrenova žena ustala, a to je bilo u sami cik zore,  vidjela je svoga muža kako je, obučen u odijelo za putovanje, sjedio i gledao kroz prozor u nešto sasvim neodređeno. Kao da ga je ova noć mimoišla, ili kao da je cijelu noć sklapao neke značajne poslove. Još se više uplašila kada je vidjela pažljivo spakovanu poputbinu, koja je pored svakodnevne odjeće za presvlaku, predmeta za ličnu higijenu, noža,  sadržavala i solidnu količinu kozjeg sira, suhog mesa, nešto malo usoljene ovčetine, sušenog voća, badema i još koječega, što je sve bilo dovoljno da se sa tim prevale ogromne razdaljine. Ispred njega je bila poveća gomila dukata i drugog novca koji je, založivši svoj alat i druge vrijednosti, ostavio porodici, u slučaju da se na putu zadrži jedno duže vrijeme. Iako joj je sve to došlo tek tako i  odjednom, njegova žena nije imala o čemu da se raspravlja i nije mogla ničim razuvjeriti svoga supruga. Znala je da su njegove odluke čvrste i nepokolebljive. Nije bilo fajde uvjeravati ga u suprotno. Kada je shvatila da je njegov odlazak neizbježan, objesila mu se samo oko vrata i poljubila mu obraze više kao dobronamjerna majka, nego kao žena. Prema njegovom izrazu lica što ga odavno nije skidao i njegovom ponašanju u posljednjim mjesecima, znala je da mu ne smije stajati na putu. Nije bila sposobna razlučiti da li je on, ustvari, izgubio razum ili, zasitivši se porodice, odlazi da preispita svoj život i smisao bivanja. Ili je posrijedi nešto sasvim treće.

Ali ma šta da je tražio od nje i ma šta da sada kani učiniti, ona je željela u tome da ga podrži.

A gdje je Srebren ustvari krenuo?  Krenuo je u pustinju. U pravcu u kojemu su karavane rijetke, a ljudi nemilosrdni.

Putovao je on tako. Na početku bijaše teško, a onda se sviknu na teret i prašinu i mjeseci mu počeše prolaziti kao dani. Po njegovom računu prešao je bio negdje oko pola puta, jer je iza njega ostala daleka Trakija, Anadolija i sunce je sve jače žeglo. Usput, boraveći mjesecima sa trgovačkim karavanama, nauči nešto i arapskog, i to tek onoliko koliko mu treba da preživi i da ispriča nekome, uz kahvu i večeru, svoju prošlost i svoj put.

Danas je osjećao posebno težak umor. Zadnju sedmicu bijaše potpuno usamljen i možda je teret time bio i veći.

Sunce je za neki sahat već trebalo biti na izmaku i znao je da je sada vrijeme pobrinuti se za najprikladnije mjesto na kome će spustiti stvari i provesti narednu noć.

Konačno je došao i taj trenutak.

Sapeo je konja, oslobodio ga cjelodnevnog tereta, razvezao svoju popudbinu i sjeo na prostirku od ovčije kože. Razmotao je ostatke hljeba, nasjekao nešto osušenog mesa,  pridodao tome kozjeg sira i počeo da večera. U ovim neznanim i oskudnim krajevima gostio se prilično bogatim obrokom. Bilo je tu i meda i još poneka poslastica.

Onda je u daljini ugledao jedan mali oblačić prašine  koji se postepeno uvećavao. Čini se da je neki jahač, iako spor i usamljen, odlučno jahao  njemu u susret. Izgleda da se još nekome svidjela ova golema stijena, da u zavjetrini, podalje od divljih zvijeri i akrepa, pokuša odmoriti svoje tijelo.

Ubrzo se jahač dao i pobliže osmotriti. Odjeća mu je bila boje pustinje, a njegove oči su bile boje plavetnog neba. Bio je to sredovječni čovjek na istrošenom magarcu. Ipak je sjahao malo podalje od mjesta na kome se on nalazio. Sjahao je i sjeo tačno ondje odakle ga je Srebren lijepo mogao vidjeti, a da on sam ne bude primijećen.  Čovjek je odmotao iz crvenog komada tkanine nešto malo pljesnivog hljeba i  počeo da jede.

Srebren kao da je gledao samog sebe. Bilo mu je smiješno. Možda će i on ovako izgledati za koji mjesec. Neće više imati konja. Primoran, prodat će ga nekoj karavani za neznatnu sumu novca i uz to dobiti nekog istrošenog magarca, poput ovog. Hranit će se samo komadićima starog hljeba, a o siru i medu će moći samo da sanja.

Zabavljao se posmatrajući ovog čovjeka i zamišljajući svoju skoru budućnost i neizvjesnu sudbinu. Baš ga je zanimao svaki njegov pokret, svaki postupak ovog iskusnog pustinjskog putnika koji dolazi ko zna odakle i putuje ko zna gdje.

Tako neusiljeno i sa takvom mjerom nepoznati je jeo ostatke svoga siromašnog obroka. Razvlačio je zalogaje, zavaravajući, valjda, time svoj stomak. Iako je bio prašnjav i neobrijan, Srebren se divio tom dostojanstvu, koje je izgledalo kao da je odnjegovano negdje na dvoru. Mnogi bi se, posmatrajući ga, tako prevarili, jer on nije bio nikakav kraljević, već sin pustinje i putnik kroz bezdan. 

Pustinja je oduvijek pružala najpotpuniji odgoj, neuporediv sa manirima velikih gradova. I svi Božiji izaslanici, smeteni nevjerom gomile, umornih pogleda i tužna srca, povlačili bi se u pustinju i na osamljena mjesta. Nisu tamo odlazili kako bi pronašli Boga, jer je Bog na svakom mjestu kojeg su se doticali i njihova srca su Ga davno upoznala. Tamo su odlazili naučiti lekciju o svijetu, ljudima i sebi. O vezi koja je spajala Stvoritelja i stvoreno.  

I tako, Srebren je posmatrao ovog čovjeka a noć je polako padala po njegovim obrazima. Sa nekoliko vještih pokreta stranac upali vatru i stavi na nju pokoji suharak što mu je bio pri ruci. Nakon što je završio sa objedom, dohvati mješinu sa vodom. Popio je nekoliko gutljaja a onda  poče da se pere. Prvo je oprao šake, izaprao po tri puta usta, nos, isto toliko puta umio lice, pa ruke i podlaktice, blago dodirnuo mokrom rukom veliki dio svoje kose, i na kraju, oprao stopala i noge do iznad članaka. Posmatrač se čudio kako je čovjek koristio tu dragocjenu vodu kako bi oprao dijelove svoga tijela. Zar se nije pribojavao kako će mu je ponestati i onda bi, u ovako surovoj pustinji, bio osuđen na sigurnu propast. Još se više začudio kada je stranac ustao, zauzeo neki vojnički stav, ruke podigao u visini svoje glave, pa ih onda spustio i preklopio na stomaku. Sasvim je sigurno da se okrenuo u jednom određenom pravcu. Kada je počeo nešto da recitira naglas, njemu postade jasno da je riječ o nekom vjerskom ritualu, ali nije mogao razaznati kojoj sekti i vjerovanju ovaj čovjek pripada. Nije čuo da se kršćanski monasi mole na način sličan ovome, iako je na početku pretpostavljao da se radi o jednom takvome. Rekao bi da je neki putnik izdaleka, možda čak iz Indije ili Kine, ali likom je bio lokalni čovjek, sa jednostavnom pamučnom odjećom koja se mogla nositi samo u ovim krajevima. Možda bi i pomislio kako je stranac vatropoklonik,  obzirom da ovim krajevima prolaze trgovci Perzije, pa je neko mogao ostaviti tragove svoga vjerovanja. Ali stranac je pri svojoj molitvi leđima bio okrenut plamenu. Nezamislivo je da bi vatropoklonik učinio takvo što.

Kada je Srebren shvatio da se on neće tako lahko omesti i pomjeriti, hrabro je počeo da mu se približava, ali nije želio da mu priđe ni toliko blizu, kako bi  se uplašio. Njegova znatiželja je još više rasla kada je uspio razaznati da je molitva bila na arapskom. Sa tog mjesta mogao se jasnije čuti njegov glas i poruke onoga što je izgovarao. Iako je njegov naglasak bio nešto drugačiji od onog u sjevernim krajevima, to što je on recitirao ipak se dalo jasno razumjeti.  To i ne bijaše toliko recitiranje, koliko neka jednostavna melodija koja na sebe nije skretala pažnju, kako bi se značenje i poruka, izgleda, upotpunosti ostvarili i ostali u prvom planu.

U mrkloj pustinjskoj noći, toj melodiji kao da se pridružio vjetar i pijesak, koji su pronosili sličnu pjesmu, započetu, čini se, sa istog izvora odakle su poticale i ove nesvakidašnje riječi:

Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese,

i kada Zemlja izbaci terete svoje,

i čovjek uzvikne: >Šta joj je?!<-

toga Dana će ona vijesti svoje kazivati,

jer će joj Gospodar tvoj narediti.

Tog Dana ljudi će se odvojeno pojaviti

da im se pokažu djela njihova:

onaj ko bude uradio koliko trun dobra-vidjeće ga,

a onaj ko bude uradio i koliko trun zla-vidjeće ga.

Slušalac je bio zatečen. Iščuđavao se ovako neobičnom i jezgrovitom kazivanju.  Isprva je bio toliko zanesen ovom dramom u kojoj su se izmiješali svjetovi i uloge, da je pomislio kako će ovog trenutka Zemlja progovoriti i sav njegov svijet, život, razmišljanja i ovo putovanje, propalo bi u bezdan.  Iako se ovdje očigledno govorilo o nekom strašnom završetku, smaku svijeta, vokali što su se u ovom prelijepom arapskom, kao poslušna vojska redali na krajevima rečenica, ipak su, kako je kazivanje teklo, rasplitali teško značenje i blago dodirivali uho slušaoca. Kao da je autor svega toga prvo htio da probudi uspavanog slušaoca, uznemiri ga ozbiljnošću života, a onda da ga umiri, ali, sada, sa saznanjem da će svaki pokret, svaka riječ i djelo, biti pronađeni s onu stranu života. Zar se moglo ostati ravnodušno na ovakvo kazivanje?

I nakon tog završenog recitala, Srebrenova raspoloženja su toliko varirala i čas je bio uznemiren, a čas smiren. U toj drami vlastitih osjećaja zaboravio je saslušati ono što je stranac dalje recitirao. Dok je bio zabavljen tim čudnim porukama o kraju svijeta, jedna riječ je naprasno prekinula njegovo razmišljanje i stao je kao ukopan. Pomislio bi da je ta riječ bila eho njegovih čestih razmišljanja i da možda i nije izgovorena, ali čovjek je opet  spomenuo Muhammedovo ime, donoseći, čak, na njega, blagoslov i Božiji mir.

Kada je čuo sve to, nekoliko minuta nije mogao doći sebi. Najteže je bilo to što nije mogao da se odredi da li bi taj čovjek trebao, sada, biti njegov neprijatelj ili mogući sagovornik uz šalicu čaja.

Ubrzo je molitva i završena.

Ipak je odlučio prići mu, ali će večeras biti na oprezu i iskoristiti priliku kako bi od ovog stranca saznao neke pojedinosti o tom njihovom učitelju. Izgleda da se Muhammedovo učenje daleko proširilo i da je ta stvar sa njim nadišla granice Hidžaza.

-Dobro veče, dobri stranče-pozdravi ga Srebren na njegovom skromnom arapskom.

- Dobro veče i svako dobro- odgovori on.

- Ja sam usamljeni putnik, dolazim sa sjevernih planina, iz zemlje starih krstjana. Prijalo bi mi malo društva, ako te neću izdangubiti.

-Naprotiv-odgovori starac,- bolje je prekratiti noć razgovorom, nego se baviti tužnim sjećanjima na ono što je davno prošlo.

Srebren je nastavio govoriti, koliko je umio dobro se izraziti, o svojim poslovima, o klesanju kamena i prilikama na sjeveru.

Stranac ga je ljubazno saslušao i iz bisaga izvadio šoljicu, skoro nekorištenu i mnogo izgledniju od one ispred sebe. Gostu je sipao čaj i tečnost se pjenila, jer je ibrik bio podignut na visinu, neuobičajenu u tradiciji njegovog ispijanja na sjeveru. Možda je to bio način da se u nedostatku spravice za cijeđenje, bistrina čaja razvrsta od sitnih komadića biljki. U svakom slučaju, on je to radio tako spretno i svaki postupak je, vjerovatno, imao smisla i činio ukus boljim i čaj pitkijim.

A čovjek se zvao Abdul-Eala. Bijaše sakupljač ljekovitog bilja i za malo novca radio je kod nekog ovdašnjeg apotekara. O svemu je govorio s blagim osmjehom. Nije krio svoju nesklonost umješnoj trgovini i svemu što je imalo veze sa većom količinom zarade.

Razgovaralo se o nekim sitnicama, jer su obojica bili na oprezu. I bio je i za očekivati takav početak, pošto je teško govoriti o nečemu važnom onome čije srce za to ne mari. Većina ljudi sposobna je slušati samo ono što mu vlastita duša voli, a ostalo je samo dosađivanje i nesporazum. Zato pametan sagovornik na početku ispipava puls i apetit onoga s kim razgovara.

Nakon nekoliko sati prijatnog druženja i ugodnih razgovora, Srebren nije mogao izdržati, a da ne prijeđe na jedinu temu koja ga je večeras zanimala.

Kada je od njega zahtijevao da mu kaže ponešto o Muhammedu i da mu opiše njegov izgled, Abdul-Eala je zakrenuo glavu, praveći se kao da ništa nije čuo. Nakon što je ponovio isto pitanje, po njegovom izrazu lica,  shvati  kako je sada pokrenuo lavinu strančeve gorljive ljubavi prema tom čovjeku. Da li će sada ponovo zašutjeti, bilo je neizvjesno. Ako zašuti ili promijeni temu, neće više imati smisla po treći put tražiti istu stvar.

Pustinjski čovjek se više nije osmjehivao. U zraku se osjetila  težina  trenutka. On pomisli kako je ovaj put pretjerao. Ipak nije imao pravo na ovakav način provaljivati u tuđu intimu.

U tom trenutku  bijaše shvatio koliko teško i neugodno biva postavljati se između nečijeg srca i onoga koga to srce voli. Govoriti o svom odnosu prema onome koga samo poštuješ, ili mrziš, lahko je, ali govoriti o svojoj ljubavi prema nekome, iznimno je teško. To uzburkava cijelu čovjekovu prirodu i stvara nelagodu, jer čovjek onoga koga voli, biva neprestano s njim. Govoriti o njemu, znači govoriti o svakom svom trenutku, tako da se ne zna gdje taj osjećaj počinje, a gdje završava, gdje nastaje voljeni, a gdje nastaje i nestaje onaj koji voli. 

I kada je Srebren upravo htio skrenuti na drugu temu i obojicu osloboditi neugodnosti tih trenutaka, čovjek poče govoriti:

- Ovo je prvi put da neko od mene traži da mu opišem izgled našeg Poslanika.   

Neobičnim tonom, gledajući svog sagovornika ne u oči, već preko njegovih ramena negdje u daleke horizonte, nastavi:

- Iznenadio me tvoj zahtjev,  jer sam, takva pitanja, do sada uglavnom ja upućivao drugima. Ebu-l-Kasima su meni opisivali drugi, pa mi je, sada, neobično da ja govorim o njemu.

Dok se vatra rasplamsavala i dok je nebo gasnulo polako gubeći svoje obrise,  Abdul-Eala je započinjao svoju priču.

Moj stranče, koliko sam puta, osluškujući topot kamila, istrčavao iz  našeg sela, žureći na mjesto gdje se račvaju veliki putevi. Sačekivao bih putnike, među kojima bi bili trgovci i karavandžije južnih pustinja. Išao bih s njima do dalekih bunara, zaustavljao njihove kamile, silazio u duboke jame i iznosio vodu, nudeći ih da se napiju i da se napije njihova stoka. Zauzvrat bih tražio samo jednu stvar. Želio sam da mi pripovijedaju o svojim susretima sa Muhammedom, o njegovim drugovima, o svakom njegovom pokretu, o svakoj crti na njegovom licu. Ja sam čovjek siromah i nikad se ne bih mogao priključiti nekoj karavani koja ide u Hidžaz. Nekoliko godina pokušavao sam krojiti planove o svom odlasku. Razmišljao sam ja i o tome. Koliko puta sam štapom ispisivao po pijesku dužinu puta između moga sela i daleke Medine, pretvarao to u dirheme i cijenu svakodnevnih putnikovih potreba, ali na kraju, ispadne kako uvijek imam hrane  koliko mi je danas dovoljno za jedan dobar obrok, a nekada ni toliko. Da sam se zaputio na to putovanje, ili bih morao ukrasti, ili bih, sasvim sigurno, umro i postao hrana divljim zvijerima.

Ali, kamo sreće da sam ga vidio. Nemoj misliti da ja time nisam preispitavao i svoju vjeru. Na početku su mi znale dolaziti tako teške misli o tome kako ja i nemam nikakve vjere i kako je moj odnos prema Bogu i Njegovom Poslaniku samo ispunjavanje  viška vremena i tjeranje dosade, dok u ovim brdima tragam za rijetkim biljkama, bez društva i ikakvog sagovornika. Kada mi je ta vjera počela obuzimati srce i u prsima počela puštati korijene, tegobe i nedoumice ni tada nisu prestale. Čak i kada ne mogu misliti ni našta drugo osim na Boga, prikradu mi se misli kako sam u svemu ovome, ne iz ljubavi, već iz ličnog interesa i trgovine. Moj odnos prema Bogu izgledao bi mi tada kao kupoprodajni ugovor i ja bih se lijepo ponašao i ne bih činio grijehe, samo zato kako bih na kraju imao dobru robu i dobru prođu. Kupujem i prodajem kako bih dostigao rajske perivoje, eto takva je vjera u većine ljudi. Ali kakav bi to bio raj bez prolivenih suza, bez uspona i padova duše čiji je kraj još neizvjestan.   I samo u toj neizvjesnoti rađa se ljubav. Njen plamen pojačava se u tegobi i odsustvu Voljenog i ona se neće zaustaviti dok se ne uništi u Njegovom prisustvu i dok ne postane Jedno. Sve je to meni već odavno bilo jasno.

Ali me dugo progonila misao, tjerajući me da se preispitam, nosim li ja uopće imalo tog žara, jer da ga imam oslonio bih se na Allaha i otišao put Medine, bez obzira na sve. Jer Božije svjetlo i lice, na ovom svijetu, nikad neće biti bliže ljudima nego što se to može vidjeti i osjetiti ovih dana, u društvu Muhammedovom.   

S druge strane, razmišljah i o tome kako su te moje želje prevelike i preteške. Zašto da se propinjem iznad svojih mogućnosti kada Allah, da je htio, učinio bi da moja kuća bude nadohvat Muhammedove. Za mene je sigurno bolje ovako. Znam ja da se moj Gospodar nalazi svugdje. Ne moraš se zaputiti na devi, niti prevaljivati stotine puteva kako bi se susreo sa Njim. On je s tobom i uz komad ječmenog hljeba u dalekoj pustinji i u svakom sumraku i u svakoj zori.

I tako moj stranče, ostadoh na tome da iz svega ovoga ne mogu razumom izvesti neki smislen zaključak. Kako vidiš, ja lutam ovim krajolikom idući ukrug nekoliko milja i sakupljam rijetke biljke i osluškujem poziv. Možda slučajnim prolaznicima izgledam nesretan i tužan, ali, ako bi se sada nebo otvorilo i tražilo od nas da se izjasnimo o svojoj sudbini, ja bih rekao kako sam najsretniji čovjek na svijetu.  Iščekivanje i nada me čitavog prožmu i ne mogu ti opisati tu ljepotu. Dovoljno mi je da me moj Gospodar poznaje bolje nego što su me poznavali i moji otac i majka i da zna za svaku moju i najskriveniju želju. U tim trenucima, iako sam daleko od Medine, gotovo da čujem Muhammeda. Oko sebe okupio svoje najbliže i govori im da se strpe još samo malo. Ostalo je još samo malo dok se ova velika knjiga ne sklopi i dok svi koji vole i voljeni ne budu na okupu.

Ujutro, u sami cik zore, blagi povjetarac pređe preko spavača i njegova prijatna svježina bi razlogom da se on probudi i trgne iz čvrstog zagrljaja pustinje. Obazrijevši se oko sebe uvidje da Abdul Eala već bijaše otišao. Vjerovatno je ovo vrijeme kada su njegove biljke, napojene noćnom svježinom, već spremne da budu otrgnute od zemlje. Ako želi da od njih imadne koristi i zadovolji svog kupca, mora da požuri i preduhitri vrelinu. Srebrenu bijaše žao što se sa njim nije oprostio na drugačiji način. Imao je želju, nakon što mu je stranac otvorio svoje srce, barem da mu pokloni svoj novi čohani ogrtač. Nije mu padalo na pamet kako bi se drugačije zahvalio i, inače, dao mu do znanja koliko cijeni njemu ukazano poverenje. Mišljaše kako bi mu dobro mogao doći takav ogrtač, jer u ovim klancima zna biti prohladno, za razliku od pustinjskih ravnica na koje se on sada spremao. Ali ga je beduin preduhitrio i bio je korak ispred njegove želje da mu se nekako oduži. Neku čudnu blagonaklonost osjetili su jedan prema drugome, iako su bili drugih vjera.  Ustvari, u pojedinim momentima, dok je ovaj zaneseno govorio o Bogu i svojim slabostima, Srebren je izgubio osjećaj da on nije bio neki pobožni krstjanin, a stranac je, opet, dok je gledao u svog do sada najpažljivijeg sagovornika, na trenutak pomislio kako pred njim sjedi neki musliman, jer ko bi drugi mogao tako pažljivo saslušati njegov govor o Poslaniku iz Medine. U svakom slučaju, neki čudan zakon kao da ih je učinio braćom, bez obzira što su se poznavali svega nekoliko sati i bez obzira što su njihove molitve bile na različitim jezicima.

Srebren je bio zapanjen količinom ljubavi koju je ovaj čovjek imao. Prema svijetu, prema Bogu i na koncu, prema Njegovom Poslaniku. Osjeti da je to ono za čim i on žudi, za čim mu se srce otima još od njegove rane mladosti. Da upozna i zagrli nekog Božijega glasnika. Otputovao je dalje na jug i nastavio onim putem kojim Abdul Eala nije nikada imao priliku poći. Niko ne zna da li se susreo sa Muhammedom, koliko je sedmica, mjeseci, ili godina proveo u Medini. Ali makedonski trgovci što su išli u Šam po svilu i ćilime, pričali su, da sretoše nekoga Bošnjanina, koji je u ruci nosio Kur'an i na njihovom ih jeziku pozdravio i otišao prema sjeveru. Prema planinama i vrletima bosanskim.

I tako, stoljeća i stoljeća prohujaše. Prođoše mnogi ratovi, kuge, otimačine, glad i žeđ, zla i naopaka vremena, ali Muhammedova a.s. svjetlost i danas obasjava Bosnu i njene stanovnike. Ta svjetlost gori ovdje u mrklini duboke noći, poput nekog čuda. Iako bijaše utrnuta u Endelusu, na Siciliji, Srbistanu, Ugarskoj, i po mnogim selima i gradovima Balkana, gdje su se nekoć bjelile vitke munare i u kojima je cvjetala islamska kultura, u Bosni, nekim čudom, ostade plam te svjetlosti i miris daleke Medine. Možemo samo nagađati zašto Gospodar ovom narodu nije dosudio propast i nestanak, kao što je to bilo dosuđeno mnogima u okruženju. Jednog mudrog i pobožnog stranca koji je putovao Bosnom neko upita: -Šta misliš, zašto su u posljednjem ratu Bošnjaci preživjeli, iako za to nisu imali nikakvu šansu? Duboko je razmislio, a onda reče: -Nisam siguran, ali možda zato što je Bosna oduvijek bila siroče, i što su Bošnjaci, poput siročadi, uvijek bili bez podrške, zaštite i skrbi nekog većeg, jačeg naroda. Onaj o kome se ljudi ne brinu, brine se Allah, pa možda zato ste sačuvani ovdje, gdje je preživjeti skoro pa nemoguće.

Tako je kazivao taj putnik. A ja ne mogu da se ne sjetim kako i Muhammed a.s.,  bijaše siroče. Brinuo se o njemu njegov djed, pa amidža Ebu Talib, ali podrška i zaštita bijahu kratkog vijeka. I  Bošnjaci, najveći dio svoje povijesti, bijahu prepušteni sami sebi. U srednjem vijeku, nađoše se, bez zaštite, između dva mača katoličke i pravoslavne crkve, u ono vrijeme kada ih zvaše Bogumilima. Pa se, onda, o njima jedno vrijeme brinuo sultan, ali ih i on, zabavljen sobom, prepusti Austro-Ugarskoj, da bi im se u Jugoslaviji, ali i u novijoj povijesti, stalno nametao osjećaj manje vrijednosti. Kojim to putem Bošnjaci da idu kada su, naizgled, ovdje svi putevi zatvoreni?  Put Muhammeda a.s. je bio put spoznaje da je ljudska podrška i pomoć krhka, i da je unutarnja snaga vjere najčvršći bedem, jedina neosvojiva tvrđava. Želim da vjerujem kako naš narod, djed i nena koji piju kahvu u rani sabah, čobani koji tjeraju ovce na ispašu po nekim vrletima Bjelašnice, djeca koja putuju u školu desetinama kilometara, imaju čisto srce, a za čisto srce daljine i jezici nisu prepreke. Baš kao što i Srebrenu, Abdul Eali, junacima ove priče daljina nije bila prepreka. Ni Bošnjacima, u ljubavi prema Njihovom Poslaniku a.s., daljina i vrijeme neće nikada biti prepreka, sve dok su srca spremna i dok su zajedno u slozi i ljubavi...

---------------------------

O autoru: Ali Hasanović rođen u Mostaru 1977. g. Završio Filozofski fakultet u Sarajevu. Objavio tri knjige, dva romana i jednu zbirku pjesama. Romani: Kodirane hagiografije (nagrađen za najbolje prozno djelo u BIH u 2000 g), Pred vratima srca (zbirka pjesama2008) i roman Putevi ružinog mirisa, objavljen u 2011. g) Ali Hasanović radi u Behram-begovoj medresi kao profesor Bosanskoga jezika, od 2003.g.

 

Prvonagrađeni rad na Engleskom jeziku. Autor: Timur Kriještorac:

The Prophet Muhammad as a Source of Bosniak Strength

People often ask me, upon hearing or seeing my last name, where I’m from. I usually reply with “I’m Bosnian”, which is then followed by questions like where that is and so on. It has occurred to me recently however, that geography is only a small part of what does it mean to be Bosnian Muslim – a Bosniak. When people hear “Bosnian” they don’t usually identify it with “Muslim”, even though the native religion of Bosnia is Islam, and it has been a major factor in its history since the Ottoman times. They don’t understand that Bosniak is native Bosnian and Muslim at the same time. But for me, to feel as Bosniak, I have to be a good Muslim since that is the essential part of that. Anyone who wants to know me as Bosniak has to understand how the Prophet Muhammad (PBUH) serves as a role model for me and my people – with his stature, his lifestyle, his temper, and his priorities. And this is how Bosnian Muslims – Bosniaks – relate to the Prophet (PBUH).

The Prophet Muhammad should be able to serve as an example for Bosniaks, and Muslims in general, through his actions and his upholding of the principles and beliefs of Islam. While the Prophet (PBUH) was known for being kind and gentle towards people, even his enemies, he was also known to have upheld the principles of Islam. Allah (SWT) says in the Qu’ran that "It was by the mercy of Allah that you were gentle with them (O, Mohammad) for if you had been harsh and hard of heart they would of dispersed from around you. So pardon them and pray forgiveness for them and consult with them in the affair" (3:159). This is all of what we can hope to achieve as Muslims, and certainly as Bosnians.

Although Islam is the dominant religion in Bosnia, Bosnian Muslims have faced harsh treatment by the non-Muslims in their own country and from the neighboring countries of Serbia and Croatia. So much so that there has been several wars fought in the region, and they all took the religious tone and served as a springboard for persecution of Bosniaks. The most publicized and recent conflict was the one in the 1990s. And again, many, many Muslims in all three countries, but especially Bosnia, were persecuted simply because they were Muslim, as they were to be completely expelled and erased from the region. When we remember that, we have all the reasons to be unforgiving towards our neighbors. Would that be the example of our Prophet? Thinking back to the Prophet Muhammad (PBUH), didn’t he encounter a similar situation with the people of Mecca when he first started spreading Islam? People were throwing things at him in the streets, and were torturing the believers, and in the end, they forced them to leave Mecca and to migrate to Medina. Bosniaks were also forced to leave Bosnia and settle in various countries around the world, like the U.S. Despite being forced out of his homeland and being oppressed by his own people, the Prophet (PBUH) showed the strength and forgave the people who had once persecuted and forced him out of his home, and even went beyond that since he treated them all fairly and justly. As Muslims, we have a duty to follow the role model set by the Prophet and show our strength by acting kindly toward our non-Muslim neighbors even when they did things they did to us Bosniaks. Despite the oppression that Bosniaks experienced by them, we have to be strong enough to forgive and uphold fairness and justice. There is also an account of the Prophet Muhammad (PBUH) where a woman would leave thorns in his path and dump garbage on his path as he passed by. While the Prophet could have easily gotten the woman to stop, he simply endured. And when one day the woman did not show up, he became concerned and went to inquire about the woman who had fallen sick.  From it we can see that the strength was on the side of our Prophet, and not on the side of the oppression. We as Bosniaks have to be equally strong, and deny oppression and injustice the right way to have the upper hand.

But even though the Prophet teaches us to be gentle and lenient with our character, we must be unwavering in our principles and resolves. The Prophet Muhammad, although gentle, was unwavering in his dedication to Allah and Islam, and the principles that Allah had ordained. So when he was offered the keys of Mecca to leave his mission and faith, he responded resolutely by saying that even if the leaders of Mecca had given him the sun in his right hand, and the moon in his left hand, he could not abandon Allah’s message. So of course he was not about to abandon it for the keys of Mecca, or all the riches or desires in the world. By being unyielding in his Imaan and Islam, he set an example for Bosniaks today, who, upon remembering what hardships they endured, would find a way to escape from the thought, and some try to bury themselves in worldly things to forget. But if we look to the Prophet Muhammad (PBUH), we could see that as Muslim, we have a mission from Allah to be firm and resolute in our Islam, even if it is hard and we have suffered greatly because of it. And being firm in Islam means that we have to be resilient and that we cannot abandon our path for anything, even faced with pressure from a much stronger adversary to change and abandon the deen.

The Prophet Muhammad (PBUH) was set to this Earth by Allah (SWT) to be a role model, a guide, and a leader of the Ummah.  He was sent for everyone, just as he was sent to me as Bosniak. After all, we are Bosniaks because we are Muslims and not the other way around, are we not? And we must act as such. For us as Muslims, the Prophet Muhammad (PBUH) is the best role model, whether we are from Bosnia, Uganda, China, or Timbuktu, we should all strive to follow his example and be the best possible Muslim as we can be.

------------------------------------

O autoru: Timur Kriještorac, 17 godina, živi i ide u školu u Fort Lauderdale, Florida. Prije ovogodišnje nagrade ICC Behar, autor je 2011 osvojio prvu nagradu na literarnom natječaju  organizovanom od Bosnian American Genocide Institute and Education Center na temu “Life Without Prejudice.”