Izlaganje reisu-l-uleme na Crans Montana forumu

Sarajevo, 10. oktobar 2008. (MINA) - Reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić obratio se danas učesnicima Krans Montana foruma u Sarajevu.

Kako mogu religije imati djelotvornu ulogu u mirovnom i stabilizacijskom procesu u jugoistočnoj Europi?, bila je tema izlaganja reisu-l-uleme.

MINA u cjelosti prenosi današnje izlaganje reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića:

Ono što tražim od mislioca jest da se suoči sa religijom u istom mentalnom stanju kao vjernik... Onaj koji ne unese u studiju religije vrstu religijskog sentimenta ne može o njoj govoriti! On je kao slijepac koji pokušava govoriti o bojama.

Ne može biti racionalne interpretacije religije koja je u temelju iracionalna; iracionalna interpretacija religije bi bila interpretacija koja negira fenomen kojeg pokušava objasniti. Emil Dirkem (Emile Durkheim).

Citirana zapažanja francuskog sociologa Emila Dirkema su relevantna danas kao što su bila relevantna kad su izrečena. Štaviše, ona su danas relevantnija zato što ukazuju na „probleme koji utjeću na međureligijko razumijevanje na početku 21. stoljeća".

Prvo, iz mog bosanskog iskustva, mogu svjedočiti da netolerantni religijski izraz nije posljedica čovjekove duboke i iskrene religioznosti, već nedostatak te religioznosti. Oni koji prihvate religijska vjerovanja slobodno i postupno, izražavaju to postupno i miroljubivo. Oni, pak, kojima se uskraćuje pravo da uče o religijskim uvjerenjima slobodno i postupno na način njihove porodične i kolektivne tradicije, skloni su kasnije, kad otkriju svoje religijske korijene, biti nestrpljivi u želji da nadoknade izgubljeno. Ovo zapažanje može se primjeniti na skoro sva post-komunistička društva koja su bila zasnovana na totalnoj ili djelimičnoj negaciji religije kao takve.

Međutim, komunistički odnos prema religiji kao Marksov „opijum" je samo aplikacija državno nasilne suspenzije slobode religije. Treba, pak, primjetiti da je bezbožnički pokret, posebno u Europi zadnjih stoljeća, također odgovoran za nedostatak „religijskog sentimenta" što za posljedicu imamo današnje probleme u međuvjerskom razumijevanju. Danas imamo generacije koje su obrazovane na pretpostavci kao da Boga nema. No, mnogi „iznenada" otkrivaju da Bog ipak postoji te da „religije imaju osnova i da izražavaju stvarnost", na što je ukazao Emil Dirkem.

Kao što se može vidjeti, indiferentnost prema pitanju Boga i religija nije održiva. Ljudi se danas suočavaju sa „stvarnošću" religija, ali nemaju ni religijsko iskustvo ni religijsko znanje kako da se s tom „stvarnosti" suoče.

Neznanje proizvodi strahove. A strah je najmoćniji neprijatelj razuma. Poznata je izreka: „Ljudi se boje vještica a spaljuju žene".

Drugo, nije ništa novo ako se kaže da je neznanje uzrok međuvjerskog nerazumijevanja, ali je novo ako se kaže da su neke informacije i neki intelektualni koncepti razlog za međuljudsko nerazumijevanje. Već je primjećeno da je Dekartov koncept ljudskog bića naveo neke ljude da vjeruju da „smo mi odvojeni od zemlje i da je u redu da zemlju posmatramo samo kao kolekciju neživih tvari koje možemo eksploatirati kako god želimo... Stara priča o Božijem zavjetu sa zemljom i sa čovječanstvom te zadatak ljudskih bića da preuzmu ulogu dobrih domaćina i vjernih sluga na zemlji, bilo je - prije nego što je sve to stavljeno u službu Dekartovog pogleda na svijet - snažno, plemenito i pravedno objašnjenje o tome ko smo mi u odnosu na Božju zemlju. Ono što mi danas trebamo je svježe kazivanje naše priče oslobođene od krivotvorina". (Al Gore).

Fizika je naša priča o fizičkoj, kemija o kemijskoj, biologija o životnoj, psihologija o unutarljudskoj i sociologija o interljudskoj dimenziji našeg života, dok nam religija nudi sveobuhvatno objašnjenje cjelovitog života. Religija ima sklonost da bude apsolutna u smislu neograničene tvrdnje o istini. Na drugoj strani, mi smo sve više svjesni da su naša zapažanja o konačnoj svrsi života ograničena. Zato oni koji hoće da svoje iskaze učine „neograničenim tvrdnjama istine" preuzimaju ulogu religije. Na taj način oni religiju predstavljaju kao dio problema, a ne kao blagodat rješenja.

Ja ne vidim „prosvjećenost i sekularni život" kao dva lica jedne kovanice. Niti je moderna prosvjećenost došla kao posljedica „sekularnog života", niti je moderni sekularni život nastao iz „prosvjećenosti". Naprotiv, ova dva moderna fenomena nastala su iz duboke vjere i istinske potrage za ljudskim moralom. Jer, ni prosvjećenost ni sekularni život ne isključuju iskustvo vjere i vjerskog života.

U stvari, zbog pogrešne tvrdnje da onaj koji hoće da bude „prosvjećen" treba da se oslobodi vjere dovela nas je ne samo do manjkavosti u međuvjerskom razumijevanju, već i do krize u međukulturnoj komunikaciji. Također, pogrešna interpretacija sekularnog kao bezbožnog života napravila je zategnut odnos između države i vjere.

Mi se danas nalazimo na najznimljivijoj prekretnici u razmjeni vjerskog i sekularnog, racionalnog i duhovnog života zato što smo svjesni da religija bez razuma ne može ispuniti svoju misiju, ali isto tako mi znamo da razum bez vjere ne može preživjeti. Na isti način kao što su umovi sekularizma bili uznemireni nespobnošću za racionalizam teologa, tako su danas umovi religije iritirani zbog moralne zapuštenosti sekularista.
Povijesno, umovi racionalizma su uspjeli preoblikovati vjerski život tokom zadnjih nekoliko stoljeća. Ostaje da se vidi da li će umovi religije biti u stanju da u sekularni život unesu izgubljenu duhovnost.

Nama je potrebna nova prosvjećenost - uistinu, treba prosvjetliti prosvjećenost unošenjem duha moralnosti i poštenja. Nama je potreba nova Westphalia gdje razum i vjera treba da se sretnu na način međusobnog povjerenja i skrušenosti. Vjera treba da osigura razumu pouzdanje u traganju za značenjem ljudskog života, dok razum treba da osigura vjeri ravnotežu u nastojanju da nađe vezu između duhovnog i fizičkog svijeta.
Naše vrijeme nije vrijeme razdvajanja bitnih elemenata društvenog života. Naše vrijeme je vrijeme jedinstva u različitosti. Stoga, vjera je isuviše važna da bi bila ostavljena samo teolozima, ali i politika je isuviše ozbiljna stvar da bi bila ostavljena samo političarima. Ne postoji samo jedno rješenje razuma, niti postoji dominacija samo jedne vjere. Mi nemamo izbora već da dijelimo prostor pluralizma.

Ja sam rođen u zemlji koja ima dugu povijest međuvjerskog suživota. Ali, također, ja živim u gradu Sarajevu koji je poznat po ratu na početku i na kraju 20. stoljeća. Želim vam kazati da je 21. stoljeće počelo bez rata u Sarajevu. To je dobar razlog da se nadamo da će 21. stoljeće biti bez ratova na Balkanu i Europi. Nakon svega Sarajevo zaslužuje da bude simbol mira, grad tolerancije i mjesto inspiracije za pomirenje medju narodima i vjerama.

Činjenica da se u post-ratnom ili post-mirovnom periodu u mojoj zemlji nije dogodio ni jedan čin nasilja, niti je zabilježen ijedan čin osvete zbog genocida pokazuje da agresija protiv moje zemlje i mog naroda nije bila vjerska - to nije bio vjerski niti gradjanski rat. Naprotiv, rat protiv Bosne i Hercegovine bio je protiv svih religija i svih moralnih vrijednosti. Ljudsko zlo koje religija ne može kontrolirati je uzrok da su neki ljudi nasilni u ime religije. Oni koji ubijaju nevine ljude u ime Boga nisu Božji ljudi. Oni su ljudi zla.

Prema tome, glas zdravog razuma nalaže da one koji hoće istinu i pravdu umjesto osvete i one koji rade na pomirenju umjesto nastavka konflikta treba nagraditi a ne kažnjavati.

ZAJEDNIČKA RIJEČU IZMEĐU NAS I VAS

Muslimani i Kršćani zajedno sačinjavaju više od pola svjetskog stanovništva. Bez mira i pravde između ove dvije vjerske zajednice ne može postojati istinski mir u svijetu. Budućnost svijeta zavisi od mira između muslimana i kršćana.

Temelj za ovaj mir i razumijevanje već postoji. On se nalazi u najosnovnijim principima obaju vjera: ljubav u Jednog Boga, i ljubav za svoga komšiju. Ovi se principi mogu iznova pronalaziti u svetim tekstovima Islama i Kršćanstva. Jedinstvo Boga, potreba za ljubav prema njemu, i potreba za ljubav prema komšiji svom je prema tome zajedničko tlo između Islama i Kršćanstva. U nastavku je samo nekoliko primjera. O Jedinstvu Boga, Bog kaže u Kur'anu: - Reci: ¨On je Allah - Jedan! Allah je utočište svakom!¨ (Al-Ikhlas 112:1-2). O potrebi za ljubav prema Bogu, Bog kaže u Kur'anu: - I spominji ime Gospodara svoga i Njemu se potpuno posveti(Al-Muzzammil 78:8). O potrebi za ljubav prema komšiji poslanik Muhammed je rekao: "Niko od vas neće imati vjere u sebi dok za svog komšiju ne želite isto što i samima sebi." U Kur'anu Allah dž.š. približava muslimane u sljedećem pozivu prema kršćanima (i židovima - Ljudi Knjige): - Reci: - O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo! ¨ Pa ako oni ne pristanu, vi recite : ¨Budite svjedoci da smo mi muslimani. (Al Imran 3:64)

U Novom Zavjetu se zapovijeda kršćanima: - Prva (zapovijed) glasi: - Čuj, Izraele: Gospodin Bog naš jest jedini Bog. Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom! Druga je ovo: Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe! Druge zapovijedi veće od ovih nema. (Mark 12:29-31)

Riječi: nećemo pripisivati Njemu druga odnose se na Jedinstvo Boga, a riječi obožavaj samo Boga, odnosi se na potpunu posvećenost Bogu. Prema tome, sve se odnosi na Prvu i Najveću Zapovijest. Najstariji i najautoritativniji komentar na Kur'an tumači riječi da niko od nas neće uzimati drugog gospodara osim Boga na slijedeći način: „da niko od nas ne bi trebao uvažiti drugog u neposlušnosti onoga što je zapovijest Božija". Ovo se odnosi na Drugu Zapovijest jer pravda i sloboda religije su ključni dio ljubavi prema komšiji. Prema tome u poslušnosti prema Kur'anu, mi kao muslimani pozivamo kršćane da se okupe zajedno s nama na osnovu onoga što nam je zajedničko, što je ujedno najosnovnija odlika našim vjerama i praksi: Dvije Zapovijesti - ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku.