Promo banner

A+ A A-

REISU-L-ULEMIN PRILOG MORALNIM PROMIŠLJANJIMA U POVODU POLEMIČKIH TEKSTOVA U OSLOBOĐENJU

Reis01     Sarajevo, 3. januar 2008. (MINA) - Nakon kurban-bajramske hutbe reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića Oslobođenje se oglasilo komentarom u kojem se problematizira reisova teza da „nema morale bez vjere", te najavilo da će se otvoriti filozofima i teolozima da o tome pišu, jer su neki čitaoci Oslobođenja, koji nisu vjernici, osjetili nelagodu u toj reisovoj tezi. Pod naslovom „Nevjera i nemoral ne mogu biti sinonimi", od 25.12., te „Um povezuje vjernike i nevjernike", od 26.12. 2007., oglasio se prof. dr. Asim Mujkić, docent na predmetima Politička etika i Uvod u filozofiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Tim povodom reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić iskazuje zadovoljstvo što je Oslobođenje primjetilo poruke kurban-bajramske hutbe i što su neki u njima našli razlog da razmišljaju o moralnim pitanjima našeg društva.

     Ovaj tekst reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića treba razumjeti kao prilog moralnim promišljanjima, a nikako kao polemiku sa bilo kim. Dobro je da imamo slobodu mišljenja i izražavanja, pa i onda kad ne mislimo ili ne vjerujemo isto, važno je da možemo učiti jedni od drugih.

     MINA prenosi u cjelosti  reisu-l-ulemin tekst Oslobođenju.

NAŠE ZABLUDE TREBA ZAMIJENITI, TREBA SE PROMIJENITI I VRATITI VJERI I MORALU

Vjera i nevjera

     Poput života, vjera je čovjeku dar Božiji. Ustvari, vjera je čovjeku najdragocjeniji dar. Sve ono što čovjek jest u svojoj bîti prožeto je vjerom kao bitak što označuje da čovjek uopće »jest«, a ne da nije. Otuda se pojam imati vjeru i biti vjernik izražava korijenitom rječju »vjera« i »vjernik«, dok se pojam ne imati vjeru i ne biti vjernik iskazuje odričnim prefiksom »ne«, tj., »ne-vjera« i »ne-vjernik« ili »a-teizam« i »a-teist«. To je tako zato što je vjera prirodno a (ne) vjera je vještačko stanje čovjeka. Ustvari, vjera je stvar srca, koje "ima razloge koje razum ne poznaje" (Paskal). "Ono što tražim od mislioca jest da se suoči sa vjerom u istom mentalnom stanju kao vjernik... Onaj koji ne unese u studiju vjere vrstu vjerskog sentimenta ne može o njoj govoriti! On je kao slijepac koji pokušava govoriti o bojama" (Emil Dirkem).

     Vjerska netolerancija nije posljedica duboke religioznosti, već nedestatak te religioznosti. Oni koji uče o svojoj vjeri slobodno i postupno, tolerantni su. Oni kojima se to pravo uskraćuje, skloni su kasnije, kad otkriju svoje vjerske korijene, biti netolerantni. Ovo zapažanje može se primjeniti na skoro sva post-komunistička društva koja su bila zasnovana na totalnoj ili djelimočnoj negaciji vjere kao takve.

     Marksov „opijum nevjere" je aplikacija nasilne suspenzije slobode vjere. Bezbožnički pokret u Europi je, također, odgovoran za nedostatak Dirkemovog  „vjerskog sentimenta", pa sada imamo generacije koje su rasle sa predodžbom kao da Boga nema. No, mnogi „iznenada" otkrivaju da Bog ipak postoji te da „vjere imaju osnova i da izražavaju stvarnost" (Emil Dirkem). Prema tome, amoralnost kao indiferentnost prema Bogu i moralu nije moguća. 

Vjera i misao

     "Sve što čovjek radi ovisi o nekoj vrsti uvjerenja (vjere). On govori ili radi na određen način zato što misli da je taj govor ili posao bolji od dugoga" (John Lukacs). Dakle, bez vjere, čovjekova bi misao bila bezvrijedna. Svakoj misli ili mišljenju prethodi vjera ili uvjerenje. To je duša čovjeka, duša koju naš intelekt dovoljno ne poznaje. "Mi nemamo previše intelekta a premalo duše, već premalo intelekta o stvarima duše" (Paskal). Bez uvrede (Dekart), sumnja se razrješava u neposredno izvjesnoj vjeri: Credo, ergo sum »Vjerujem, dakle postojim«, a ne u posredno neizvjesnoj misli: Cogito, ergo sum »Mislim, dakle postojim«. Riječ je o tome da je vjera - kao dar Božiji, uistinu, kao sam život - neposredna izvjesnost, dok je misao posredna neizvjesnost ili izvjesnost ovisno o vjeri ili uvjerenju iz kojeg nastaje misao.    Dakle, homo crediens »vjeran čovjek« je prije nego homo sapiens »razuman čovjek«.

     Svaki čovjek nije kadar misliti svoju bît, svoje ljudsko biće na način kako to rade mudri filozofi, ali svaki čovjek je predodređen da osjeća (vjeruje) svoju čovječnost u smislu da je drugčiji od životinje.  Svaki čovjek nije upućen misliti vjeru na način kako to rade učeni teolozi, ali svakom čovjeku je urođen dar vjere kao osjećaj ovisnosti o višoj sili koja upravlja svijetom.  Po tom daru vjere, ili osjećaju ovisnosti o višoj sili, svi ljudi su isti. Nuh/Noa (a.s.) je pravio lađu ne zato što je mislio o potopu, već zato što je vjerovao u riječ Božiju. Musa/Mojsije (a.s.) se usprotivio Faraonovom nasilju ne zato što je mislio o njegovoj sili, već zato što je vjerovao u Božju pravdu.  Isa/Isus (a.s.) je pozivao na blagost ne zato što je mislio o ljubavi, već zato što je vjerovao da je ljubav moć koja osvaja ljudska srca. Muhamed (a.s.) se pouzdao u skromne beduine ne zato što je mislio o njihovoj skromnsti, već zato što je vjerovao u pobjedu istine i pravde. 

Vjera i razum

     Svijet ne mijenja niti ga pokreće racionalna misao, već slobodna vjera. "Racionalan čovjek se prilagođava svijetu, dok iracionalan čovjek prilagođava svijet sebi. Prema tome, svaki progres ovisi o iracionalnom čovjeku" (Bernard Šo). Dakle, racionalan čovjek prilagođava se postojećem stanju - dobrom ili lošem, dok čovjek koji vjeruje u bolji svijet čini da se loše stanje mijenja na bolje. 

      „Prosvjećenost i sekularni život" nisu dva lica jedne kovanice. Nije moderna prosvjećenost došla kao posljedica „sekularnog života", niti je moderni sekularni život nastao iz „prosvjećenosti". Naprotiv, ova dva moderna fenomena nastala su iz duboke vjere i istinske potrage za moralom. Jer, ni prosvjećenost ni sekularni život ne isključuju iskustvo vjere i vjerskog života.

     Pogrešna tvrdnja da onaj koji hoće da bude „prosvjećen" treba da se oslobodi vjere dovela nas je ne samo do manjkavosti u međuvjerskom razumijevanju, već i do krize u međukulturnoj komunikaciji. Također, pogrešna interpretacija sekularnog kao bezbožnog života napravila je zategnut odnos između vjerskog i svjetovnog.

     Mi se danas nalazimo na najznimljivijoj prekretnici u razmjeni vjerskog i sekularnog, racionalnog i duhovnog života zato što smo svjesni da vjera bez razuma ne može ispuniti svoju misiju, ali ni razum bez vjere ne može preživjeti. Na isti način kao što su umovi sekularizma bili uznemireni nespobnošću za racionalizam teologa, tako su danas umovi religije iritirani zbog moralne zapuštenosti sekularista. Potrebna je nova prosvjećenost - uistinu, treba prosvjetliti „Prosvjećenost" duhom moralnosti i poštenja. 

Vjera i znanost

     Iako se stalno ponavlja da je znanost najpouzdanija forma znanja, jasno je da i znanost ima svoj na vjeri zasnovan sistem vjerovanja. Cjelokupna znanost temelji se na vjerovanju da je priroda uređena na racionalan i inteligibilan način. Nema znanstvenika koji misli (vjeruje) da je univerzum besmislena zbrka stvari koje su nasumice bačene jedna na drugu  ili jedna pored druge. Kad fizičari hoće da dublje prodru u subatomsku strukturu, ili kad astronomi hoće da pruže svoj pogled dalje u kosmos, oni očekuju da tamo nađu savršen matematički poredak. Racionalna utemeljenost kosmosa najbolje je iskazana zakonima fizike, kao fundamentalnim pravilima na kojima počiva priroda. Zakoni gravitacije i elektromagnetizma, zakoni koji reguliraju svijet unutar atoma, zakoni gibanja - sve to je izraženo u savršenim matematičkim odnosima. Ali, otkud su ti zakoni fizike? Znanstvenici kažu da njihov zadatak nije da ispituju porijeklo zakona, već samo da ih otkriju i primjene. Pa ipak, znanstvenik mora vjerovati da univerzumom upravljaju pouzdani, nepromjenjljivi, apsolutni i univerzalni matematički zakoni. Mi moramo vjerovati da zakoni fizike neće otkazati, a to znači moramo vjerovati da se nećemo sutra probuditi u situaciji da se toplota mijenja od strašne hladnoće do užasne vrućine, ili da se brzina svjetlosti mijenja iz sata u sat. Ako pitate fizičare zašto su zakoni fizike ovakvi kakvi jesu, oni odgovoraju da to nije znanstveno pitanje ili jednostavno kažu "niko to ne zna". No, najčešći odgovor je: - Nema razloga zašto su zakoni fizike ovakvi kakvi su - oni su naprosto takvi i tačka.

     Jasno je, dakle, da su i religija i znanost zasnovani na vjeri, a to je uvjerenje da postoji nešto izvan univerzuma - Svemogući Bog koji je ustanovio i koji održava zakone fizike. U to možete vjerovati ili ne vjerovati, ali je to tako neovisno o vašoj vjeri ili nevjeri.  Jer, ideja o apsolutnim zakonima fizike je u biti teološka ideja, koju je Isaac Njutn preuzeo iz doktrine monoteističkih religija o tome da je Bog stvorio svijet i uredio ga na racionalan način, a to znači, kako je Njutn ustanovio, da je  univerzum mašina poput clockworka (mehanizam sata), koji se održava na principu savršenih i stabilnih zakona fizike. 

Vjera i moral

     Ako, dakle, nije moguće odvojiti znanost od vjere, niti vjeru od znanosti, onda zacijelo nije moguće moral odvojiti od vjere, niti vjeru od morala. Bît vjere je u moralu, kao što je moral u bîti vjere. "Ja sam od Boga poslan da ustanovim ljudski moral" (Muhammed, a.s.)

     U stvari, osnovni način da se kaže za jedan oblik društvenog života da je različit od drugog je njegova razlika u moralnom konceptu. Zato je važno početi od prvog i najvažnijeg moralnog koncepta iz kojeg su izvedeni svi drugi, a to je koncept Božje zapovijedi i zabrane, odnosno nagrade i kazne.  To je koncept prema kojem Bog zapovijeda da čovjek radi to i to, ili mu zabranjuje da to uradi. Konsekventno, Bog čovjeka nagrađuje za poslušnost i kažnjava ga za neposlušnost. To je u bîti moralni koncept svih vjera - judaizma, kršćanstva i islama. Vjernik vjeruje u Božju zapovijed i zabranu; i vjernik vjeruje u raj i pakao (Džennet i Džehennem).

     Ma koliko se trudili, svi moralisti svijeta ne mogu zaobići taj moralni koncept zato što se uvijek svi njemu vraćaju bilo da ispitaju njegovu izdržljivost ili da ga poriču kako bi ga zamijenili za svoju "moralnu umnost". Naravno, za umove kao što su Mojsije ben Majmonid, Toma Akvinski i Abdulhamid al-Gazali nije bilo sporno da  je Bog prvi i posljednji Sudac. Njihov umni napor da dokažu da je čovjek sposoban samostalno dosegnuti objektivno znanje o dobru i zlu govori o njihovom uvjerenju da nema čovjekove odgovornosti bez slobode, ali ni čovjekove slobode bez odgovornosti.  To da u prirodi čovjeka postoji moralni zakon, kojeg čovjek može sam otkriti, ne isključuje vjeru u Boga, koji određuje ili propisuje moralne vrijednosti u obliku zapovijedi i zabrane, odnosno nagrade i kazne. "Ako je to tako da osjećamo odgovornost, da smo postiđeni, uplašeni ako prekršimo glas savjesti, onda to znači da postoji Jedan kojem smo odgovorni, pred kojim smo postiđeni, od kojeg zbog našeg grijeha imamo strah ... i tako fenomeni savjesti, kao diktat, donose predodžbu o Vrhovnom Vladaru, Sucu, koji je savršen, pravedan, svemoćan i koji sve vidi..." (Isak Njutn).

     Drugi, Kantov moralni koncept, koji se temelji na  racionalizmu ili intuicionizmu, ostao je u sredini između religijsko-normativnog i svjetovno-subjektivnog morala.  Naime, Kant vidi moralne principe kao objektivno validne pretpostavke, koje razum ili intelekt formulira ili otkriva neovisno o Bogu, ali ako neko uz to vjeruje u Boga, onda tim bolje. "Najviše dobro - tvrdi Kant - je moguće u svijetu samo na pretpostavci o Vrhovnom Biću koje ima uzročnost koja odgovara moralnom karakteru", a to je Bog. Pošto je naša dužnost da promoviramo najviše dobro, onda postoji "nužnost koja je povezana sa dužnošću kao zahtjev da pretpostavimo mogućnost tog summum bonuma; a pošto je to moguće samo pod uvjetom Božjeg postojanja ... (onda) je moralno nužno pretpostaviti Božje postojanje" (Immanuel Kant). Tako je vjerovao i mislio Kant o moralnim dokazima za Božje postojanje. To je sa stajališta vjere (ili nevjere) prihvatljivo, jer Kant ne otima moral od vjere, ali ni vjeri ne dopušta monopol nad moralom.

     Tek u trećem moralnom konceptu engleskog  filozofa, empiriste i senzualiste Davdia Huma imamo  pokušaj da se od vjere otme moral, misleći (vjerujući) tako da je moral u bîti ljudski i društveni produkt, te da su se moralni koncepti, principi i moralna praksa razvili kroz neke procese biološke ili društvene evolucije, koji nemaju nikave vezi ni sa Bogom, ni sa religijom. Prema Humovom mišljenju (vjerovanju) moguće je imati "moral bez vjere".

     U stvari, svi bezbožni moralisti nastoje zaobići Božije moralne zapovijedi kako bi mogli ustanoviti svoje "moralne umišljaje".  Oni ne spore da je moral uvijet zdravog ljudskog života, ali im smeta zašto se moralni principi izvode iz vjere, zašto se spominje Bog, zašto se govori o nagradi i kazni. Pitaju se: "Da li je nešto dobro zato što Bog naređuje ili Bog nešto naređuje zato što je to dobro." Za vjernika je to lažna dilema zato što se na kraju sve vrača na početak, jer "Svi putevi idu prema Bogu, samo što su neki krivi" (Kur'an, 16:9). "Stari vjerski identitet je odbačen kao ‘iracionalan' u zamjenu za novi ‘normalni' identitet kojeg je trebalo izvesti iz liberalnog individualizma ili klase. Miraz marksizma je ostavio sjećanja na klasni identitet sa idejom o ekonomskom determinizmu koji je trebao izbrisati identitet individualne slobode, napose, slobode religije... Od 18 stoljeća, Europa se suočila sa dilemom... razum ili identitet. To je, naravno, lažna dilema zato što se pokazalo da to dvoje ne isključuje jedno drugo. U bîti, pozivanje na razum osigurava jasnoću u razumijevanju akcije, dosljednosti, odgovornosti, predvidivosti, te sposobnosti da se ispitaju motivi i stave tamo gdje pripadaju. Identitet, naspram toga, nudi pojedincima sigurnost zajednice i solidarnost, zajedničke obrasce smisla, te uvezan svijet u kojem čovjek živi i u kojem može naći druge koji su mu slični." (George Schöpflin, The New Politics of Europe: Nations, Identity, Power).

     Dakle, nema "morala bez vjere", kao što nema ni "vjere bez morala". Inkvizicija se ne može ničim opravdati, kao što se ne mogu pravdati ni kampovi smrti nacističke Njemačke, gulagi sovjetske Rusije i maoističke Kine, koji su usmrtili milione ljudi, mnogo više nego u bilo kojem ranijem stoljeću. No, nije broj mrtvih ono što je posebno. Riječ je o umišljaju da će kao rezultat tih mrtvih nastati novi, bolji svijet. Inkvizicija je mučila i ubijala u velikim razmjerima, ali nije umišljala da će time napraviti boljim ovaj svijet. Razlika između crkvene i bezbožničke inkvizicije je u tome što je prva obećavala spas na drugome svijetu a druga je ubijala „moralno-nepodobne" ljude, obećavajući onima koji prežive da će živjeti na ovome svijetu bolje nego ikad. 

     Sve naše zablude treba zamijeniti, treba se promijeniti i vratiti vjeri i moralu kao najsigurnijim temeljima na kojima možemo graditi bolje bosansko društvo. Tu, međutim, ima jedna poteškoća, o kojoj je Goethe pisao Eckermannu (1827) o profesorima koji nisu htjeli promijeniti svoja mišljenja i nakon što su se suočili sa jasnim dokazima: "Ne treba se tome čuditi - kaže Goethe - takvi ljudi ostaju u zabludi zato što su joj dužni za svoju egzistenciju. U protivnom sve bi morali iznova učiti, a to bi bilo jako nezgodno. Ali - kažem ja (Eckermann) - kako njihovi testovi mogu  dokazati istinu ako im je doktrina lažna? Oni ne dokazuju istinu - kaže Goethe - niti je to njihova namjera; s tim profesorima je samo jedno izvjesno, a to je da dokazuju svoja vlastita umišljanja" (John Lukacs).