Promo banner

A+ A A-

BESJEDA REISU-L-ULEME POVODOM LEJLETUL-KADRA

aae (Custom) Povodom 27. noći Ramazana, (ponedeljak, 8. oktobar 2007.) kao najznačajnijeg trenutka u povijesti čovječanstva, MINA u cijelosti prenosi pisanu besjedu reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića, u kojoj se kaže: 

 

- Draga braćo i sestre,

Allah Uzvišeni kaže da je ova noć Kadra (Lejletu-l-kadr) bolja od hiljadu mjeseci. Zašto je noć Kadra bolja od hiljadu mjeseci? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci zato što se u njoj otvara nebo da Zemlja vidi gdje joj je mjesto. Zato što se Levh-i mahfuz otvora da čovjek sazna ko je i šta je. Zato što meleki i Džibril silaze radi svake stvari. Zato što se u njoj razlučuje svaka stvar i stavlja na svoje pravo mjesto. Zato što je u njoj pero počelo pisati i zato što se u njoj riječ počela čitati. Zato što je u mubarek noći Kadr Allah (dž.š.) obznanio vjećnu knjigu Kur’an u kojoj se razdvaja  istina od laži, u kojoj se podržava pravda a osuđuje krivda, u kojoj se obećaje da će dobro pobijediti a zlo da će biti poraženo.

Da li Zemlja sluša glas sa neba koji joj govori da ne bi bila to što jeste da nije neba sazviježđima okićenog, i Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca koji ga prati, i zvijezda koje svijetle u mraku, i planina koje kao da su nepomične, a one promiču kao što promiču oblaci, i da nije mora po kojima lađe nalik na brda plove, i vjetrova da nije koji oplođuju, i kiše koja ozelenjuje, i da nije noći koja tmine razastre i dana koji svane ne bi Zemlja bila ono što jeste.

Da li Zemlja zna šta će biti kada se nebo rascijepi i posluša Gospodara svoga, i kada Sunce sjaj izgubi, i kada se mjesec raspoluti, i kada zvijezde popadaju, i kada se planine pokrenu, i kada se mora vatrom napune i jedna u druga uliju, i kada se Zemlja rastegne, i kada se najžešćim potresom potrese, i kada izbaci terete svoje i čovjek uzvikne: Šta joj je?!  Tog dana će Zemlja vijesti svoje kazivati, jer će joj Gospodar naredit.

Da li čovjek uči u ime Gospodara svoga ono što mu je sišlo u noći Kadra iz Levh-i mahfuza da ga pouči da ne bi bio ono što jeste da nije stvoren od ugruška, da ne bi bio ono što jeste da nije stvoren od tekućine koja se izbaci, koja između kičme i grudi izlazi, da ne bi bio ono što jeste da nije stvoren od smjese sjemena da čuje i vidi, da ne bi bio ono što jeste da nije stvoren da se trudi, da ne bi bio ono što jeste da nije stvoren na tačno vrijeme i uspravan. Da li je čovjek naučio da je gubitnik osim ako vjeruje i dobra djela čini, i ako pravo govori i drugima to preporučuje, i ako je ustrajan u dobru i drugima to preroručuje. 

Da li čovjek misli da kosti njegove neće biti sakupljene?. Dakako, i jagodice prsta njegovih bit će ponovo stvorene. Da li on misli da će sam sebi prepušten biti, da ne odgovara? Nije li bio kap sjemena koje se ubaci, zatim ugrušak kôme Allah onda razmjer odredi i skladnim mu lik učini i od njega onda dvije vrste, muškarca i ženu, stvori, i zar Taj nije kadar da mrtve oživi?! Misli li on da mu niko ništa ne može? Misli li da ga niko ne vidi? A zar mu Allah nije dao oka dva i jezik i usne dvije, i dobro i zlo mu objasnio? I misli li on da će ga blago njegovo besmrtnim učiniti?!

Da li čovjek vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova – da vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove? Vjeruje li da čestitost nije u tome da okrene svoje lice prema istoku i zapadu. Da li čovjek, zaista, vjeruje da je čestit onaj koji vjeruje u Allaha, i drugi svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako mu je drag, daje svojim rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima, i beskućnicima, i za otkup od ropstva, i koji namaz obavlja i zekat daje, i koji obavezu svoju, kad je preuzme, ispunjava, i čestit je naročito onaj koji je izdržljiv u neimaštini, i u bolesti, i na bojnom polju. Taj može reći da je iskreni vjernik. On se Allaha boji i ružnih postupaka kloni.      

Da li čovjek zna da Allah hoće da mu olakša zato što je stvoren kao nejako biće, zna li čovjek da voli da proklinje i blagosilje jer je brzoplet, da, više nego iko, voli da raspravlja o onome što ne zna. Zna li čovjek da je stvoren od žurbe, da je lahkomislen i prema sebi nepravedan, da je očiti nezahvalnik, kad blagodat osjeti, on joj se obraduje, a kad ga zadesi kakva nesreća zbog onoga što su uradile njegove ruke, onda čovjek blagodat ne priznaje. Zna li čovjek da zaboravlja ono što mora pamtiti? Zna li pamtiti ono što ne smije zaboravit? Adem je zaboravio ono što je morao pamtiti. Nije bio odlučan.

Zbog toga je peru rečeno da zapiše riječ koja otpoče silaziti u noći Kadra kako čovjek ne bi imao opravdanje da nije znao, jer je riječ izgubio. Zato je Kur’an knjiga koja se čita kako čovjek ne bi rekao da nije znao, jer je riječ zaboravio. Zato je Kur:an na jasnom arapskom jeziku kako čovjek ne bi mogao reći da mu je riječ nejasna . Zato je Kur:an knjiga koja podsjeća i na koju se podsjeća neprekidnim čitanjem, kako čovjek ne bi mogao reći da nije čuo Boziju riječ.   

Zbog toga meleki i Džibril silaze da podsjete onog kojem podsjećanje koristi, a koristi onome koji se Allaha boji.  Nema koristi onaj koji je najgori. Meleki i Džibril donose odgovor za svako pitanje kojeg čovjek treba da nauči, o kojem treba da misli ispravno, u kojeg treba da vjeruje i kojeg treba da pouzdano zna. U noći Kadra, koja je bolja od hiljadu mjeseci, svakoj stvari se daje pravo značenje baš kao što je posljednjem Poslaniku Muhammedu (a.s.) te noći na brdu Hira Allah odredio da njegovi snovi kao u cik zore budu jasni kao Danica, zvijezda blistava.

O čemu je to Muhamed (a.s.) sanjao, kako kaže hazreti Aiša, nakon čega se povukao u pobožnu samoću na brdu Hira da čeka odgovore na pitanja o tome ko je čovjek, odakle je čovjek i kuda ide taj čovjek? Sanjao je Muhamed (a.s.) o svijetu u kojem čovjek neće biti izgubljen, zaboravljen, poražen i ponižen. Sanjao je Muhammed (a.s.) o svijetu u kojem žive ljudi koji su stvoreni od jedne žene i jednog muškaraca, od kojih su nastali narodi i plemena da bi se međusobno upoznavali i priznavali i među kojima je najplemenitiji onaj koji se najviše boji Boga.  Sanjao je Božiji Poslanik o svijetu u kojem će ljudi podržavati dobro a osuđivati zlo. Njegovi snovi su se obistinili jer se njegov Ummet potvrdio kao najbolji u povijesti upravo zato što je promicao dobro i suzbijao zlo u svijetu.

O čemu mi većeras sanjamo, oživljavajući sjećanje na taj najznačajniji trenutak u povijesti čovječanstva, trenutak noći blagoslovljene, Lejletu-l-kardi, koja je bolja od hiljadu mjeseci? Bože, mi sanjamo o svijetu u kojem će nas Sunce grijati, i Mjesec gledati, i zvijezde pratiti, i planine voljeti, i mora nositi, i vjetrovi blažiti, i kiše obradovati, i noć smiriti i dan probuditi.  Sanjamo o svijetu u kojem neće biti straha od najžešćeg potresa Zemlje od strašnog oružja koje je čovjek smislio da sam sebe uništi.

Sanjamo o svijetu u kojem neće biti rata, genocida, prognanika, jetima, beskućnika. U kojem će se poštovati  prava svakog čovjeka i svih naroda. U kojem neće biti laži, krvi, nemorala i beznađa. Većeras sanjamo da vidimo svijet u kojem bolesni mogu naći lijek, stari i nemoćni mogu imati ljubav i njegu, siromašni mogu dobiti pomoć, siročad mogu imati zaštitu, beskućnici mogu imati svoj dom, i prognani mogu imati sreću u svojoj domovini i na svom kućnom pragu.

            Bože, mi većeras sanjamo o svijetu u kojem će odgovorni ljudi, vladari, raditi ono što govore - o kako je Allahu mrsko kad govore riječi koje djela ne prate, o svijetu u kojem će učitelji voljeti učenike, a učenici poštovati učitelje, o svijetu u kojem će omladina učiti u ime Boga, misliti u ime pravde, vjerovati u ime istine i znati u ime Božijeg rizaluka i ljudskog dostojanstva.  Bože, sanjamo da u ovoj velikoj noći obaspeš nas svojim neizmjernim rahmetom i molimo te da nam primiš naše pokajanje i dovu koju većeras Tebi učimo s vjerom u Tebe, i Tvog Poslanika Muhameda (a.s.) i Tvoja imena koja dragog srca izgovaramo.