REISU-L-ULEMA U SALCBURGU

    Riječ je o godišnjem europskom susretu u okviru Salzburškog festivala koji, već nekoliko godina, okuplja prominentne ličnosti iz svijeta privrede, umjetnosti i politike radi promocije dijaloga i tolerancije. Ove godine glavna tema je „Staze i zamke u međureligijskom razumijevanju". Moto ovogodišneg susreta je izreka poznatog muslimanskog učenjaka el-Gazalije (1058-1111), koji je rekao: „Razum je Božanska mjera na zemlji".

    Jučer je održana otvorena sesija pred oko 500 slušalaca na Salzburškom univerzitetu, kojom je presjedavao kancelar Schussel, a učesnici su bili: reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, ministrica vanjkih poslova Austrije Ursula Plasnik, bivši ministar vanjskih poslova Njemačke Joška Fišer, bivši ministar vanjskih poslova Palestine Zeid Abu Amr, predsjednik vatikanskog koncila za promociju kršćanskog jedinstva Walter kardinal Kasper i rabinka iz Izraela prof. Evelin Goodman-Thau.

Reisu-l-ulema, kardinal Kasper i austrijska ministrica vanjskih poslova Ursula Plasnik

    „Trilogija Salzburga" danas  je nastavljena kroz kolokvij. Resiu-l-ulema Cerić je podnio svoj referat u obliku odgovora na tri postavljena pitanja, kojeg MINA u cijelosti prenosi. 

    Prvu stvar koju je Bog, dž.š., stvorio jest 'aql [razum]. (Hadis)                                                                                                                                  

    1. Šta su ključni problemi koji utjeću na međureligijsko razumijevanje na početku 21. stoljeća?

    Ono što tražim od mislioca jest da se suoči sa religijom u istom mentalnom stanju kao vjernilk... Onaj koji ne unese u studiju religije vrstu religijskog sentimenta ne može o njoj govoriti! On je kao slijepac koji pokušava govoriti o bojama. 

    Ne može biti racionalne interpretacije religije koja je u temelju iracionalna;  iracionalna interpretacija religije bi bila interpretacija koja negira fenomen kojeg pokušava objasniti Emil Dirkem (Emile Durkheim). 

    Citirana zapažanja francuskog sociologa  Emila Dirkema su relevantna danas kao što su bila relevantna kad su izrečena. Štaviše, ona su danas relevantnija zato što ukazuju na „probleme koji utjeću na međureligijko razumijevanje na početku 21. stoljeća".

Neznanje proizvodi strahove

    Prvo, iz mog bosanskog iskustva, mogu svjedočiti da netolerantni religijski izraz nije posljedica čovjekove duboke i iskrene religioznosti, već nedestatak te religioznosti. Oni koji prihvate religijska vjerovanja slobodno i postupno, izražavaju to postupnu i miroljubivo. Oni, pak, kojima se uskraćuje pravo da uče o religijskim uvjerenjima slobodno i postupno na način njihove porodične i kolektivne tradicije, skloni su kasnije, kad otkriju svoje religijske korijene, biti nestrpljivi u želji da nadoknade izgubljeno. Ovo zapažanje može se primjeniti na skoro sva post-komunistička društva koja su bila zasnovana na totalnoj ili djelimočnoj negaciji religije kao takve.

    Međutim, komunistički odnos prema religiji kao Marksov „opijum" je samo aplikacija državno nasilne suspenzije slobode religije. Treba, pak, primjetiti da je bezbožnički pokret, posebno u Europi zadnjih stoljeća, također odgovoran za nedostatak „religijskog sentimenta" što za posljedicu imamo današnje probleme u međuvjerskom razumijevanju. Danas imamo generacije koje su obrazovane na pretpostavci kao da Boga nema. No, mnogi „iznenada" otkrivaju da Bog ipak postoji te da „religije imaju osnova i da izražavaju stvarnost", na što je ukazao Emil Dirkem.

    Kao što se može vidjeti, indiferentnost prema pitanju Boga i religija nije održiva. Ljudi se danas suočavaju sa „stvarnošću" religija, ali nemaju ni religijsko iskustvu ni religijsko znanje kako da se s tom   „stvarnosti" suoče.

    Neznanje proizvodi strahove. A strah je najubojitiji oružje protiv razuma. Poznata je izreka: „Ljudi se boje vještica a spaljuju žene".

    Drugo, nije ništa novo ako se kaže da je neznanje uzrok međuvjerskog nerazumijevanja, ali je novo ako se kaže da su neke informacije i neki intelektualni koncepti razlog za međuljudsko nerazumijevanje. Već je primjećeno da je Dekartov koncept ljudskog bića naveo neke ljude da vjeruju da „smo mi odvojeni od zemlje i da je u redu da zemlju posmatramo samo kao kolekciju neživih tvari koje možemo eksploatirati kako god želimo...  Stara priča o Božijem zavjetu sa zemljom i sa čovječanstvom te zadatak ljudskih bića da preuzmu ulogu dobrih domaćina i vjernih sluga na zemlji, bilo je - prije nego što je sve to stavljeno u službu Dekartovog pgleda na svijet - snažno, plemenito i pravedno objašnjenje o tome ko smo mi u odnosu na Božju zemlju. Ono što mi danas trebamo je svježe kazivanje naše priče oslobođene od krivotvorina". (Al Gore).

    Fizika je naša priča o fizičkoj, kemija o kemijskoj, biologija o životnoj, psihologija o unutar ljudskom  i sociologija o interljudskoj dimenziji našeg života, dok nam religija nudi sveobuhvatno objašnjenje cjelovitog života. Religija ima sklonost da bude apsolutna u smislu neograničene tvrdnje o istini. Na drugoj strani, mi smo sve više svjesni da su naša zapažanja o konačnoj svrsi života ograničena. Zato oni  koji hoće da svoje iskaze učine „neograničenim tvrdnjama istine" preuzimaju ulogu religije. Na taj način oni religiju predstavljaju kao dio probleme, a ne kao blagodat rješenja.

    2. Može li razum i iskustvo koji su izvedeni iz prosvjećenosti i sekularnog života osigurati zajedničku osnovu za ljude različitih uvjerenja, ili je to zapreka koja ih drži odvojenim?

    Ja ne vidim „prosvjećenost i sekularni život" kao dva lica jedne kovanice. Niti je moderna prosvjećenost došla kao posljedica „sekularnog života", niti je moderni sekularni život nastao iz „prosvjećenosti". Naprotiv, ova dva moderna fenomena nastala su iz duboke vjere i istinske potrage za ljudskim moralom. Jer, ni prosvjećenost ni sekularni život ne isključuju iskustvo vjere i vjerskog života.

    U stvari, zbog pogrešne tvrdnje da onaj koji hoće da bude „prosvjećen" treba da se oslobodi vjere dovela nas je ne samo do manjkavosti u međuvjerskom razumijevanju, već i do krize u međukultornoj komunikaciji. Također, pogrešna interpretacija sekularnog kao bezbožnog života napravila je zategnut odnos između države i vjere.

Mi nemao izbora već da dijelimo prostor pluralizma

    Mi se danas nalazimo na najznimljivijoj prekretnici u razmjeni vjerskog i sekularnog, racionalnog i duhovnog života zato što smo svjesni da religija bez razuma ne može ispuniti svoju misiju, ali isto tako mi znamo da razum bez vjere ne može preživjeti. Na isti način kao što su umovi sekularizma bili uznemireni nespobnošću za racionalizam teologa, tako su danas umovi religije iritirani zbog moralne zapuštenosti sekularista. Povijesno, umovi racionlizma su uspjeli preoblikovati vjerski život tokom zadnjih nekoliko stoljeća. Ostaje da se vidi da li će umovi religije biti u stanju da u sekularni život unesu izgubljenu duhovnost.

    Nama je potrebna nova prosvjećenost - uistinu, treba prosvjetliti Prosvjećenost unošenjem duha moralnosti i poštenja. Nama je potreba nova Westphalia gdje razum i vjera treba da se sretnu na način međusobnog povjerenja i skrušenosti. Vjera treba da osigura razumu pouzdanje u traganju za značenjem ljudskog života, dok razum treba da osigura vjeri ravnotežu u nastojnju da nađe vezu između duhovnog i fizičkog svijeta.

    Naše vrijeme nije vrijeme razdvajanja bitnih elemenat društvenog života. Naše vrijeme je vrijeme jedinstva u različitosti. Stoga, vjera je isuviše važna da bi bila ostavljena samo teolozima, ali i politika je isuviše ozbiljna stvar da bi bila ostavljena smo političarima. Ne postoji samo jeno rješenje razuma, niti postoji dominacija samo jedne vjere. Mi nemao izbora već da dijelimo prostor pluralizma. 

    3. Da li je moguće razvijati međuvjerski suživot ili su nade da tolerncija i pomirenje mogu nadići vjerske razlike nerealistične?            

    Ja dolazim iz zemlje koja ima dugu povijest međuvjerskog suživota. Ali, također, ja dolazim iz Sarajeva koji je poznat po ratu na početku i na kraju 20. stoljeća. Želim vam kazati da je 21. stoljeće počelo bez rata u Sarajevu. To je dobar razlog da se nadamo da će 21. stoljeće biti bez ratova na Balkanu i Europi. Nakon svega Sarajevo zaslužuje da bude simbol mira, grad tolerancije i mjesto inspiracije za pomirenje medju narodima i vjerama.

Bosanci pokazali cijelome svijetu da su vrijedni poštovanja zbog njihovog umjeća suživota i tolerancije

    Činjenica da se u post-ratnom ili post-mirovnom periodu u mojoj zemlji nije dogodio ni jedan čin nasilja, niti je zabilježen ijedan čin osvete zbog genocida pokazuje da agresija protiv moje zemlje i mog naroda nije bila vjerska - to nije bio vjerski niti gradjanski rat. Naprotiv, rat protiv Bosne i Hercegovine bio je protiv svih religija i svih moralnih vrijednosti. Ljudsko zlo koje religija ne može kontrolirati je uzrok da su neki ljudi nasilni u ime religije. Oni koji ubijaju nevine ljude u ime Boga nisu Božji ljudi. Oni su ljudi zla.

    Prema tome, glas zdravog razuma nalaže da one koji hoće istinu i pravdu umjesto osvete i one koji rade na pomirenju umjesto nastavka konflikta treba nagraditi a ne kažnjavati.

    To kažem zato sto je doista ponižavajuće da Bosanci stoje u dugim redovima pred ambasadama europskih država zbog viza. Dobri Bosanci kažu da humanitarnu pomoć koju su dobijali tokom četiri godine okupacije Sarajeva sad vraćaju Europi kroz visoke takse za vizu.

    Ovdje nije u pitanu novac. Ovdje je u pitanju čast i poštovanje.